Leena Dallasheh je palestinska povjesničarka. Do lani je bila izvanredna profesorica na Humboldtovom sveučilištu, a sada je samostalna znanstvenica. Trenutačno radi na dvije knjige, "Živjeti kroz Nakbu: Palestinci iz Nazareta u prijelazu s britanskog mandata na Izrael" i "Crveni nisu sami: Palestinski komunistički internacionalistički nacionalizam". U raznim znanstvenim publikacijama pisala je o povijesti komunističkog i radničkog organiziranja u Palestini za vrijeme britanskog mandata, te o anticionističkoj ljevici u Izraelu. Za ovaj razgovor Dallasheh hvatamo preko Zooma, povezujući Zagreb i Haifu.
Razmatrajući temelje Države Izrael, polazišne točke obično su 1948. i Nakba, različita tumačenja Nakbe te Nakba kao proces koji još uvijek traje za Palestince. Možemo li reći da je Nakba počela prije 1948., odnosno da je razdoblje britanskog mandata položilo temelje za nju?
Nakba je bila katastrofalan događaj ogromnih razmjera koji je razorio palestinsko društvo, ali slažem se da su temelji za to položeni prije 1948. godine. Od početka britanske kontrole nad Palestinom 1917., Britanci su radili na omogućavanju kvazidržave cionističkim institucijama u Palestini. Omogućili su razvoj društvene, ekonomske, obrazovne i vojne infrastrukture cionistima, uskraćujući Palestincima bilo kakvu mogućnost predstavljanja ili razvoja. Primjerice, način na koji su Britanci postavili zemljišne zakone u Palestini bio je jasno usmjeren na omogućavanje prijenosa zemlje cionističkim tijelima, što je dovelo do masovnog bezemljaštva među Palestincima, do te mjere da su oko toga 1930-ih rasle napetosti u zemlji. Britanska kolonijalna vladavina postavila je temelje za cionistički doseljenički kolonijalizam koji se na kraju razvio u izraelsku državu, koja je i dalje doseljenička kolonijalna država.
Palestina je prošla ogromnu transformaciju u drugoj polovici 19. stoljeća, puno prije nego što je ondje stigao cionistički pokret. Došlo je do ekspanzije gospodarstva i stanovništva. Naglašavam to zato što se često tvrdi da je ekonomski razvoj došao s cionizmom, a to nije istina
Specifična komponenta cionističkog kolonijalnog okvira bio je odnos prema radnicima i radu – od kampanje "Rad za Židove" i osnutka sindikalne federacije Histadrut 1920-ih, organizacije dosta različite od uobičajenih sindikalnih federacija. Možete li reći više o tome?
Palestina je prošla ogromnu transformaciju u drugoj polovici 19. stoljeća, puno prije nego što je ondje stigao cionistički pokret. Došlo je do ekspanzije gospodarstva i stanovništva. Naglašavam to zato što se često tvrdi da je ekonomski razvoj došao s cionizmom, a to nije istina. Postoji sjajna knjiga Alexandera Schölcha o tome, "Palestina u transformaciji, 1856. – 1882.". Međutim, ta se dinamika mijenja s britanskim kolonijalizmom i cionističkim pokretom. Ideja o osvajanju rada i osvajanju zemlje proizašla je iz susreta u Palestini, jer tijekom početnih migracija cionisti u Palestini nisu nalazili posao. Većina doseljenika iz prva dva vala naseljavanja na kraju je napustila zemlju. Kao odgovor na taj problem, cionistički pokret kreće prema procesu osvajanja rada i osvajanja zemlje, nastojeći zajamčiti zaposlenje za židovske radnike.
Histadrut proizlazi iz tog procesa i postaje vodeći čimbenik u razvoju židovske ekonomije, ali i u vođenju kampanje protiv zapošljavanja palestinskih radnika, kao i njihovog minimiziranja i izbacivanja s radnih mjesta. Ne samo s radnih mjesta u vlasništvu Židova, nego i onih u vlasništvu Britanaca. Do 1948. Histadrut je zapravo bio cijela država. Posjedovao je obrazovni i zdravstveni sustav, većinu gospodarskih poduzeća unutar nove države. To nema nikakve veze s onim kako obično zamišljamo sindikat. Kada je riječ o stvarima koje smatramo klasičnim sindikalizmom – aktivnostima za zaštitu interesa radničke klase – Histadrut je vrlo snažno radio protiv interesa palestinskih radnika. To nije činio samo isključivanjem Palestinaca s tržišta rada, već i potkopavanjem njihovih radničkih borbi. Primjerice, slanjem štrajkolomaca kad su palestinski radnici štrajkali.
Generalni štrajk iz 1936.
U eseju Omara Talibija "Palestinska i židovska radnička klasa i njezine organizacije, 1918. – 1939." mogu se pronaći vrijedni uvidi u strukturu dvostrukih plaća tijekom britanskog mandata. Iako je postojala kampanja da se Palestincima onemogući rad, mnogi ipak jesu radili, ali kakve su im bile plaće i radni uvjeti?
Postojala je jasna diskriminacija u britanskoj politici plaća, kojoj su palestinski radnici pokušavali stati na kraj različitim radničkim akcijama. Borba za jednakost plaća traje sve do kasnih 1940-ih, a Britanci koriste rasističku kolonijalnu ideologiju koja u osnovi promiče narativ da Palestinci ne žive zapadnjačkim stilom života pa im ne treba puno, ne trebaju biti plaćeni puno. Sredinom 1940-ih postojao je Odbor za plaće koji se bavio upravo tim pitanjima, a proizašao je iz poticaja palestinskih sindikata. U radu koji je napisao organizator George Mansour, jedan od vođa rastućeg radničkog pokreta 1930-ih, govori se o diskriminaciji arapskih radnika, o razlikama u plaćanju Palestinaca. Politika protiv palestinskih radnika nije bila na snazi samo oko plaća, bila je vidljiva i u sprečavanju Palestinaca da se propnu više od određenog ranga unutar administracije.
Radite na knjizi o Komunističkoj partiji Palestine (PCP), koja je osnovana 1923. i odigrala je značajnu ulogu tijekom mandatnog razdoblja, organizirajući i palestinske i židovske radnike. Kako je PCP osnovan i kakav je program vodila partija?
PCP je osnovala židovska ljevica koja je raskinula s cionistima. Preporučujem knjigu Muse Budeirija, "Palestinska komunistička partija, 1919. – 1948.: Arap i Židov u borbi za internacionalizam", koja pokriva pokušaj izgradnje komunističke partije u uvjetima nacionalnog sukoba. Palestinski sindikalizam započeo je sredinom 1920-ih, a PCP također pokušava mobilizirati i podržati sindikalizam. Komunisti su se dosta bavili i problemima seljaka i radnika u ruralnim područjima, povezivali su pitanja rada i bezemljaštva. Godine 1943. PCP se podijelila po nacionalnoj osnovi, tako da Židovska komunistička partija ostaje PCP, a Palestinci osnivaju socijalističku Ligu nacionalnog oslobođenja (NLL). Palestinci potom stoje iza vrlo aktivnog radničkog pokreta koji predvodi Arapski radnički kongres (AWC). AWC je jedna od organizacija koja je i dalje pokušavala promovirati zajedničku borbu, organizirali su značajan štrajk državnih službenika 1946. godine.
Ako gledate recentnu literaturu o okolišu, vidjet ćete da su najveći projekti cionističkog pokreta zapravo ekološke katastrofe i da definitivno nisu učinili da išta procvjeta. Isušivanje jezera Hula bio je katastrofalan ekološki događaj
Koliko su bili važni pritisci Kominterne prema PCP-u i kako je to oblikovalo politiku partije?
PCP je Kominterna priznala 1924. uz uvjet da partija provede arabizaciju. Kominterna kaže da su mase u Palestini Arapi, pa partija, kako bi predstavljala mase, mora privući arapsku javnost. Politika Kominterne više se puta mijenjala 1920-ih i 1930-ih, a jedna od velikih promjena je politika Narodne fronte 1930-ih. Do tog su trenutka komunisti bili protiv rada s nacionalnom buržoazijom. Međutim, politika Narodne fronte značila je da je PCP u potpunosti podržao palestinski ustanak 1930-ih, što je stvorilo napetosti sa židovskim komunistima kojima je bilo problematično podržavati ustanak koji je ciljao i cionističke židovske mete. Ipak, najjači učinak utjecaja Kominterne na PCP bilo je raspuštanje Kominterne 1943. jer između židovskih i palestinskih komunista više nije bilo ništa stvarno obvezujuće, i tada se PCP raspao na dvije nacionalno opredijeljene stranke.
Jesu li postojale druge organizacije koje su vodile politiku jedinstva Palestinaca i Židova u borbi za radnička i druga prava?
Zachary Lachman u knjizi "Drugovi i neprijatelji: Arapski i židovski radnici u Palestini, 1906. – 1948." pokušava istaknuti neke od tih mogućnosti i pokušaje zajedničkih štrajkova. Ali većina mobilizacije radne snage bila je odvojena, a u početku je među Palestincima prednjačilo Palestinsko radničko društvo (PAWS). Osnovano je sredinom 1920-ih, ali je bio vrlo slabo. Doživjelo je značajnu prekretnicu 1930. na konferenciji na kojoj su komunisti bili jako važni, iako su djelovali iz pozadine i tako pokušavali utjecati na radništvo. Postojali su neki drugi sindikati i različiti pokušaji udružene radničke mobilizacije, a jedan od najpoznatijih je štrajk 1946. koji sam već spomenula. Blokirao je zemlju u velikim razmjerima, ali Histadrut je i taj štrajk pokušao potkopati.
Palestinski ustanak od 1936. do 1939. jako je značajan, a započeo je generalnim štrajkom 1936. koji je trajao pola godine. Kako je tekao ustanak i koji su bili glavni zahtjevi tijekom generalnog štrajka?
Ustanak je izbio u aprilu 1936., ali nije došao iz vedra neba. Bio je rezultat sve većeg političkog žara među Palestincima 1930-ih, prosvjeda protiv britanske politike i cionističkog pokreta. Događaj koji je poslužio kao okidač ustanka bio je taj da su palestinski radnici u luci Jaffa otkrili zalihu oružja koje je cionistički pokret krijumčario u Palestinu. Štrajk se temeljio na masovnoj političkoj mobilizaciji mladih, žena, radnika i novih političkih stranaka. Najavljen je uz zahtjeve za ograničavanje useljavanja Židova u Palestinu, ograničavanje prodaje zemlje cionističkom pokretu i reprezentativnu nacionalnu vladu. Naravno, cionistički je pokret sve to odbio. Britanci su natjerali susjedne arapske zemlje da pritisnu Palestince da prekinu štrajk nakon šest mjeseci i poslali Peelovu komisiju koja je preporučila podjelu Palestine na židovsku državu, arapsku državu i međunarodnu jurisdikciju.
To je bilo prvo službeno plasiranje ideje o podjeli Palestine. Palestinci su to odbili, a ustanak se pretvorio u oružanu pobunu baziranu uglavnom u selima. Vodstvo je bilo ukorijenjeno u planinama među ruralnim zajednicama. Postojala je podrška ustanku i u gradovima – ženski pokret prikupljao je pomoć za podršku pogođenim zajednicama, imućniji Palestinci iz gradova također su financijski podržavali ustanak.
Židovski narod kao partner
Britanske i cionističke snage brutalno su ugušile ustanak. Kakvi su bili dugotrajni učinci te represije?
Represija je razorila palestinsko društvo do te mjere da neki povjesničari tvrde da se ono nije oporavilo do 1948. godine. Nasilje masovnih razmjera, kolektivno kažnjavanje, razaranje infrastrukture i gospodarstva, protjerivanje palestinskih vođa – sve je to potkopalo sposobnost palestinskog društva da se suprotstavi cionističkom pokretu 1948. godine. Palestinci nisu imali obučenu vojsku, jedva su imali oružje. Njihovo vodstvo je uglavnom bilo u egzilu, gospodarstvo se nije oporavilo. Suočili su se s dobro organiziranim cionističkim institucijama, uključujući potpuno obučenu i naoružanu miliciju, Haganu, uz ostale militantne skupine. To je na kraju značilo da su Palestinci bili vojno poraženi i izloženi masovnom protjerivanju tijekom Nakbe. A što se ustanka tiče, on je ugušen 1939. taman na vrijeme da se Britanci počnu pripremati za izbijanje Drugog svjetskog rata.
Palestina je postala važna vojna točka za Britance tijekom Drugog svjetskog rata. Kako je to utjecalo na radnike i radničko organiziranje?
To je razdoblje značajnih promjena. Palestina je bila jedna od najvažnijih baza za Britance, za njihovu opskrbu na Bliskom istoku, posebno s podmornicama. Deseci tisuća palestinskih radnika radili su u vojnim kampovima, što je značilo veliku proletarizaciju unutar Palestine. I židovski i arapski radnici radili su u tim kampovima. To se poklopilo s usponom laburističke vlade u Ujedinjenom Kraljevstvu i odrazilo na radničko organiziranje kroz kolonijalnu politiku koja je nastojala poduprijeti apolitičnu mobilizaciju rada, suštinski pokušavajući kontrolirati politizaciju radničkog pokreta koja je u Palestini već bila u tijeku. Dakle, između 1942. i 1948. došlo je do velikog rasta radničkog pokreta u Palestini. Međutim, na užas britanskih dužnosnika, Arapski radnički kongres postao je vrlo otvoren ne samo za radnička prava Palestinaca, nego i za palestinsku neovisnost. Angažirao se uz palestinski nacionalni pokret, zahtijevao njegovu demokratizaciju, ali i apelirao na britanske vlasti i protestirao protiv njihove politike u Palestini, zahtijevajući neovisnost.
Razmišljajući o povezanosti nacionalističke mitologije i rada – još je živa ideja da je "Izrael učinio da pustinja procvjeta", čime se negira postojanje Palestinaca u Palestini, ali i njihov rad na zemlji. Preostaje li nam još i kakvoga posla u raskrinkavanju tih mitova?
U ovom trenutku, osim ako stvarno ne želite vjerovati u te mitove, nemate razloga za to. Jedini ljudi koji ih ponavljaju su oni ideološki privrženi cionističkom argumentu. Već sam spomenula Schölcha i njegov rad koji pokazuje da je u Palestini bilo i ljudi i obrađivane zemlje prije nego što je cionistički pokret stupio na scenu. Palestinski istraživač Samer Alatout piše o vodi i pokazuje kako se cionistički pokret pomiče od tvrdnje da vode ima u izobilju, jer tijekom mandatnog razdoblja želi promicati ideju da ima dovoljno resursa i za židovske imigrante, prema narativu o nestašici vode 1950-ih, kako bi se zagovarala isključiva upotreba za cionistički pokret.
Ako gledate recentnu literaturu o okolišu, vidjet ćete da su najveći projekti cionističkog pokreta zapravo ekološke katastrofe i da definitivno nisu učinili da išta procvjeta. Isušivanje jezera Hula bio je katastrofalan ekološki događaj. Nacionalni vodovod građen 1950-ih kako bi se dopremila voda iz Tiberijadskog jezera u Negev bio je ekološka katastrofa. Sadnja šuma u europskom stilu za pozelenjivanje palestinskih sela uništenih u Nakbi također se pokazuje kao katastrofalan potez, što se očituje kroz velike požare kojima ovdje stalno svjedočimo. Priča o cvjetanju pustinje raspada se na svim frontama.
Dugo pišete o palestinskoj povijesti, koje su vam glavne prepreke u radu?
Dva su izazova u pisanju narativa koji predstavlja Palestince danas, u akademskoj zajednici i općenito. Jedan je stalna dominacija cionističkog i izraelskog narativa. Suludo ušutkivanje palestinskih glasova dio je strukture proizvodnje znanja na Zapadu. Suočavamo se sa sumnjama i diskriminacijom. Slučaj Stevena Salaite samo je jedan od mnogih. Samo pratite što se događa u američkoj akademskoj zajednici ili u Njemačkoj. Drugi je problem da ne postoje palestinski arhivi. Razaranje palestinskog društva tijekom Nakbe također je značilo da su svi dokumenti uništeni ili ukradeni. Dio su Izraelskog nacionalnog arhiva, koji Izrael kontrolira do dana današnjega. Zapravo, tijekom prošlog desetljeća došlo je do povećanja klasifikacije i kontrole, čime se zamagljuje i opstruira pisanje povijesti koja istinski uključuje palestinski narativ i izaziva dominantni izraelski. Tome svjedoči i činjenica da netko još uvijek spominje "cvjetanje pustinje".
Osvrćući se na istraživanje rada palestinskih i židovskih komunista od 1920-ih do 1940-ih, mislite li da postoje vrijedne lekcije koje i danas možemo preuzeti od njih?
Sigurno. Na primjer, među Palestincima je postojalo veliko protivljenje nacizmu, koje su predvodili komunisti tijekom Drugog svjetskog rata. To je nešto o čemu se premalo govori. Jedna od stvari koja mi još uvijek daje nadu i mislim da može biti inspirativna stav je komunista o podjeli koji je 1947. podnesen posebnom UN-ovom odboru za Palestinu (UNSCOP) koji je predložio podjelu zemlje. Kada je ta komisija bila u Palestini, palestinski komunisti su je službeno bojkotirali. Preko židovskih komunista podnijeli su svoj oporbeni dokument, a i palestinski i židovski komunisti pozivali su na stvaranje jedne demokratske države. Imali su viziju mogućnosti zajedničkog života koja je bila vrlo sveobuhvatna. Nije se radilo o nekoliko riječi. Palestinski komunisti su tijekom 1940-ih stalno pozivali Palestince da budu oprezni i ne miješaju židovsku i cionističku javnost. Stalno su govorili – naš neprijatelj je cionizam, koji je dio imperijalnog projekta, ali židovski narod bi nam mogao biti partner. Trebali bismo težiti da ih učinimo našim partnerima, marljivo raditi na izgradnji društva utemeljenog na pravdi i radničkim pravima. To je mogao biti temelj za drugačiju prošlost, a može biti i temelj za drugačiju budućnost.
