Dva su godišta itekako signifikantnim u filmografiji bivše države – s naglaskom, jasno, na stratum koji se odnosi na Srbiju – u kojima su bile rođene neke glumačke veličine koje će se dometnuti i do statusa istinske zvijezde. Prvo je godište 1933., raspištoljeno po neviđenom broju stvaralaca upisanih u tom kalendaru u knjige rođenih, dok je drugo ono ponešto mlađe, godište 1946.
Ovo su filmaši što bi ove godine proslavili 90. rođendan, poredani po datumu rođenja iz anno Domini 1933.: redatelj Đorđe Kadijević (6. I.), scenograf Željko Senečić (18. I.), scenarist Siniša Pavić (22. I.), redatelj Zdravko Šotra (13. II.), glumci Krešimir Zidarić (20. II.), Špiro Guberina (1. III.) i Voja Mirić (7. IV.); pa redatelj Živojin Žika Pavlović (15. IV.) i opet glumci Zoran Radmilović (11. V.), Velimir Bata Živojinović (5. VI.) i Dragomir Bojanić Gidra (13. VI); pa redatelj Krsto Papić (7. VII.), pa glumci Predrag Preža Milinković (20. VIII.), Jelena Žigon (3. XI.) i Ivo Serdar (19. XII.).
Nema, sasvim sigurno, zgusnutijeg vijenca mjeseci unutar prvog dana siječnja i onoga posljednjeg u prosincu istoga kalendara, a da je u tom interregnumu danje svjetlo bilo ugledalo više odličnika što su zanavijek zadužili kinematografiju na našim prostorima. Pa, kad je već to primijećeno, šteta bi bila o tome ne ostaviti napisanoga traga, poput ovoga...
I još, dodamo li ovoj nomenklaturi opernu divu Radmilu Bakočević i pjesnika Petra Gudelja (koji su, uz Sinišu Pavića s gornjeg popisa, jedini još živi), zatim briljantnu čakavsku poetesu i grafičarku Tatjanu Radovanović iz Gdinja na Hvaru, vrsnoga književnika Anđelka Vuletića, te jezikoslovca i onomastičara Petra Šimunovića iz Dračevice na Braču, može se svakako konstatirati kako je rečeno godište za umjetnost ovih prostora bilo od itekakve važnosti.
Upravo "sretnih" 13 godina kasnije, kad se u turbulentnom međuvremenu bio dovršio i Drugi svjetski rat, Ljeta Gospodnjega 1946. svjetlo dneva ugledaše: Žarko Potočnjak (3. II.), Ivan Bekjarev (6. IV.), Josif Tatić (13. IV.), Borislav Boro Stjepanović (8. V.), Petar Božović (22. V.), Miroljub Lešo (27. VI.), Rade Šerbedžija (27. VII.), Milan Lane Gutović (11. VIII.), Branko Cvejić (25. VIII.), Marko Nikolić (20. X.), Aljoša Vučković (17. XII.), te redatelj Slobodan Šijan (16. XI.), kompozitor filmske muzike Zoran Simjanović (11. V.), te velikani Hollywooda – Tommy Lee Jones i Oliver Stone (15. IX.), Sylvester Stallone (6. VII.) i redatelj Steven Spielberg (18. XII.).
Iz onoga prvoga grozda iz 1933. godine već smo na ovom mjestu obradili nekoliko slavnih glumaca, dok su neka druga imena zaparala nam pažnju svojom važnošću, svojom primijećenošću, makar ne odigrali antologijsku ulogu u prvom ešalonu filmova. Daleko su bili od epizodne uloge, nisu bili odveć blizu ni onoj naslovnoj; ma, niz je ostvarenja u kojima su bili visoko pozicionirani pri kastingu, na razini solidne i cijenjene B-kategorije... Istaknut ćemo njih četvero. U toj kvadrifori jedan je Voja Mirić, drugi je Dragomir Bojanić Gidra, treća je Jelena Žigon, a četvrti Ivo Serdar. Zato ćemo im se malo detaljnije posvetiti...
Dossier Voja Mirić
Samozatajnijeg od većine svojih sudrugova po glumačkom pozivu, ovoga je umjetnika majka porodila u gradiću Trstenik na Zapadnoj Moravi, 7. travnja 1933. Ide u red onih važnih glumaca mimo kojih može proći cijeli film, a da ga neoprezno oko gledatelja ne zamijeti. Pažnji redatelja, to jest redateljâ, to nije moglo umaći. Izražajnije oči od Voje Mirića imao je možda samo Ljuba Tadić.
Osjetivši ljubav prema kazalištu, još u gimnazijskim đačkim danima u Kruševcu pokazao je otvorene intencije prema glumi. Uporan rad doveo ga je do diplome na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, nakon čega je još kao juvenilni interpret bio dobio stalni angažman u Beogradskom dramskom pozorištu.
No, ono što je manje poznato u Mirićevoj karijeri, jest njegova zaokupljenost cehovskim pitanjima, pa će se kao rodonačelnik instituta slobodnog umjetnika odvažiti zaploviti u neizvjesne vode mimo stalnog ugovora, zajedno s vršnjakom i dva mjeseca mlađim Velimirom Batom Živojinovićem osnovavši Udruženje filmskih glumaca.
Najvažnija uloga Voje Mirića nedvojbeno je ona derviša Ahmeda Nurudina u filmu "Derviš i smrt" (1974.) Zdravka Velimirovića, snimljenom prema istoimenom romanu Meše Selimovića. Posrijedi je filmsko remek-djelo kojemu je snažan pečat utisnuo upravo Voja Mirić. Dominirao je iz kadra u kadar i iz scene u scenu svojom glumačkom staloženošću, pri kojoj je do izražaja došla i njegova vještina igre, ali još i više kontemplativna duhovna smirenost prispodobiva transcendentalnoj pobožnosti.
Koliko je bio dobar Mirić je pokazao nenametljivom dominacijom na setu gdje su mu partneri bili takve glumačke gromade poput Bate Živojinovića, Borisa Dvornika ili Pavla Vuisića. Ovu svoju najveću rolu kao da je bio trenirao u gotovo navlas istoj ulozi, ulozi apaurinski smirenoga liječnika, radeći na filmu "Brat doktora Homera" (1968.) Živorada Mitrovića, gdje mu je "brat" bio nezaobilazni Bata Živojinović.
Mogle bi se njegove uloge i dalje nabrajati, ali niti sastavljamo telefonski imenik, niti slažemo enciklopedijsku natuknicu. Živimo u vrijeme društvenih mreža i pišemo za svoje čitatelje; pa, zašto im onda ne pružiti i mogućnost interakcije, priliku dobrodušnoga komentara ili zajedljive opaske, gdje će se moći postaviti (ipak i samo) retoričko pitanje zašto je istaknut ovaj film, a ne i ona serija; trebalo je, gledajte, navesti i da je igrao u filmu X ili seriji Y, itakodalje...
Voja Mirić umro je u Beogradu 23. travnja 2019.
Dragomir Bojanić Gidra (Foto: Screenshot)
Dossier Dragomir Bojanić Gidra
Ovaj je glumac rođen 13. lipnja 1933. u Kragujevcu, i, bio je točno tjedan dana mlađi od slavnijega kolege Bate Živojinovića. Igrao je u mnogo filmova i bio je rasni karakterni glumac, s vrlo širokim asortimanom stanjâ koja je bio u stanju vrlo uvjerljivo odglumiti. Za razliku od niza inih, nerijetko i naoko uspješnijih kolega, Gidra Bojanić nije bio takozvani fah-glumac.
Što si mu god povjerio i dao, koji si god izazov preda nj postavio, on je fantastično uzvratio. Premda nije bio aktor uokolo kojega će se oformiti ostatak ruže solista, bio je rođeni vođa onog dijela glumaca koji su nadopunjavali kolege isturene u prvom redu. Kao artiljerac koji čuva leđa pješadiji.
Spektar njegovih rastalentiranih emanacija najbolje će se prezentirati metne li se s jedne strane njegovoga mjernog pravca uloga "lažnog Valtera", Kondora, u masterpisu Hajrudina Šibe Krvavca "Valter brani Sarajevo" (1972.), a s druge pridometne li se uloga Živorada Žike Pavlovića u serijalu od čak deset filmova što ih je bio stvorio pod scenarističkim notesom i redateljskom palicom Zorana Čalića.
Upravo kao Žika i jest danas najdublje zašarafljen u memoriji svekolike publike, gdje je u pretežito komičnoj ulozi doista pokazao frapantne izvedbe najrazličitijih emocionalnih pojavnosti u kojima se čeljade može zateći.
Ulogu života napisao mu je majstor Čalić, a uspomoć kolege sa seta Marka Todorovića, koji mu je bio karakterni zrcalni odraz, uspio je kreirati jedan od najživopisnijih likova uz koji su se nasmijavale, a i dandanas se smiju i cerekaju, generacije gledateljica i gledatelja u rasponu od baba i deda pa sve do unukâ.
Počevši od filma "Lude godine" (1977.), pa preko "Došlo doba da se ljubav proba" (1980.), "Ljubi, ljubi, al' glavu ne gubi" (1981.), "Kakav deda takav unuk" (1983.), "Žikina dinastija" (1985.), do posljednjega komada u ciklusu "Žikina ženidba" (1992.) – da spomenem samo neke – sjajni Bojanić ostat će do sudnjega dana među najpoznatijim i najpopularnijim glumcima naše kulture.
Naravno, nanizao je Gidra široku kolajnu filmova i serija u kojima je igrao – recimo "Burduš" (1970.), "Otpisani" (1974.), "Vrhovi Zelengore" (1976.), "Vruć vetar" (1980.), "Razvod na određeno vreme" (1986.) – ali, ponovimo, ovo nije ni telefonski imenik ni enciklopedijska natuknica. Neka bude spomenuto kako je kao mlad glumac, pod pseudonimom Entoni Gidra, 60-ih godina lanjskoga vijeka u Italiji snimio desetak vesterna i akcijskih filmova.
Gidra Bojanić preminuo je od raka jetre 11. studenog 1993. u Beogradu, pošto je bio navršio tek svoj 60. rođendan.
Jelena Žigon (Foto: Wikipedija)
Dossier Jelena Žigon
Običaj je iz usmene nekonvencionalne prakse vanjštinom zamamno žensko biće etiketirati egidom kako je dotična madam – lijepa kao glumica. Profesionalci i ini znalci kazat će kako ljepota nije među karakteristikama prvog reda važnih za uspješnu ili dobru glumicu; ali lijepo lice i krasan stas svojom zgodnošću svakako plediraju kao atributi što među mnoštvom istosti mogu izdvojiti onu ženu koja će biti oblagoslovljena prednošću za približiti se prvom redu pažnje na koju će netko važan usmjeriti svoju pozornost. I, ili, interes...
Jelena Žigon svakako je bila prelijepa žena. Mimo svake možebitne seksističke predilekcije valja reći kako je ova umjetnica bila doista – umjetnica! Specifična u svojem glumačkom nervu i samosvojna u načinu kako je, poput kipara, portretirala volumen role što ju joj je redatelj bio ukrcao u njezine artističke bisage.
Rođena je u Beogradu 3. studenog 1933., a u rodnom je gradu i preminula, 10. travnja 2018. Bila je udana za poznatoga glumca Stevu Žigona s kojim je dobila kćerku Ivanu, također glumicu, i sina Nikolu, slikara. Debitirala je već kao 20-godišnjakinja u filmu "Opštinsko dete" (1953.) Puriše Đorđevića, u kojemu se pojavio i čak tri godine od nje mlađi kasnije jedan od markantnijih ovdašnjih glumaca – Bekim Fehmiu.
Glavnu ulogu, s kojom bi se uklesala u trajno sjećanje, nije snimila, ali je odigrala niz brižnih i krhkih ženâ, od kojih je svaka svojemu filmu dala onu važnu crtu, kakvu svakoj slici u okviru nijansa osjenčanosti dadne potrebnu perspektivu. Najistaknutija je, pa tako i najzapamćenija, Jelena Žigon bila u ulozi svoje imenjakinje, Jelene Todorović u serijalu Zorana Čalića, o kojem je bilo riječi u bilješki o Gidri Bojaniću. Bez da se gura u prvi plan, svemu je davala onu potrebnu notu, od kojih se najviše isticala njezina plemenita i topla prikazba decentnog majčinstva.
Kad smo ga već spomenuli, navedimo da je igrala i u filmu "Brat doktora Homera", gdje je bila krhka protagonistica razapeta između muža za kojega se udala i nesuđenog vjerenika za kojega je, sve dok se nije iznenada pojavio, vjerovala kako je mrtav. Simpatičnu je epizodu odigrala i u "Klopci za generala" (1971.) Miomira Stamenkovića.
Ivo Serdar (Foto: Wikipedija)
Dossier Ivo Serdar
Od svih ovdje izlučenih glumaca Serdar je nekako najmanje eksponiran, čemu je zacijelo pridonijela i kobna okolnost što ga je smrt pokosila puno prerano. Njegova komparativna prednost, banalno govoreći, odzrcaljena je možda u aktivnosti televizijske izvanglumačke identifikacije; odnosno, realizirana je u formi neke vrste "primijenjene" glumačke niše.
Predmnijevam, naravno, na Serdarov angažman u seriji "Vegetina kuhinja" na onda, u djetinjstvu mojih vršnjaka tijekom 80-ih godina pokojnoga vijeka, važnoj večernjoj televizijskoj soareji koja nam je – u danu kad se emitirala – produžavala budnost pred obavezni odlazak na spavanje: nakon terminalnog za nas djecu, gledanja crtanog filma pred središnji dnevnik... Besmrtni Oliver Mlakar bio je voditeljem te sponzorirane emisije u komunističko doba, dok je meštar od kužinavanja bio valjda i prvi kuharski celebrity, praotac današnjih instant-zvijezda gastronomskog televizijskog biznisa, istinski majstor kuhinje – Stevo Karapandža.
Međutim, Ivo Serdar, koji se rodio u Gornjem Mikloušu kraj Čazme 19. prosinca 1933., istaknuo se u nizu filmova i televizijskih serija, a nakon diplome na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu bio je članom kazališta u Varaždinu, Kazališta Komedija i HNK Zagreb, te Teatra u gostima. Preminuo je u Zagrebu, 21. studenog 1985.
Prvi zapaženiji nastup Ivo Serdar imao je u filmu "Crne ptice" (1967.), koji je prema osobnom svjedočanstvu Grge Gamulina iz Drugog svjetskog rata i bijega iz ustaškoga logora, upravo prema njegovom scenariju bio snimio Eduard Galić. No, serija "Kuda idu divlje svinje" (1971.) Ivana Hetricha, jedan od najboljih jugoslavenskih ostvaraja ove vrste, ukazat će na ovoga glumca u punoj mjeri.
Do smrti će ga pratiti slava sjajno odigranog agenta Šojke, a po tome ga se i dandanas većina publike rado sjeća. Djeca, pak, upoznala su ga u seriji "Jelenko" (1980.) Obrada Gluščevića, gdje je također bio redarstveni organ – milicajac Mile. Iako je bio vrstan komičar, Ivo Serdar većini će u pamćenju ostati kao mrgodan lik iz represivnog aparata.
A i ovaj tekst, valjda, čitateljima će sugerirati zapamćenje konkretne 1933. godine; jerbo, iz njezinih njedara odista su se bili slili brojni naši odličnici što su zadužili i ovdašnji svijet filma, ali i našu kulturu općenito.
