Što je moje, to je tvoje / Što je tvoje, nije moje – stihovi su pjesme koju gromko izvodi estradna radnica Jana. Vjerojatno nema kraće, a preciznije domaće definicije muško-ženskih imovinskih odnosa. S patrijarhatom je to tako – diskriminatorni, srednjevjekovni pipci šire se od pamtivijeka i po zemljišnim knjigama. Evo, neka svatko razmisli o bliskoj obitelji i svim njenim ograncima. Sasvim je moguće da ćemo doći do saznanja da ona djedova kuća od stotinu ljeta nije pala s neba zbog posebnih zasluga našeg pretka. Istinu možemo naslutiti: cjelokupna ženska linija, prababe i pratetke su se izmaknule iz nasljedstva i ustupile svoj zakonski dio bratu koji, kakve li časti, nastavlja lozu i prezime. Za isključene nasljednice bio je osmišljen scenarij: udat će se i otići u drugu kuću. Odatle i potiče onaj pogrdni izraz "žensko dijete – tuđa kuća".

Da danas nije mnogo bolje i pravičnije, dokazuju katastrofalni statistički podaci. Žensko udruženje Kolubarskog okruga (ŽUKO) iz Srbije nedavno je započelo kampanju direktnog imena "Koliki je moj deo?", a za potrebe upoznavanja javnosti sa širim društvenim problemom iznijelo je službene informacije iz Geodetskog zavoda. Prema rodno razvrstanim podacima o vlasništvu nekretnina, čak 75 posto ukupne imovine u Srbiji posjeduju muškarci. Dakle, samo 25 posto žena ima upisanu imovinu na svoje ime. Svega 16 posto imovine na selu se vodi na žene i u najvećem broju se radi o parcelama manjim od dva hektara. Valja napomenuti da žene u Srbiji prema zadnjem popisu čine većinu od 51 posto stanovništva.

Žene po brojnosti pretiču muškarce i u Hrvatskoj, ali ne postoje službeni podaci koji bi ukazali kakvo je stanje u zemljišnim knjigama. Državna geodetska uprava bi po svoj logici morala imati pregled, no na naš zahtjev odgovorili su odrično. Kontaktirali smo i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, međutim, ni tamo ne raspolažu s podatkom na državnoj razini. Za bolje razumijevanje pitanja ravnopravnosti spolova u ovom području, navodi pravobraniteljica Višnja Ljubičić, mogu poslužiti tek sporadična i limitirana istraživanja koja analiziraju problematiku distribucije vlasništva po spolu.

Bile smo u šoku kada smo shvatile u kojem broju se žene odriču imovine, a još više na koji način se one mentalno nose sa tim – kaže Jelena Ružić, predsjednica ŽUKO-a

- Pojedina istraživanja ukazuju na određeni rodni jaz u pogledu vlasništva nad nekretninama, odnosno da su žene rjeđe vlasnice nekretnina. Tako je istraživanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar "Rodni stavovi i prakse u Hrvatskoj" iz 2018. pokazalo da u istraživačkom uzorku 67 posto muškaraca i 33 posto žena ima vlasništvo nad nekretninom u kojoj borave. Također, vidljivo je da je rodni jaz u vlasništvu nekretnina izraženiji u manjim sredinama, odnosno da se smanjuje kad se promatraju sredine s većom populacijom - kaže pravobraniteljica.

Ona nije zaprimala pritužbe na ograničavanje žena u njihovom pravu na nasljeđivanje imovine. No ova informacija ne mora značiti ništa jer je ekonomsko zlostavljanje žena slabo poznata kategorija.

U Ženskom udruženju Kolubarskog okruga svjesni su koliko je situacija u Srbiji alarmantna. Angažirale su odvjetnika koji ženama pruža savjetodavne usluge za ostvarivanje prava na vlasništvo. Iako je početna ideja bila da se pravno savjetovanje sprovodi u Valjevu, Ubu, Mionici, Osečini, Ljigu i Lajkovcu, kampanja se proširila na cijelu državu. Njihov pravnik prima i do 30 poziva dnevno, što samo govori da su članice ŽUKO-a taknule u osinje gnijezdo.

Kako nam objašnjava predsjednica Udruženja Jelena Ružić, Zakon o nasljeđivanju u svakoj iole demokratski uređenoj zemlji, pa tako i u Srbiji, od Drugog svjetskog rata ne definira rod i spol u raspodjeli imovine. Međutim, u svijesti ljudi se malo toga promijenilo pa se tradicija i dalje stavlja ispred slova zakona.

- Bile smo u šoku u kojem broju se žene odriču imovine, a još više na koji način se one mentalno nose sa tim. Ne samo da im uzimaju ono što im pripada – žene često imaju drugačiji položaj unutar svoje porodice od ranog detinjstva. Na primer, one se smatraju manje vrednima samo zato što su devojčice, dok brat ima drugačiji tretman. Jedna od njih nam je rekla da je njen brat imao drugačiji tanjir i poseban način ishrane. Žene odrastaju sa slikom o sebi da manje zaslužuju i onda se čudimo zašto u kasnijem životu pristaju da trpe nasilje - govori Jelena.

Pritisku familije se treba oduprijeti. Muškarci i dalje misle da daju nešto svoje, uvijek će to misliti – savjetuje zagrebačka odvjetnica Nevenka Mrčela

Posljedice odricanja od imovine u Srbiji su dalekosežne. Prema članku 82. tamošnjeg Zakona o socijalnoj zaštiti, osobe koje se odreknu nasljedstva u nečiju korist, nemaju pravo na socijalnu pomoć od države. To u praksi znači da se obračunava koliko dugo se osoba mogla izdržavati od imovine, u slučaju da je svoj dio prodala, a ne poklonila. Okvirna računica pokazuje da osoba, najčešće se tu radi o ženama, ne može primati socijalnu pomoć u narednih 20 ili 30 godina, iznosi ŽUKO.

- Očito niko u postupku ostavinske rasprave i raspodele imovine ženama nije dao potpunu informaciju. Notari i sudije bi morali da obaveste osobu koja se odriče nasledstva da neće moći da dobije socijalnu pomoć, ako se jednom nađe u toj situaciji - objašnjava Jelena i dodaje da će se ŽUKO u budućnosti baviti lobiranjem da se donese uredba po kojoj će pravna lica, koja su uključena u proces raspodjele nasljedstva, biti obavezna obavijestiti stranke da postoji mogućnost za tako nešto.

Osim toga, dobro je znati da, ukoliko žene izjave na sudu: "Odričem se u korist" te navedu ime člana obitelji, ne postoji mogućnost da njeni potomci potražuju nasljedstvo. Međutim, postoji izjava: "Ne prihvatam se nasljedstva", što znači da njena djeca mogu tražiti svoj dio.

Jelena nam govori da su dobile informaciju sa sudova da se gotovo svakodnevno događa da muškarac uopće ne prijavi da ima sestre. Postavlja se pitanje što se još može desiti sestrama nakon što se odreknu svog dijela nasljedstva. Na stranicama kampanje "Koliki je moj deo" objavljena je priča koja ilustrira još jednu od posljedica:

"Mene formalno nema ni tamo, ni ovamo. Ovi moji su me predali mužu, a on, ako mu se zamerim, može sutra da me izbaci na ulicu. Kada sam se zbog posla vratila sa porodicom kući, moj otac, deda i brat su bili izričito protiv toga, jer je moje mesto u muževljevoj kući, ja tu više nemam šta da radim i sve ih ugrožavam samim svojim prisustvom. Ukazala sam im otvoreno na nepravdu koju su mi naneli, ali oni to ne žele da priznaju. Suštinski, ja sam njihovo dete isto koliko i moj brat i boriću se da moja prava budu jednako poštovana."

Sastanak udruženja ŽUKO

Ne postoji ljepši način da se kaže – situacija nije povoljna ni kada se radi o imovini koja se stiče u braku jer za žene nema sigurnosti. Srbija je 2018. izmijenila Zakon o upisu u katastar pa je javni bilježnik obavezan da pita muškarca, koji je došao da prijavi vlasništvo, da li je u braku i da mu traži na uvid vjenčani list. Tako bi se imovina stečena u braku automatski trebala upisati i na ženu i na muškarca. Naša sugovornica napominje da ta uredba nije promijenila ništa.

- Stanje se promenilo za 0,68 posto. Žene sad odlaze kod notara da daju izjavu da nisu učestvovale u kupovini nekretnine iako su u braku. Zakoni ne mogu ništa ako se svest ljudi ne promeni - poručuje Jelena.

Iako su kampanju usmjerile prema nasljednom pravu, njima stiže mnogo upita baš o bračnoj stečevini, što pak spada u obiteljsko pravo i nosi novi set diskriminacije. U Srbiji i dalje postoje višegeneracijske obitelji pa mnoge žene dolaze u kuću u kojoj već živi jedna ili više zajednica. S obzirom da se, recimo, kat kuće muževih roditelja ne smatra bračnom stečevinom, već je to, pravnim jezikom rečeno, osobna imovina, žena u slučaju razvoda u takvim okolnostima ne potražuje maltene ništa. Ona eventualno može dokazivati da je sudjelovala u opremanju kuće pa da bude isplaćena.

Odvjetnica Nevenka Mrčela iz Zagreba ima 30 godina staža u zastupanju stranaka po osnovi obiteljskog i nasljednog prava. Govori da u svojoj praksi ima više slučajeva koji se tiču obiteljskog prava i diobe bračne stečevine. U zadnjih deset godina se, prema njenom viđenju, stabilizirao problem nasljedstva jer, kako kaže, u Hrvatskoj ipak raste svijest ljudi da je kćerka jednako važna kao sin. Ranih 2000-ih godina zastupala je mnogo žena, pretežno s područja Dalmacije, koje se nisu htjele odreći nasljedstva u korist brata. Ona ističe da su izjave nasljednika neopozive, a žene su često pod pritiskom obitelji da se izjasne na sudu u svoju štetu.

- Na pritisak familije se treba oduprijeti. Muškarci i dalje misle da daju nešto svoje, uvijek će to misliti - komentira Nevenka Mrčela.

Odvjetnica Nevenka Mrčela

Diobu bračne stečevine i nasljedne odnose pokušava riješiti kroz medijaciju jer, kako tvrdi, sudski sporovi su dugački i vrlo stresni za sve strane. Napominje da bi partneri prije stupanja u brak morali dogovoriti najbitnije – novac i imovinu.

- Puno ljudi ide za onom romantičnom idejom ljubavi koja traje do kraja života. Ako muškarac ode, žena ostaje sama s djetetom. Preko suda će dobiti alimentaciju, no to će potrajati dovoljno dugo da mora razmišljati što će djetetu dati za jesti. Ako te izbaci iz kuće svojih roditelja, nemaš ništa. Savjetovala bih ženama da se pobrinu o svom novcu. Ako ulaze u kuću koja je osobna imovina muža, ako će ulagati u taj stan, neka traže da ih se upiše kao suvlasnicu barem jedne polovine. S druge strane, u 95 posto slučajeva djeca ostaju s majkom, to znači da njihova financijska budućnost ovisi o majčinom materijalnom stanju – objašnjava odvjetnica.

Žene koje postupaju ovako kako je predložila odvjetnica i dalje prate zluradi komentari da su pohlepne, proračunate i da su se udale iz koristi. No ona opet savjetuje – na te optužbe treba oguglati.

- Ako netko kaže da si sponzoruša, pa neka priča. Nitko neće reći za muškarca da je pohlepan ako žena ulaže u njegovu nekretninu. Nema prevelike zaštite za ženu. Zaštita od kaznenih djela nasilja je minimalna. Ne bi bilo toliko ubijenih i pretučenih žena da postoji stroga represivna politika. Važno je od vrtića krenuti s edukacijom jer u ovom vremenu ima mnogo frustriranih muškaraca koji misle da nisu smjeli biti ostavljeni. Mi tek sad pričamo o fizičkoj zaštiti, daleko smo još od ekonomske - poručuje Nevenka Mrčela.

Jelena Ružić također primjećuje da se izbjegavaju samo one tradicionalne norme koje ne idu u korist muškarcima.

- Govori se: "Žena sada treba da radi, nisu više ta vremena da samo sedi kući." Ali nije zastarelo da ona uz redovan posao i dalje sama mora da obavlja poslove unutar domaćinstva - poentira Jelena.

Njihova kampanja ima izuzetnu vrijednost. Kao i sve drugo što valja kod nas, i ovo nose nevladine organizacije, iako bi u ovaj problem prvenstveno trebala biti uključena država. Jelena govori da se državne institucije vrlo često bave samo posljedicama i da sav trud prestaje kad se donese neki zakon.

- Mi osećamo da nismo uradile dovoljno, odnosno da smo samo načele jednu temu. Ovo radimo projektno i to je najbolnija tačka. Kad se projekat završi, ostajemo sa saznanjem da smo ustale, pokrenule nešto, ali nemamo opipljive rezultate – iskreno će Jelena Ružić.

Nevenka Mrčela završava s konstatacijom – čeka nas teška borba za ženska prava.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma