Ultimatum sindikata Petrokemije Vladi, koji ističe upravo na dan tiskanja ovog izdanja Novosti, po svoj prilici je ostvario svoju svrhu. Nekoliko dana ranije stiglo je u Kutinu očitovanje Andreja Plenkovića, kako doznajemo, s jasno iskazanom namjerom da se proces dokapitalizacije provede ubrzo do kraja te da se – baš je naglasio i to – provede uspješno. Što uopće znači uspjeh u okolnostima konstantne političke ucjene pod kojom dugi niz godina djeluje ova tvornica umjetnih gnojiva, međutim, tek ćemo vidjeti. Netom objavljen izvještaj o poslovanju 2017. godine, s povećanim gubicima, samo potvrđuje neka već kronična saznanja o apsurdnim vezanim odnosima.
Sindikalni ultimatum s rokom od tjedan dana zatekao je, doduše, Vladu fokusiranu isključivo na problem Agrokora, no blagovremena premijerova reakcija ukazuje na svijest s kime uopće ima posla kad je posrijedi Kutina. Alarm kojim su ga radnički predstavnici istoj prizvali, naime, i jest aktiviran zbog očitog im Vladina zapuštanja dokapitalizacije kroz posljednjih mjesec dana. Ili, suštinski kazano, privatizacije; kasnije ćemo reći i kako je kutinska tvornica gurana do evidentnog privatizacijskog imperativa. Dokapitalizacija je tako stala usred procesa, što pri dogovaranju transakcija u stotinama milijuna kuna zna biti dosta nepraktično. Riječ je inače o restrukturiranju vlasništva kojim bi državni udio s oko 80 posto spao na kontrolni paket od minimalnih 25 posto plus jedna dionica, uz povećanje temeljnog kapitala za 400 do 450 milijuna kuna.
Dok je Vlada sve okulare usmjeravala ka planeti Agrokor, za pregovaračkim stolom oko Petrokemije ostalo je čekati nekoliko zainteresiranih subjekata. Ali i nemalo već usplahirenih: Ina se sve izrazitije nećka, vjerojatno napuštajući ideju takvog ulaganja, osim ako je Vlada ne privoli na drukčiju odluku. Poljski konkurent kutinske tvornice Azoty izašao je pak prvi iz tog kruga, dok se austrijski Borealis ponovno, nakon kolebanja, svrstava među glavne interesente. Prvo plinarsko društvo, uz Inu najveći Petrokemijin dobavljač plina, svakako je i dalje tu, a još uvijek nije isključeno ni sudjelovanje češkog Agroferta, dok se negdje u blizini mota i Europska banka za obnovu i razvoj. U igri su nadalje državni Janaf i Hrvatska elektroprivreda te bankovni obvezni mirovinski fondovi s uvjetom priključenja nekog većeg privatnog igrača.
Zasad i dalje čekajući da se Vlada presloži oko zaostavštine Ivice Todorića, s eventualno izmijenjenim pozicijama Gorana Marića i Martine Dalić, s kojom je uprava Petrokemije održala sastanak proteklog tjedna, konačni će se novi suvlasnici morati već usuglasiti oko međudioničarskih odnosa. Taj postupak, a od njega se sastoji priprema dokapitalizacije, usporen je i nedavnim dolaskom novog kadra na čelo državnog Centra za restrukturiranje i prodaju. No dok tamo Mladen Plećaš polovi konce naslijeđene od Mirka Volarevića, postoji bojazan da još netko od ulagačkih kandidata napusti skup u koji 1700 radnika Petrokemije polaže velike nade.
Ali nemojmo se u osvrtu na Petrokemiju držati samo aktualnih tehnikalija i kuloarskih tračeva, jer su razlozi njezina udesa znani odavno, i pitanje je samo koliko ih tko želi uzeti u obzir. U pravilu malo ili nimalo recimo onda kad se govori o povremeno velikim godišnjim gubicima tvornice, kao što je slučaj i ovih dana. Petrokemija je prošle godine nagomilala 147 milijuna kuna gubitka, a taj podatak obično služi kao okidač raznim zapjenjenim propagatorima njezine – i svake druge – privatizacije, bilo da su to burzovni špekulanti tipa Nenada Bakića ili predstavnici banaka. Ipak, ono što će oni redovito preskakati u svojim reakcijama jesu pravi razlozi gubitka koji se kriju u cijeni plina, osnovne proizvodne sirovine i njezina transporta u Kutinu, za početak.
Lani je cijena plina Petrokemiji porasla za 72 milijuna kuna u odnosu na pretprošlu godinu, no treba znati da je Ina, njezin tradicionalno najveći dobavljač, tom svom najvećem potrošaču zaračunavala najveću tarifu još od prijelaza stoljeća. Kutina je mjesto Inina ponajvećeg te dugoročnog ekstraprofita, što ne bi bilo sasvim normalno ni da su oba poduzeća u vlasništvu iste države, a kamoli pod mađarskim posjedovanjem Ine. Štoviše, na Inu je Petrokemija bila doslovno politički osuđena, bez ostavljene joj mogućnosti da se u punoj mjeri obrati jeftinijim dobavljačima. A posebna priča je transport plina, stavka na koju je 2017. otpalo 86 milijuna kuna ili duplo više negoli to plaća konkurencija u Mađarskoj i šest puta više od austrijskog primjera – čisto da se nitko ne bi čudio kako to da Borealis kupuje dionice Petrokemije, a ne obrnuto.
Sljedeći kutinski problem je likvidnost zbog šikaniranja koje provode banke-kreditori, mada je Petrokemija oduvijek uredan platiša, a kredite treba za sezonsko premošćivanje mjeseci s manjim intenzitetom poljoprivredne proizvodnje. Banke se postavljaju strateško-ideološki: nije im dovoljno da kompanija otplaćuje rate, nego uskratom kredita i većim kamatama, uz politički zagovor Europske komisije, postižu ulazak privatnog kapitala u nju na velika vrata, radi obrta vrijednosti na burzi i totalne komercijalizacije poslovanja koje je do jučer moglo biti glavno državno uporište za poticani razvoj agrara, e da nije figuriralo kao Inin bankomat.
Taj sklop odnosa nad Petrokemijom već smo nazivali luđačkom košuljom u kojoj se potentni industrijski gigant, jedan od najvećih hrvatskih izvoznika, koprca već dugo i predugo. Osobito je ironična činjenica da se taj famozni izvoz, koji se često spominje kao Petrokemijina prednost, zapravo ispostavlja manom, jer je njezino idealno tržište ovo domaće, ako bi bilo vitalnije, dinamičnije, naprednije. Podvučemo li crtu, imamo banke koje su zahvaljujući javnom ulogu mirovinskog doprinosa prispjele do mogućnosti da iznutra – kao dojučerašnji značajni dioničari – fatalno ucjenjuju tu kompaniju i kronično uzmičuću državu. Imamo dakle model koji predstavlja samu okosnicu sistematičnog pritiska kapitala na uboge demokratske tokove oličene u djelovanju političkih zastupnika, mimo svih napetih storija o recentnim prilikama na tržištu.
Ali imamo i sto milijuna kratkoročnog, mostnog dijela lanjskog kredita od 350 milijuna iz Erste banke, dobivenog uz državnu podršku, no koje Petrokemija mora vratiti za mjesec dana. Sve to stoji u podlozi najnovijih zbivanja oko zaštopane dokapitalizacije i sindikalnog ultimatuma iza kojeg, znajući kutinsku spremnost na akciju, ozbiljno vire mogući pothvati tipa blokade prometnica, pa zna i Plenković da im ne bi bilo prvi put. Dotad barem nemojmo smetnuti s uma kako stvari zaista stoje kad nam u glavnim medijima, kao npr. 20. veljače, javljaju o dugu Petrokemije i, malo dalje, o rekordnom prihodu Ine u ovom stoljeću, a ne povezuju te dvije vijesti. I prešućuju da se potonja kompanija povukla iz dokapitalizacije, ne slučajno, baš nakon što se proslavila trijumfalnim isisavanjem supstance iz one prve, dok će država na kraju ostati bez obje.
