Nekoliko milijuna eura iz europskih fondova, zatim nešto što se zove Intervencijski plan za Grad Benkovac, izvođači radova, bager i nadasve jaka volja gradskih vlasti bili su dovoljni da negdašnji Narodni dom, Dom kulture i kasnije Dom Jugoslavenske narodne armije, u Benkovcu bude sravnjen sa zemljom u samo nekoliko dana. Nitko nije dignuo glas protiv rušenja kulturnog dobra s impozantnom historijom.
Početna ideja za izgradnju tadašnjeg Narodnog doma u Benkovcu rođena je još 1926. Temelji su postavljeni 1934., a do početka Drugog svjetskog rata zgrada je poprimila prve obrise. Multifunkcionalni prostor zaživio je 50-ih godina prošlog stoljeća s bogatom kulturno-umjetničkom ponudom. No nakon 1995. Dom kulture je rapidno propadao. Lokalni HDZ ga je u potpunosti zanemario, a sada je gradska vlast riješila da se obračuna sa još jednom ostavštinom Jugoslavije. Zgrada Doma kulture bila je spomenik suživota svih Benkovčana, Srba i Hrvata.
Ministarstvo državne imovine je 2018. darovalo Dom kulture Gradu Benkovcu, a tim je potezom ova građevina postala još jedna igračka u rukama HDZ-a. Godinama se govorilo o njegovoj obnovi, no od toga se ishitreno odustalo. Bez mnogo pojašnjenja, gradonačelnik Benkovca Tomislav Bulić, u izjavi za Zadarski list u junu ove godine, kazao je da se "nakon rušenja stolarije i ostalih pripremnih radova otkrilo da zgrada, oronuli objekt, praktično nema temelja.", što je trebalo značiti da je statika nepovratno narušena.
Gradske vlasti su se potom odlučile za potpuno rušenje nadzemnog dijela građevine, što je proteklih dana provedeno u djelo. Unesene su izmjene i dopune u postojeći projekt obnove Doma, pod opravdanjem da će troškovi biti racionalizirani te da će biti financijski isplativije sagraditi potpuno novu zgradu, nego se potruditi oko obnove stare. Poslali smo upit na tu temu gradonačelniku i njegovim suradnicima, no do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovor.
Benkovac više nije grad, to je skupina individua željnih profita. U podtekstu njihov motiv je uništiti kulturni identitet starog Benkovca, hrvatsko-srpski i jugoslavenski, uvjeren je Savić
Osim toga, Bulić je u istom članku izjavio da je Dom kulture "od vitalne važnosti za kulturni život grada, a s ciljem poboljšanja ukupne demografske slike u smislu zaustavljanja depopulacije i iseljavanja mladih te unaprjeđenja kvalitete života lokalnog stanovništva." Međutim, sasvim je sigurno da bezlična betonska građevina s još uvijek nejasnom kulturnom ponudom, neće zaustaviti odlazak mladih iz grada koji im ne pruža osnovne uvjete za život, poput zaposlenja ili pak osnovne infrastrukture u većinskim srpskim selima u okolici Benkovca.
Jedan od rijetkih kome je stalo do Doma kulture je Milorad Savić, historičar umjetnosti iz Benkovca. On je prije nekoliko mjeseci napisao istraživački rad o važnosti ove građevine, u kojem je priložio pregršt arhivskih dokumenata i fotografija. U izjavi za Novosti, Savić naglašava da priča o lošim temeljima nema veze sa stvarnošću, da je zgrada izgrađena po svim pravilima struke.
- Nebitno je kako gradske vlasti gledaju na nasljeđe koje nam je ostavljeno, ali zamislite da netko sruši staro kino u Zagrebu ili kazalište u Zadru? Ovo je bio multifunkcionalan prostor, s pozornicom i kino dvoranom, nekoliko sala, sa čitaonicom, bibliotekom, prostorom za izlaganje i za ples. Oni će sad napraviti novu zgradu, kakvi će tamo biti sadržaji? Pa nikakvi. Benkovac više nije grad, to je skupina individua željnih profita. U podtekstu njihov motiv je uništiti kulturni identitet starog Benkovca, hrvatsko-srpski i jugoslavenski - uvjeren je Savić.
Ovo kulturno dobro je tako nakon 85 godina otišlo na smetlište, kuda je najvjerojatnije otpremljena šuta preostala nakon rušenja. No Savić također opravdano sumnja da će benkovački kamen, od kojeg je sagrađen Dom, tek tako biti bačen – realnije je da će netko na tome nešto zaraditi.
Zgrada nije imala status spomenika kulture, ali se nalazila u kulturno-povijesnoj cjelini Benkovca. Štoviše, arhitekti koji su izradili nacrt Doma kulture bili su dvojica braće iz Benkovca, Ljubo i Boris Jurković. Stanovnici grada i okolnih mjesta su izdvajali novčane priloge. Savić piše da su ih davali mnogi, manje ili više imućni, kao i Ministarstvo prosvjete, Osiguravajuće društvo, Kulturno društvo iz Sarajeva, a najveći prilog je dao kralj Aleksandar Karađorđević.
U maju 1934. iskopani su temelji za građevinu koja je trebala ponijeti ime "Spomen dom kralju Petru I". Krajem juna iste godine pristigao je cement iz Splita i drugi potreban materijal, a općina Benkovac ustupila je zemljište za izgradnju. U narednih nekoliko godina gradnja Doma je nakratko usporena te sasvim prekinuta tokom Drugom svjetskog rata i talijanske okupacije Benkovca. Kao godina najužurbanije gradnje uzima se 1948., od kada datiraju fotografije Benkovčana, žena i muškaraca, kako zajednički, golim rukama grade Dom kulture.
"Uređena je glavna fasada sa tri lijepa luka izvedena u fino klesanom kamenu. Na fotografijama su klesarski radovi, slaganje fino obrađenih klesanika u lukove, narod ispred, ali su tu i fotografije radnih akcija samih Benkovčana. Te se slaže kamen, vuku se tralje, a tu je i kamion građevinske firme Crnogorka (začetak benkovačkog Radnika)", piše Savić i dodaje da se ne može utvrditi točan datum pokrivanja Doma kulture krovom.
Na smotri kulturno-umjetničkih društava i grupa Kotara Benkovac, već 1951. se izvodio jedan dio programa u Domu kulture, a drugi na ljetnoj pozornici. Iste godine tu je gostovalo Narodno kazalište iz Splita. Dokument iz 1952. pokazuje da izgradnja Doma još uvijek nije bila gotova. Kotarsko vijeće Benkovac je 25. augusta 1952. godine poslalo molbu Savezu sindikata Jugoslavije da se suma od 727.240 dinara koja je bila namijenjena za izgradnju jednog sindikalnog odmarališta, prebaci na račun Uprave za gradnju zadružnog doma, odnosno Doma kulture. U zapisniku se navodi da "Benkovac apsolutno ne posjeduje nikakvu kulturnu niti drugu zgradu koja bi poslužila samom mjestu i okolici za kulturno uzdizanje samog mjesta i okolice." Ovaj prijedlog bio je jednoglasno prihvaćen.
Savić navodi da je Dom kulture, kao gradska i kotarska ustanova , samostalno djelovao do 1960. godine, kada je prenamijenjen u Dom JNA, ali sa zadržavanjem iste funkcije. Kulturni procvat Benkovca bio je u konstantnom porastu do početka rata 1991. U Domu su održavane dramske predstave, nastupale su muzičke grupe, baletni i folklorni ansambli. O tome postoje brojni zapisi, prikazi odigranih predstava, fotografije i plakati. Na jednoj takvoj fotografiji prikazani su, u posjetu Domu kulture 1964., pisac Vladan Desnica i jugoslavenski političar Ivan Ribar, otac narodnog heroje Ive Lole Ribara i predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine FNRJ.
Sve o čemu je pisao Milorad Savić, i svi arhivski spisi koje je priložio, dostupni su u Zavičajnom muzeju u Benkovcu, a svi stariji Benkovčani pamte program Doma kulture. Lokalni moćnici danas nesmetano ruše i grade, jer tamo više nema nikog tko bi im se mogao ozbiljnije suprotstaviti.
