Subota je, 13. siječnja. U 18:30 sati u bar smješten na adresi Međimurska 21 upadaju dva policijska službenika. Dramatičnost tog prizora jenjava kada šankeri i policajci toliko rutinski odrađuju ovaj susret da se češće mušterije Pločnika i ne obaziru; potencijalni triler za tren oka se rasplinjuje. Različite generacije i profili ljudi cirkuliraju prostorom civilizirano se ponašajući – sjede, piju piće, razgovaraju, scrollaju, čitaju i maze pse.
Takav nesklad akcije i reakcije sam po sebi bio bi indikator da je nešto neobično, a pridodamo li tome činjenicu da je Pločnik, koji već godinama itekako uspješno posluje, samo dva dana ranije na svojoj Facebook stranici objavio da zatvaraju svoja vrata, ne možemo se ne zapitati kako je moguće da je još jedan bastion alternativne kulture – možda i najvažniji u zapadnom dijelu grada, kojem kulturnih prostora kronično nedostaje – tako (naizgled) nečujno pao?
U telefonskom razgovoru s Vedranom Menigom, idejnim pokretačem i voditeljem Pločnika, kojeg je ovaj nepovoljan rasplet zatekao na poslovnom putu u Šibeniku, saznajemo da je riječ o složenoj kalvariji koja traje već gotovo godinu dana. S njom, međutim, nisu htjeli izlaziti u javnost jer su bili uvjereni u pravne argumente koji potvrđuju legalnost njihova poslovanja, a o kojima su se konzultirali s nekoliko odvjetničkih ureda. Kako bi obuhvatio kompleksnost situacije, Meniga priču započinje s 2016. godinom kada, nakon tri godine traženja prikladne lokacije, tvrtka Pozitivan ritam i Alii Consilium ulaze u zapušteni, zjapeći prostor bivšeg supermarketa, u zgradi u kojoj se nalaze isključivo poslovni prostori, u ulici koja uglavnom služi kao parking.
Imajući na umu da je ipak riječ o stambenoj četvrti, ulažu napore da prilagode formu i sadržaj – s jedne strane paze da se arhitektonska rješenja vizualno uklope u kvart, s druge razvijaju raznovrsnu ponudu aktivnosti s naglaskom na inkluzivan karakter i atmosferu dnevnog boravka. Na tim temeljima niče Pločnik, troetažni klub koji u idućih sedam godina pokreće društveno-kulturni život zapadnog oboda centra i proizvodi fluktuaciju ljudi iz raznih dijelova grada, ali i šire.
Problemi za Pločnik počinju smrću vlasnika prostora, kojeg je potom naslijedila njegova supruga, osnivačica tvrtke Marinpex, nakon čega je, navodi Meniga, nova predstavnica suvlasnika pokrenula inicijativu da se klubu ukine dozvola za rad s obzirom na likvidacijski postupak koji je trajao gotovo godinu dana, a razriješio se nedavnom odlukom Gradskog ureda za gospodarstvo o ukidanju minimalnih tehničkih uvjeta. Premda se Grad Zagreb u ovoj situaciji po defaultu našao na meti, Meniga opetovano napominje da je riječ o privatnom sporu kojem je presudila viša instanca pod Ministarstvom turizma, što je tijelo Vlade nad kojim gradska uprava nema ingerenciju.
U međuvremenu je podrška Grada stigla i u obliku objave na službenom profilu na društvenim mrežama, u kojoj se apelira na dogovor podzakupca, zakupca, vlasnika i likvidatora kako bi se iznašlo rješenje u kojem stranke mogu nastaviti suživot. Nažalost, u razgovoru s Menigom, saznajemo da su brojni napori u tom smjeru već pali u vodu, a bespogovornu nesuradljivost predstavnice suvlasnika objašnjava njenim direktnim interesom da Pločnika više ne bude, s obzirom na to da ona, otkupljujući poslovne prostore u zgradi s ciljem njihove apartmanizacije, čisti prostor za osobnu korist.
Neki od načina kojima je ekipa Pločnika nastojala zadržati mir u kući uključivali su ulaganje značajnih sredstava u zvučnu izolaciju, nakon čega su prošli ateste na buku za prostor kafića, ali ne i za klupski prostor u prizemlju jer se pokazalo da problem postoji na razini cijele zgrade. Nakon tog saznanja, ponudili su predstavnici suvlasnika i vlasnici spornog apartmana da o svom trošku zvučno izoliraju njezin novokupljeni prostor s kojim sada dijele zid, a u potrazi za rješenjem posegnuli su tako daleko da su ponudili i da unajme apartman za svaki dan u kojem imaju program (tri do četiri puta tjedno), s nadom da će mladim ljudima koji dolaze u Zagreb biti zanimljivo odsjesti na takvoj lokaciji. Sve od navedenog predstavnica suvlasnika je odbila.
Scenarij koji je potom uslijedio kontekstualizira apsurdnu situaciju s početka teksta – onu s racijom usred bijela dana. Naime, devetog ožujka 2023. Pločniku je pozvana prva inspekcija i nakon nje je u ovom prostoru, koji živi od glazbe, do daljnjeg obustavljen sav glazbeni program. Tome unatoč, kroz idućih deset mjeseci, Pločniku je na tjednoj bazi zbog buke pozivana što policija, što inspekcija, koja je u nekoliko navrata u pratnji interventne policije izvršila i detaljan pretres svih gostiju koji su se tada zatekli u prostoru. Unatoč redovnim posjetima, ni jednom nisu našli ništa sporno ili nezakonito. Prijave koje Meniga naziva čistim uznemiravanjem odvijaju se u mjesecima dok, kako tvrdi, poslovni prostor koji je predstavnica suvlasnika otkupila još nije bio legaliziran kao apartman, a njegova vlasnica živi na drugoj adresi. Pritom, kako navodi Meniga, Pločniku u prilog govori činjenica da im prije ove situacije nije pozivana policija, da su kroz svoje poslovanje imali još dva predstavnika suvlasnika s kojima su ugodno surađivali te da su sa susjedstvom razvijali prijateljski odnos.
Ispipavajući teren potonjeg, u opuštenom razgovoru s nasumičnom klijentelom koja bi sjedala za naš stol saznajemo da se Pločnik uistinu sljubio s kvartom, bio meeting point mnogima i predstavljao svojevrsni inkubator alternativne i klupske scene. Susjeda Miha je tu na tjednoj bazi od prvog dana – svi su dobro upoznati s njezinim produženim espressom bez šećera. Za nju je to mjesto s dušom na kojem se sluša kvalitetna glazba s gramofonskih ploča, a napominje da njeno mišljenje dijele i tete iz pekare i njena kozmetičarka, kao i ostali susjedi koje tu nerijetko viđa.
Stalni posjetitelj gospodin Ivo kao lajtmotive kroz svoj govor provlači otvorenost, inkluzivnost i nepretencioznost; mladi DJ iz Zadra ističe žal jer je u ožujku prošle godine (taman prije ukidanja programa) upravo tu trebao imati svoj prvi zagrebački set koji je otkazan. Simpatični trojac "korporativaca i IT-jevaca", kako nam se sami predstavljaju, došao je popiti piće isključivo iz respekta prema Menigi i njegovom radu koji godinama ide uzvodno od mainstreama. Voditeljica šanka Ena kaže nam da je tu na mnoge načine odgojena, a studentice Ana i Mika, zaposlenice shopa kuće PDV Records koji se nalazi na prvoj etaži, navode da nakon odrađene smjene ne žele ići kući jer u njoj već jesu.
Ipak, da ne ostane sve na osobnim dojmovima (doduše, brojnih) pojedinaca, valja podcrtati kako je važnost Pločnika prepoznala i Gradska stambena četvrt Črnomerec koja ih je pozvala da u sklopu kvartovskog festivala Zapadno od centra organiziraju glazbeni program, a nakon nekog vremena simboličnim iznosima podržali su ih i Grad Zagreb i Ministarstvo kulture. Osim tih minimalnih prihoda, Pločnik je nastao na mišićima pojedinaca, po modelu samoodrživosti, a jedini profit ostvarivali su ugostiteljstvom, dok se još nevjerojatnijom čini činjenica da je sav program sve ove godine bio besplatan. A programa je bilo nebrojeno, oko 150 godišnje – DJ i glazbeni programi, koncerti, promocije knjiga, glazbenih izdanja i filmova, filmske večeri, književne večeri, pub kvizovi, stand-upovi, kazališne predstave, drag showovi, speed dating večeri itd. K tome, sav taj program bio je neelitistički selektiran – priliku je mogao dobiti svatko. Kako kaže Ana iz shopa: "Jel imaš srce, jel imaš dušu? Rokaj!"
Pločnik je 14. siječnja u nešto sitnije sate zatvorio svoja vrata. Meniga ga opisuje kao svoj dječački san, a ekipa koja stoji uz njega kao svoj stil života. Utoliko ne sumnjaju da će nastaviti raditi što rade, boriti se i komunicirati o ovoj situaciji, a ne odbacuju ni scenarij u kojem će, ako ništa drugo ne preostane, potražiti novi prostor.
