Nismo dovoljno uspješni da bismo se dijelili, poručio je Zoran Milanović 5. siječnja 2020., netom nakon što je na izborima pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović i tako postao peti predsjednik RH. "Od mene nećete slušati sladunjave priče o zajedništvu jer ljudi se razlikuju, ali ono na čemu ću inzistirati jest da nikoga ne povrijedim, da budem uho za svakoga, a manje rame za plakanje, da vodimo dijalog svjesni da nas ima različitih u svakom smislu", nastavio je dalje, uz skandiranje i pljesak okupljenih u zagrebačkoj Tvornici kulture.
Na istoj liniji, parafrazirajući stihove beogradskog benda EKV o "kući za sve nas", gradio je i svoj inauguracijski govor. U njemu je istaknuo da se "ni jedan građanin naše države ne smije osjećati ustrašenim, diskriminiranim ili na bilo koji način isključenim zbog činjenice da je drukčija ili drukčiji po rodnom, nacionalnom, socijalnom, vjerskom, spolnom, seksualnom, radnom, dobnom kriteriju".
Iako je od ranije poznat po poprilično surovoj retorici, u kojoj nije manjkalo iskazivanja prijezira prema Istoku i koketiranja s nasljeđem Franje Tuđmana, mnogi su Milanovićeve prve poruke, odaslane s predsjedničke funkcije, dočekali s odobravanjem. Tumačili su ih kao mogući znak odmaka od nacionalizma i ultrakonzervativizma, u koje društvo uporno guraju njegovi desni oponenti. Međutim, svega nekoliko mjeseci kasnije novopečeni predsjednik Republike napravio je zaokret i odreda počeo napadati pripadnike različitih manjinskih skupina, za čijeg se zaštitnika donedavno izdavao. Na meti njegovih agresivnih istupa tako su se našli izbjeglice i migranti, predstavnici i predstavnice nacionalnih manjina te feminističkih udruga. Relativiziranjem zločina počinjenih 1990-ih povrijedio je žrtve rata, a dovođenjem u pitanje vjerodostojnosti pojedinih iskaza o rodno uvjetovanom nasilju i žene koje su javno progovorile o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju. Time se u vrlo kratkom roku, kaže Antonija Petričušić, profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu i članica Savjetodavnog odbora za primjenu Okvirne konvencije Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina, ispostavilo da u "kući" u kojoj stoluje Milanović "nema mjesta za inkluzivnost, integraciju i solidarnost, ali zato ima za etničko huškanje, isključivost, historijski revizionizam, netrpeljivost, nacionalizam, patrijarhat i šovinizam".
Antonija Petričušić (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)
Žene
"Kada se nema ništa pametno za reći, bolje je pametno šutjeti", rečenica je kojom Marinella Matejčić, aktivistkinja Platforme za reproduktivnu pravdu i udruge PaRitera, sumira dosadašnji Milanovićev mandat u kontekstu njegovih napada na feminističke organizacije, žene žrtve nasilja i pojedine političarke. Naime, predsjednik se prvi put žešće javno unervozio u rujnu 2020. nakon uhićenja Dragana Kovačevića, direktora Janafa i vlasnika ilegalnog kluba u Slovenskoj ulici. Ubrzo se ispostavilo da je tajanstveni klub, i to u razdoblju lockdowna, posjećivao i Milanović, zbog čega su saborske zastupnice Dalija Orešković i Marijana Puljak u Slovensku donijele tablu s natpisom "Ured predsjednika RH". To je Milanoviću bilo dovoljno da ih nazove "samodopadnim narikačama".
Nekoliko mjeseci kasnije osvrnuo se na slučajeve seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja na Sveučilištu u Zagrebu, a tu je priliku iskoristio za napad na predvodnice pokreta Me Too i njegove domaće inačice Nisam tražila. "Kada o tome (nasilju, op. a.) zapomažu glumice koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara, to baš ne vidim kao nešto čime bih se trebao zanimati. Kada to rade žene koje su zaposlenice, službenice, majke ili mlađe kolegice na Akademiji, to je problem", izjavio je Milanović. Nakon javne kritike njegovog istupa, u kojem je banalizirao žrtve seksualnog nasilja i njihove traume, verbalno je nasrnuo i na aktivistkinje iz udruge B.a.B.e. i Višnju Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
- Iako ne posjeduje stvarnu moću koju bi provodio u smjeru zaštite žena od nasilja i omogućavanja rada feminističkih organizacija, Zoran Milanović kao iznimno vidljiva osoba jednostavno si ne smije dopuštati neprikladne komentare. Njegova je dužnost da kao javna ličnost i opinion maker pruža makar deklarativnu zaštitu najranjivijim skupinama društva i da ukazuje na vrijednost i važnost organizacija koje rade na pitanjima ženskih prava i pravde - kaže za Novosti Marinella Matejčić i dodaje da "postoji izuzetno puno tema koje predsjednik ne razumije i nikada neće".
- Zbog toga se nadam se da će kroz naredni period svog mandata ponekada znati pametno šutjeti - poručuje Matejčić.
Marinella Matejčić
Izbjeglice
Ako ni oko čega drugog, predsjednik i premijer Andrej Plenković slažu se oko tretmana izbjeglica koje u Hrvatskoj nastoje zatražiti međunarodnu zaštitu, a zatim bivaju mučeni i nezakonito protjerani. "Kako da Hrvatska zaštiti svoju granicu? Da balalajkama dočekujemo ilegalne migrante? To je nemoguće. Dakle, naprosto policija mora primijeniti određenu vrstu sile", jedna je u nizu problematičnih Milanovićevih izjava koje, kako ističe Antonia Pindulić, pravnica iz Centra za mirovne studije, pokazuju "njegov sramotan manjak suosjećanja, ali i očito nepoznavanje izbjegličkog prava".
- Predsjednik je zatvorio oči pred nizom dokaza i tisućama svjedočanstava žrtava koje navode isti obrazac u postupanju policijskih službenika pri mučenju, nečovječnom postupanju i nasilnom, nezakonitom protjerivanju s hrvatskih granica, jasno ukazujući da se radi o praksi koja traje već pet godina. Usprkos tome, nakon što je skupina istraživačkih novinara objavila snimku na kojoj se jasno vidi kako policajci udaraju i protjeruju ljude, predsjednik je paušalno tvrdio da je slučaj "očito izoliran". Na taj je način okrenuo leđa tisućama žrtava koje su tu praksu prijavile, ali i pogazio riječi policijskih službenika koji su svjedočili kako su prisiljavani izvršavati nezakonite naredbe koje dolaze iz vrha MUP-a - govori Pindulić i podsjeća da je Milanović u više navrata javno "ocjenjivao opravdanost zahtjeva za azil osoba koje nikada nije ni vidio niti o njihovim sudbinama išta zna".
Na istu temu znao je otići i korak dalje od članova Vlade, pa je predstavnike Odbora za sprječavanje mučenja Vijeća Europe, koji su sudjelovali u izradi izvještaja prepunog uznemirujućih dokaza o nasilju hrvatske policije protiv izbjeglica i drugih migranata, nazvao štetočinama.
- Iscrpno izvješće neovisne misije Vijeća Europe, sastavljeno od različitih stručnjaka, pokazuje porazno stanje ljudskih prava u Hrvatskoj i svakako je lekcija nad kojom bi predsjednik morao zagrijati stolicu, a ne začepiti uši i vikati - smatra Pindulić.
Antonia Pindulić (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
Nacionalne manjine
Lažljivci, bijednici, eskort dame, izmanipulirani, kupljeni, moralni kamatari – neki su od epiteta kojima je u posljednje dvije godine Milanović častio predstavnike nacionalnih manjina. Posebne simpatije iz redova desnice zaradio je na račun učestalih napada na SDSS-ovog Milorada Pupovca, a neokrznuti nisu ostali ni politolog i član Savjeta Srpskog narodnog vijeća Dejan Jović te romski zastupnik Veljko Kajtazi. Pritom nije birao povode ni mjesta za nasrtaje, pa je i komemoraciju za žrtve ubijene u ustaškom logoru Jasenovac iskoristio za spominjanje "cijena" koje predstavnicima manjina "vise s ušiju".
- Huškanje na manjine je tradicionalno mobilizirajuće gorivo radikalnih desničara, a tim se sredstvom Milanović služi obilato. Bit će da je odlučio zagrabiti u drugo glasačko tijelo i njegovom potporom osigurati drugi mandat. Drugačije ne mogu protumačiti transformaciju nekadašnjeg socijaldemokratskog vođe kojem su, zasigurno, i građanke i građani koji pripadaju društvenim manjinama, poput nacionalnih, dali glas i tako mu omogućili privilegiran život, vrlo uske ovlasti koje ne zahtijevaju težak i zahtjevan rad. Ali zahtijevaju društvenu odgovornost, koju je do sada nemilice zloupotrebljavao - kaže Antonija Petričušić, koja ne vjeruje ni da će predsjednik u budućnosti promicati klimu tolerancije i uvažavanja različitosti.
Da se iza svega ne krije tek njegova puka ljutnja zbog poteza koje su povlačili zastupnici manjina u Saboru, primjerice odluke da ne podrže Zlatu Đurđević, njegovu kandidatkinju za šeficu Vrhovnog suda, Milanović je dokazao i kada je relativizirao ubojstva Srba počinjena 1991. "I mene zanima gdje su nestali ljudi koji su bačeni u Dravu. Bilo je i nedužnih ljudi, ali bilo je i ljudi kojima je trebalo suditi", rečenica je kojom je odgovorio na kritike svih onih koji su negodovali na njegov čin vraćanja odlikovanja Branimiru Glavašu. I to usred ponovljenog sudskog postupka u kojem se nekadašnjeg osječkog vladara života i smrti tereti za teške ratne zločine počinjene nad srpskim civilima.
Komentari predsjednika Milanovića o izbjeglicama dokaz su njegovog sramotnog manjka suosjećanja, ali i očitog nepoznavanja izbjegličkog prava – ističe Antonia Pindulić iz CMS-a
Žrtve rata
Milanović se ljetos svrstao i na stranu Mihajla Hrastova, pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, odgovornog za ubojstva 13 i ranjavanje dvojice razoružanih rezervista JNA 1991. na Koranskom mostu u Karlovcu. "Rat je težak i krvav... Događaju se greške i kršenja ratnog prava. Mi smo pravna država i ponašali smo se u datim okolnostima dobro. Za zločin je propisana kazna, ali postoji razlika između kazne i zlostavljanja i mrcvarenja", poručio je predsjednik nakon što se Hrastov požalio kako je državi dužan nadoknaditi odštetni iznos koji je u međuvremenu uplaćen obiteljima njegovih žrtava. Na 30. godišnjicu ubojstva obitelji Zec stao je pak u obranu nekadašnjeg političkog vrha, tvrdeći da je taj zločin "individualni slučaj pljačke s kojim država nema veze".
Posebne simpatije Milanović gaji za pripadnike Hrvatskog vijeća obrane, čiji su čelnici držali mrežu koncentracijskih logora u tzv. Herceg-Bosni. Pod egidom "nije svatko tko je dobio kaznu u Hagu ratni zločinac", tako je odlučio da odlikovanje Vojnoj policiji HVO-a za njeno sudjelovanje u akciji Oluja preuzme Zlatan Mijo Jelić, koji je pobjegao u Hrvatsku pred optužnicom BiH vlasti za zločine nad bošnjačkim civilima početkom 1990-ih. U proljeće prošle godine u svom je uredu ugostio i Tihomira Blaškića, tvrdeći da je presuda kojom je taj nekadašnji zapovjednik HVO-a osuđen pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju politička, a nedavno se proslavio i relativiziranjem genocida počinjenog u Srebrenici.
Zoran Pusić (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige RH, ističe da je Milanović upravo takvim, najradikalnijim istupima, pridobio simpatije nekih od osuđenika i osumnjičenika za ratne zločine, kao i mnogih drugih kojima je netolerancija prema drugima i drugačijima svjetonazorska i politička orijentacija.
- Među tim istupima posebno su zabrinjavajuća dva područja. Jedno su Milanovićeve izjave i postupci prema BiH, po formi uvredljivi i sramotni, a po sadržaju štetni i za BiH i za Hrvatsku, potpuno u suprotnosti s dobronamjernom, konstruktivnom vanjskom politikom koju je najavljivao u svom inauguracijskom govoru. Drugo područje je sam način političkog govora koji je izabrao, a radi se o agresivnom rječniku uvreda, kleveta i difamacija - govori Pusić.
U uvjetima koje je stvorila pandemija, dugotrajni pritisak i neizvjesnost koji prirodno rađa strah kod mnogih građana, dodaje dugogodišnji aktivist za ljudska prava, takav politički diskurs poticaj je da u društvu nakupljene frustracije i strah pređu u agresiju.
- Po mom mišljenju, odgovorni političar, a posebno predsjednik Republike, trebao bi djelovati na javno mnijenje upravo u suprotnom smjeru. U tom smislu potrebna je ustrajna kritika i stila i sadržaja mnogih Milanovićevih poruka, treba se argumentima i iznošenjem činjenica suprotstaviti huškačkom govoru punom kalkulirane agresivnosti - smatra Pusić.
