Nasljeđe rata i masovnog nasilja, zatrovanost mržnjom prema Srbima i drugima i drugačijima uopće, raširen i toleriran govor mržnje, kulturna zapuštenost i izručenost nositeljima nacionalističkih, autoritarnih, pa i militarističkih vrijednosti, ekonomska depriviranost te kapilarna prožetost društva korupcijom koje rađaju nepovjerenje u politički sustav, gnjev i osjećaj zakinutosti, zatvorenost u grupe istomišljenika na društvenim mrežama, lako nabavljivo oružje. Rano je govoriti o definitivnim razlozima koji su Danijela Bezuka, 22-godišnjeg građevinskog radnika iz sela Kletišta nedaleko Kutine, nagnali da 12. listopada kalašnjikovom napadne zgradu hrvatske Vlade i pritom teško ozlijedi policajca iz osiguranja. Ipak, ne ulazeći u individualnu psihološku konstituciju, nabrojani društveni faktori gotovo su sigurno doprinijeli autodestruktivnom činu, zbog kojega ga je jedan tjednik bulevarski proglasio "prvim hrvatskim teroristom".
Većina definicija terorizma podrazumijeva nasilje, počinjeno iz političkih, ideoloških ili religijskih razloga, s ciljem zastrašivanja javnosti i prisiljavanja pojedinaca, organizacija ili vlada da naprave određene poteze. Jedina Bezukova poruka koju se veže uz konkretan napad je ona s njegovog Facebook-profila: "Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti." Teško je iz ovog zaključiti da je imao konkretnu političku motivaciju, pa ipak, jasno je izraženo nezadovoljstvo društvom. Cilj Bezukovog napada također nije posve jasan. Premijer Andrej Plenković izjavio je da "treba ispitati je li on osobno bio meta napada", dok je potpredsjednik Vlade Tomo Medved dodao da je Bezuk "po svemu sudeći" namjeravao ući u Vladu. Istovremeno, iz objavljene snimke napada vidljivo je da se mladić nevješto kreće i barata oružjem, pa su pojedini stručnjaci zaključili da zasigurno nije riječ o uvježbanom profesionalcu, nego o odlučnom, ali konfuznom "običnom dečku". Iako dakle prema za sada dostupnim informacijama nije riječ o organiziranom djelu, nego o činu usamljenog pojedinca, u kombinaciji s utjecajem koji je na mladića imala ekstremna desnica vjerojatno je opravdano govoriti makar o elementima terorizma, kako su uradili predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković.
Treba mijenjati pamćenje ne samo u odnosu na NDH, nego i prema Domovinskom ratu. Politička participacija koja vas svodi samo na glasački stroj vodi do produbljivanja krize poretka – kaže politolog Nebojša Blanuša
Nezavisno od definicije, zapanjenost Bezukovim činom je, koliko god razumljiva, ujedno i deplasirana. Sama hrvatska država 1990-ih je masovno koristila ili makar tolerirala terorizam, s ciljem zastrašivanja, progona i protjerivanja vlastitih etnički i politički nepoželjnih građana – od zadarske kristalne noći, preko otmica i ubojstava u Vukovaru i Osijeku ili deložacija i podmetanje bombi: novinar Vladimir Matijanić navodi da su u Splitu tijekom trogodišnje kampanje državnog terora od 1991. do 1994. ubilježene 552 noćne eksplozije. Tu su, naravno, i tisuće spaljenih objekata, stotine pobijenih i stotine tisuća prognanih civila za vrijeme i nakon "Bljeska" i "Oluje". Za većinu toga nitko nije odgovarao, a njihovi su počinitelji, poput Norca ili Kordića, nerijetko slavljeni kao heroji. Štoviše, našim i osuđenim teroristima poput Mire Barešića ili Zvonka Bušića podignuti su spomenici, a desetljećima se sustavno rehabilitirala fašistička NDH u čijoj suštini je bio teror.
Što se srbofobije tiče, Bilten Srpskog narodnog vijeća je od 2014. do 2019. ubilježio 1776 slučajeva historijskog revizionizma, govora mržnje i nasilja prema Srbima. Unatoč broju tih događaja i očitoj političkoj motiviranosti, ta djela nikad nisu proglašena terorizmom. Na njih je slijepa i Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA), što je u potpunoj suprotnosti recimo s praksom njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka (BfV), koja sustavno nadzire ekstremno desne, neonacističke ili "samo" nacionalističke partije, organizacije i muzičke grupe. Stranka najodgovornija za takav društveni razvoj Hrvatske od 1990. pa sve donedavno je, naravno, HDZ, pri čemu su najekscesnije devedesete i Karamarkovo razdoblje, kada se u Vukovaru ćirilica protuustavno čekićala, koalicija sa SDSS-om nazivala ponižavajućom, a na zagrebačkim ulicama postavljale plinske boce. Ukratko, sama država je legitimirala upotrebu i nekažnjivost nasilja, pa ne čudi da je društvo impregnirano mržnjom prema Srbima, kako je ustvrdio povjesničar Ivo Goldstein.
Time je bitno više bilo obilježeno neposredno Bezukovo okruženje. Kutinski dogradonačelnik Damir Markuš, direktor nogometnog kluba Dinamo Kutina u kojem je mladić trenirao, bivši je pripadnik HOS-a čiji Facebook-profil, koji je i Bezuk pratio, vrvi antisrpskim komentarima. Postoje i pozivi da se Plenkovića zbog koalicije sa SDSS-om "objesi na trgu", a izdajice "izroka" rafalima, upravo kako je Bezuk simbolički i napravio pucajući po zgradi Vlade. Markuš je i autor knjige o ulozi HOS-a u obrani Vukovara, na čijim promocijama uredno pozdravlja ustaškim pozdravom, a s knjigom je obilazio i škole. Nije teško zamisliti u kakvoj atmosferi Markuš trenira i odgaja lokalne dječake.
Stvarni i virtualni prostori socijalizacije ključni su mehanizmi prijenosa ideologije, pri čemu mladi naročito u malim mjestima i nemaju izbora. Društvene aktivnosti tu su gotovo u pravilu vezane uz Crkvu (pjevački zborovi, dramske družine) ili uz sport i navijačke skupine. Kutinska situacija nije jedinstvena, što pokazuje i primjer NK Poljičanin iz Srinjina kod Omiša, čiji su 10-godišnji i 12-godišnji igrači snimljeni kako izvikuju ustaški pozdrav. Nedavno smo također vidjeli niz primjera zatrovanosti Bad Blue Boysa i Torcide sirovom mržnjom. U tom posredovanju nacionalizma značajnu ulogu ne igra samo država – preko programa nastave povijesti i izostanka građanskog odgoja – nego i jedinice lokalne samouprave. Riječ je o raspolaganju materijalnom bazom, odnosno kulturnom infrastrukturom i javnim prostorima koji se neusporedivo češće na korištenje dodjeljuju Crkvi, braniteljskim ili desnim udrugama negoli akterima s nezavisne, alternativne, pank ili feminističke scene.
Nebojša Blanuša (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)
Osim ideologije i mehanizama posredovanja, važan faktor je ekonomska deprivacija. Vjerojatno nije slučajno da Bezuk ne potječe iz Zagreba ili s obale, gdje postoji kakva-takva ekonomska dinamika: građevinski radnik iz provincije, neko je vrijeme radio i u Njemačkoj, sortirajući jabuke. Brojne studije u Europi ukazuju na povezanost neoliberalnog kapitalizma, gubljenja povjerenja u demokraciju i uspona ekstremne desnice. Sociolozi poput Wolfganga Streecka ističu da je izborna izlaznost najniža u regijama s visokom nezaposlenošću: niži slojevi od demokracije više ni ne očekuju rješenje vlastitih problema. Istraživanje Koste Bovana, Milice Vučković i Marka Kovačića utvrdilo je raširen osjećaj korozivne apatije i bespomoćnosti među mladima u Hrvatskoj. Prema drugoj studiji, njih 65 posto nema povjerenje prema političkim institucijama.
- Kriza demokracije je i u velikim zemljama iznjedrila desno-autoritarne pokrete kao odgovor na osjećaj zakinutosti i nemogućnost realizacije naročito slabije obrazovanih društvenih klasa koje je nekada privlačila ljevica, a koje je izgubila okretanjem prema obrazovanijim i imućnijim biračima. Siromašnije skupine osjećaju se kao gubitnici i stranci u vlastitoj zemlji. U slučaju da su socijalizirani u desničarskom miljeu militantnog hrvatstva, oni će vrlo brzo naći krivca, odnosno "kradljivce užitka". U našem slučaju to su Srbi -obrazlaže Nebojša Blanuša sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
Dodaje da ogorčenje autoritarno nastrojenih građana, prema istraživanjima, izaziva i osjećaj da "njihove" žrtve iz Drugog svjetskog rata nikada nisu priznate na odgovarajući način. Da je riječ o kompliciranim procesima, upozorava povjesničar iz Arhiva Srba Nikola Vukobratović.
- U Hrvatskoj imamo refleks da sve uznemirujuće događaje objašnjavamo, što uglavnom znači i opravdavamo, ratom koji je završio prije četvrt stoljeća i koji napadač nije osobno proživio. Naravno, rat je u cijeloj priči faktor. No ako kažemo da je ovaj napad motiviran ratom, tako možemo konstatirati i da su recimo islamistički napadi u Francuskoj motivirani francuskim kolonijalnim ratovima. Jer tako su ih opravdavali i sami napadači. Po svemu što znamo, napadač na Markov trg je, baš kao u slučaju 90 posto evropskih terorista "vukova samotnjaka", bio besperspektivni mladić u bezuspješnoj potrazi za životnim smislom. Bilo ga je lako regrutirati za tuđe političke ciljeve - ističe Vukobratović.
Spomenuti Markuš je nakon napada u intervjuu za "Bujicu" istaknuo da terorist nije Bezuk, nego da njih "ima u SDSS-u". Bezočnost i politička upotreba tragedije jednog izgubljenog mladića nemaju granica: u razgovoru se tako podcrtavalo da se mladić, kako bi odaslao poruku, navodno ubio upravo ispred veleposlanstva Republike Srbije na Jabukovcu. Za takav mentalni sklop ne samo da postojanje "hrvatsko-srpske koalicije" predstavlja izdaju, nego je nepodnošljiva gotovo ikakva prisutnost Srba. Blanuša napominje da se u desnim krugovima često ističe kako je i Podunavlje, umjesto mirne reintegracije, trebalo biti osvojeno oružjem. Tako bi se uspostavila fantazmatska nacionalna homogenost, a država konačno pripala "pravim Hrvatima". Vukobratović pak dodaje da je u hrvatskom društvu ekstremno desna ideologija toliko raširena da se oni "koji su napadaču tom ideologijom punili glavu uopće ne osjećaju krivima, ni zbog ranjenog policajca, ni zbog mladićevog samoubojstva".
Nikola Vukobratović (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
- Ekstremna desnica je toliko normalizirana da ljudima ni ne pada na pamet da ovog napadača smatraju teroristom. On je jednostavno jedan od nas i to je u osnovi i točno. Doista je sličan tisućama drugih mladića. Zato neki "naš dečko" ne može biti terorist, nego je "jadno dijete", iako je riječ o odrasloj osobi koja puca iz automatskog oružja, dok su istovremeno maloljetne izbjeglice koje se utapaju teroristi - zaključuje povjesničar.
Četvrti moment su suvremeni mediji, odnosno društvene mreže, koje su sa sobom donijele fundamentalnu promjenu prirode javnosti. Umjesto povezivanja sa svijetom i demokratske rasprave sukobljenih argumenata, često djeluju posve suprotno.
- Riječ je o fenomenu echo chamber (eho komora, op. a.). Stvaraju se zajednice u kojima su pojedinci okruženi isključivo vlastitim istomišljenicima. Nastaju džepovi društvene i političke zbilje u kojima ti pojedinci dobivaju krivi dojam da mnogo veći broj ljudi podržava njihove stavove no što je slučaj u stvarnosti, što ih ohrabruje - objašnjava Blanuša.
Besperspektivnost i izgubljenost, otuđenost od društva i sustava, bili su dakle pogonsko gorivo Bezukovog bijesa. Iako rođen 1998., odrastao je u emocionalnom i ideološkom krajoliku koji je nudio jedino proustaške sentimente, traumu poraza iz Drugog svjetskog rata i "uskraćene pobjede" u posljednjem ratu (odnosno potpunog ušutkivanja Srba) te je glorificirao nasilje. U takvom se okruženju bijes nije mogao artikulirati u progresivnoj formi. Ovako je, možda, moguće objasniti paradoks koji je cinično izložio jedan komentator: da, "nakon onih koji nisu mogli biti Hrvati u Jugoslaviji, stasavaju ovi koji ne mogu biti Hrvati u Hrvatskoj", odnosno objasniti mit o ugroženosti Hrvata u Hrvatskoj.
Stvarna ili ponovno samo površinska transformacija HDZ-a u stranku desnog centra je dobrodošla, no za ozdravljenje društva potrebno je mnogo više, od zabrane ustaškog pozdrava do sveobuhvatnih socijalnih programa.
- Kasnimo 30 godina. Nataložili su se bezbrojni slojevi antidemokratskih stavova i mržnje prema drugima, što kao posljedica izravnih trauma, što iz učenja imitacijom. Treba mijenjati pamćenje ne samo u odnosu na NDH, nego i prema Domovinskom ratu. Politička participacija koja vas svodi samo na glasački stroj vodi do produbljivanja krize poretka. Treba se boriti i protiv neoliberalnih politika koje rastaču društvo - zaključuje Blanuša.
Poznajući hrvatsku politiku, teško je očekivati odlučne i sustavne korake. To ne znači da nužno slijede novi očajnički potezi poput Bezukovog ili nešto još i gore. Vukobratović upozorava na to da se teroristički napadi ne izvode spontano i da je na zapadu radikalno pao broj napada nakon što je razbijena takozvana Islamska država koja je iskorištavala besperspektivnost mladih. Komentatori također ističu i da je Hrvatska po stopi ubojstava na 100.000 stanovnika među desetak posto najsigurnijih država svijeta te da je pogrešno iz jednog slučaja izvlačiti generalne zaključke. Pa ipak, iz izloženog je jasno da potencijal za tako nešto postoji.
- Uzimajući u obzir kolaps povjerenja u institucije i nade u budućnost te s obzirom na opću depriviranost, možemo donekle biti sretni da ovakvih događaja nema i više - upozorava Nikola Vukobratović.
