Potpunu mrklinu narušavao je plamsaj iz lampiona koji su osvjetljavali toponime masovnog zločina. Ispisani nazivi gradova, sela i cijelih područja u susjednoj zemlji, gdje su pripadnici hrvatske vojske devedesetih sijali smrt nad muslimanskim stanovništvom, bili su naslonjeni na stablo i razasuti po truloj mješavini zemlje i uvenulog lišća. Gotovo konspirativno i u tišini, nekoliko desetaka aktivista, novinara i običnih građana odazvalo se minulog ponedjeljka u poslijepodnevnim satima pozivu Inicijative mladih za ljudska prava.
Iako je nominalno bila riječ o davanju počasti mrtvom generalu, prizor u Lisinskom je više nalikovao na svečani trenutak primopredaje javnog prostora u ruke fašistoidne desnice
- Ovdje smo da pokažemo da postoji solidarnost sa žrtvama koja je u suprotnosti s onim što su izjavljivale i kako su djelovale vlasti Hrvatske i Zagreba, a koje su izrazile solidarnost sa zločincima. Kao mladi ljudi i kao članovi Inicijative sramimo se da su takve izjave dolazile od strane predstavnika vlasti koje nas mogu samo sramotiti, kako pred vlastitim građanima, tako i pred međunarodnom zajednicom. Željeli smo pokazati da postoji i drugačije mišljenje - naglasio je Nikola Puharić, koordinator programa pomirenja u Inicijativi, ističući da hrvatske vlasti nisu u dovoljnoj mjeri osudile zločine za koje su odgovorni Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatska vojska.
Komemoracija za žrtve održana je na zagrebačkom Trgu Francuske Republike, tik do bivše tvornice Kamensko, simbola pljačkaške privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća. Ključni doprinos u toj priči imao je Miroslav Kutle, pretvorbeni kriminalac i – kako ga je opisao Franjo Tuđman – zaslužnik za stvaranje neovisne Hrvatske, koji se već godinama od optužnica skriva u matičnoj Bosni i Hercegovini. Preko puta rasturene tvornice je prostrana ledina koja na svom sjevernom dijelu nosi ime prvog hrvatskog predsjednika, koje sadrži i nedavno donesena haška presuda. Tamo je imenovan kao predvodnik udruženog zločinačkog pothvata koji je rezultirao masovnim progonima nehrvatskog stanovništva, paleži, silovanjima, ubojstvima, koncentracijskim logorima i prizorima izgladnjelih logoraša, čiji izbezumljeni pogledi, smrznuti u reporterskim objektivima, više od ičega svjedoče o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Sat vremena prije opisanog događaja misnim je slavljem okončana cjelodnevna komemoracija za Slobodana Praljka, zapovjednika glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. U prepunoj crkvi Svete mati slobode na Jarunu izvršena je prva faza beatifikacije čovjeka koji je, slušajući osuđujuću presudu u haškoj sudnici, ispio otrov iz bočice.
Sve je počelo u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, gdje je održan središnji dio komemoracije za osuđenog ratnog zločinca. Od ranih jutarnjih sati pristizali su ljudi iz svih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Događaj je organizirao Hrvatski generalski zbor, uz pomoć policije koja je blokirala dio prometa kako bi osigurala što slobodniji protok besplatnog prijevoza koji je omogućila gradska vlast Milana Bandića.
Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Kako li su danas aktualne ove riječi i kako li ih još intenzivnije proživljavamo – poručio je biskup Bogdan, povlačeći paralelu između Isusa i Praljka
Unatoč očekivanjima javnosti i samih organizatora, pored Inine zgrade u vlasništvu MOL-a bilo je parkirano tek desetak autobusa, odakle ih je gradski prijevoz otpravljao u centar grada. U trenutku dok je ZET-ov autobus u pratnji policijskog motocikla prolazio preko Savskog mosta i pored Bandićevih fontana, veterani Hrvatskog vijeća obrane iz susjedne zemlje zbrajali su i oduzimali dane u borbenom sektoru, koje će naplatiti zahvaljujući novom HDZ-ovom Zakonu o braniteljima.
Na ulazu u Lisinski iz vanjskih zvučnika probno je intonirana službena državna himna, a sredovječni muškarci refleksno su zauzeli stav ‘mirno’. Među njima je bio i Dario Kordić, pravomoćno osuđeni ratni zločinac koji je pričao o vjeri i Bogu dok su mu prilazili oduševljeni sudionici komemoracije. U zgradu su ušli i ratni zločinac Mirko Norac, koji je vlastoručno ubijao civile, Josip Miljak, bivši predsjednik proustaške Hrvatske čiste stranke prava, Hrvoje Zekanović, saborski zastupnik HRAST-a, ekstremno desne stranke koja podržava Plenkovićevu vladu, premijerov savjetnik Vladimir Šeks, konvertit Zdravko Tomac, predvodnik šatoraške radikalizacije društva Đuro Glogoški, Željko Glasnović i ostala krema hrvatske krajnje desnice.
U predvorju Lisinskog dočekali su nas redovi za potpisivanje u knjigu žalosti. Strani i domaći novinari razgovarali su s posjetiteljima, koji su strancima davali umjerene izjave, dok su u društvu predstavnika hrvatskih medija relaksirano otpuštali politički ekstremizam i mržnju prema ‘podrivačima’ Hrvatske.
Iako su tamo bile i kamere televizija čiji su novinari zbog običnih pitanja o haškoj presudi danima podvrgnuti prijetnjama smrću, učesnici su pogledima tražili mikrofone HRT-a i Nove TV, medijskih predvodnika u širenju patriotske histerije nakon Praljkova samoubojstva. Osim tronutih anonimnih lica, izjave su dali Marko Perković Thompson, prvo grlo proustaške estrade, i Ante Nazor, agitpropovski monopolist na institucionalnu istinu o Domovinskom ratu. Dok je iz zvučnika dopirao komorni kič, Milijan Brkić, predstavnik HDZ-ovog ekstremističkog krila, novinarima je spominjao ‘viteza’, ‘heroja’, ‘čast’ i ‘svetost Domovinskog rata’.
U službenom dijelu komemoracije u trajanju od 45 minuta pred prepunom dvoranom na pozornici su se izmjenjivali govornici i glazbeno-kulturna društva, natječući se tko će dramatičnije opisati mučeničku narav ‘ljudine i heroja’. Miroslav Tuđman, sin Franje Tuđmana, spomenuo je ‘svjesnu racionalnu odluku gordog i ponosnog čovjeka, glasa naše i evropske savjesti’ koji pored samoubojstva nije imao izbora. Očev mu ministar kulture Zlatko Vitez ljubio je Praljkovu sliku i urlikao o čovjeku koji se ‘na dostojanstven način oprostio od svijeta’, pozivajući Matoša da se razračuna s vanjskim i unutarnjim neprijateljima Hrvatske. Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac prisjetio se pokojnikovih umjetničkih dostignuća, dok mu je podređeni general Stanko Sopta poručio da će ‘zore i sutoni Herceg-Bosne’ živjeti s Praljkom.
Svaki govor bio je popraćen burnim aplauzom u kojem su prednjačili uglednici iz prvih redova: HDZ-ovi ministri, ratni zločinci i profiteri u paradnim vojnim uniformama, pretvorbeni kriminalci, historijski revizionisti, lažovi i predvodnici medijskih hajki, arhitekti totalitarne vizije hrvatske povijesti, sadašnjosti i budućnosti, ukratko sami nosivi stupovi Tuđmanove Hrvatske. Među njima je sjedio i Velimir Bujanec, koji je tijekom programa koordinirao zaštitare i reportere Z1 televizije, pogledima locirajući ‘antihrvatske’ novinare.
U prostoriji se mogao osjetiti opori kondenzat ideološkog otrova, nanovo puštenog iz boce uoči predzadnjih parlamentarnih izbora. Iako je nominalno bila riječ o davanju počasti mrtvom generalu, kojemu to i nije bila želja, prizor je više nalikovao na svečani trenutak primopredaje javnog prostora u ruke histerične, fašistoidne desnice, koju sve otvorenije opslužuju instance izvršne vlasti, od Vlade do Ureda predsjednice. Njeni predstavnici iz HDZ-a, veteranskih udruženja, akademske zajednice, medija i estrade, fašisti u odijelima, haljinama i haljama, primijenjeni fašisti s optužnicama za vlastoručne likvidacije Drugih, umirovljeni fašisti koji dokolicu treće životne dobi krate nepismenim huškačkim priopćenjima, izjavama i presudama ‘etičkih’ sudišta… toga su ponedjeljka u Lisinskom predstavljali pravu sliku nadiruće srednje struje u Hrvatskoj.
Konačni blagoslov Majke Crkve uslijedio je dva sata nakon komemoracije. Na misi zadušnici za Praljka vojni biskup Jure Bogdan govorio je o nepravednoj presudi, neutemeljenoj na povijesnim činjenicama, plodu političkog suda koji je ucjenjivao i vršio pritisak na Hrvatsku, koju smo dobili zahvaljujući našim braniteljima i generalima, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. U prepunoj crkvi, gdje su brojni stariji građani bili prisiljeni stajati, Ljubo Ćesić Rojs, mjerna jedinica tranzicijske grabeži obučene u svečanu generalsku odoru, u prve redove je dovlačio Thompsona i nabrijane razbijače ćiriličnih tabli u Vukovaru.
‘Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Kako li su danas aktualne ove riječi i kako li ih još intenzivnije proživljavamo’, poručio je biskup Bogdan, iskorištavajući priču o Isusu, njegovom suđenju u Jeruzalemu ‘bez ikakve mogućnosti revizije procesa’ za povlačenje jasne paralele s presudom Praljku. U tome trenutku Božji čovjek primirio je kolektivna jecanja o nepravdi svjetovne presude, spomenuvši ‘Božji sud i pravdu’ kao konačni stupanj postupka koji je, za razliku od ‘ljudskih sudova’, poznat po svojoj apsolutnoj pravednosti i transparentnosti.
Ni riječi o žrtvama hrvatske agresije, ni spomena o suosjećanju prema njihovim stradanjima. Umjesto toga, prostor vjerskih rituala zaokružio je cjelodnevnu političku promociju ekstremne desnice, sav taj militantni duh hrvatstva, negaciju istine i svečano pretvaranje laži u opći društveni princip; operetni kič kao glazbenu podlogu za bešćutnost prema patnjama Drugih i slavljenje kulta smrti koji je na koncu obogotvorila podržavljena religija.
Nije, utoliko, sve viđeno bila samo komemoracija ‘heroju’ i samoubojici koliko iskrena HDZ-ova vizija buduće Domovine – generalna proba za naredni pokop hrvatske demokracije.
