Kao da nam slučaj Mirele Čavajde nije bio dovoljan da zorno ilustrira kako se u Hrvatskoj žene tjera na rađanje, ovih dana dobili smo još jedan primjer koji jasno daje do znanja da je ova zemlja daleko od zemlje dostupnog pobačaja. Pacijentica M., koja je redakciji 24 sata ustupila svu dokumentaciju koja potkrepljuje njenu priču, otišla je na pobačaj u KBC Osijek u šestom tjednu trudnoće. Na dan obavljanja zahvata u čekaonici je čamila od sedam ujutro do podne, a novinarima je kazala da je osjećala kao da je time u bolnici tjeraju da se predomisli. Kad je ušla u salu, umjesto opće anestezije koju je dogovorila i platila unaprijed, rekli su joj da može dobiti samo lokalnu. Zahvat je tako izveden, nakon čega je poslana kući. Nekoliko tjedana kasnije, na redovnom pregledu kod svoje ginekologinje, pacijentica je doznala da je i dalje trudna. Obratila se KBC-u Osijek, gdje su joj nonšalantno rekli kako pobačaj ipak nije obavljen, da nije bilo izvedivo zbog navodne infekcije. Kad je zatražila ponovno obavljanje zahvata, kazali su joj kako to nije moguće jer je prošao zakonski rok od deset tjedana unutar kojega je moguće regularno obaviti pobačaj na zahtjev. O svojem trošku pacijentica je na kraju žurno otišla na zahvat u Nizozemsku, što je platila skoro sedam tisuća kuna.
Tražen da komentira ovaj slučaj, ministar zdravstva Vili Beroš rekao je da "ne može sada govoriti o sankcijama" i da će "poslati inspekciju ukoliko bude potrebe". Dodao je da nije baš okej što je na službenoj web-stranici KBC-a Osijek stajalo, između ostalog, da "nerođeni život zaštićuje Ustav i Kazneni zakonik". "Neprihvatljivo mi je da se informacije koje nisu sukladne zakonu objavljuju na njihovim mrežnim stranicama", kazao je Beroš. Što će konkretno napraviti kako bi se stalo na kraj neprihvatljivom, nije elaborirao. Ipak se radi o ministru kojem je prihvatljivo da se prakse koje nisu sukladne zakonu redovno provode u resornim mu bolnicama. Ovo što se dogodilo u KBC-u Osijeku, u tom je kontekstu, još jedan dobro i dosljedno obavljen posao.
Dok se u Hrvatskoj nastavlja sustavno ugrožavanje zdravlja i života žena, preko bare se iščekuje konačna presuda Vrhovnog suda koja bi mogla poništiti odluku u slučaju Roe protiv Wadea (sudski proces kojim je 1973. u SAD-u legaliziran pobačaj na zahtjev) i tako katapultirati Ameriku u maltene zonu bez pobačaja. Presuda se očekuje do kraja srpnja, a posljednjih mjeseci u američkim se medijima raspravlja o njenim potencijalnim posljedicama, ali i širem kontekstu (historije) reproduktivnog zdravlja. Sve se više govori o ekonomskim faktorima i javno dostupnom zdravstvu (naspram dosadašnjeg fokusa na seksualno obrazovanje i autonomiju tijela), a povijesni pregled stanja stvari dotiče se i različitog tretmana različitih kategorija žena, praksi sterilizacije i kriminalizacije majčinstva.
Jednu važnu raspravu pojačala je profesorica prava Michele Goodwin, autorica knjige "Policing the Womb: Invisible Women and the Criminalization of Motherhood" ("Policijski nadzor maternice: Nevidljive žene i kriminalizacija majčinstva"). Goodwin ukazuje kako je podjednako važno, kada govorimo o pobačaju i tome koga država i društvo tjeraju na rađanje, razmišljati o tome koga taj isti sustav tjera da ne rađa. Ne idu, ni u SAD-u ni u Hrvatskoj, sve žene pod isti nazivnik. Goodwin se u knjizi posebno bavi (reproduktivnim) zdravljem crnkinja, za koje zaključuje kako su unutar zdravstvenog sustava uvijek bile kao kanarinci u rudniku. Na njima se eksperimentiralo, njihovim se životima dodatno poigravalo, njihova se seksualnost smatrala posebno "opasnom" i "neobuzdanom", a onima koje su zatrudnjele i htjele roditi često se ljepila etiketa "budućih loših majki". Indiana je donijela prvi svjetski zakon o sterilizaciji 1907., a trideset i jedna američka država slijedila je taj primjer. Sterilizacije su svoj vrhunac imale 1930-ih i 1940-ih, ali su se nastavile do kraja 1960-ih. Od 1937. do 1966. crnkinje su bile glavna meta prisilnih sterilizacija, a tijekom tih par desetljeća sterilizirani su deseci tisuća žena. Utjecaji takvih praksi ne nestaju preko noći, pa je i danas slabija ginekološka skrb za crnkinje, što zbog slabijeg imovinskog statusa, što zbog činjenice da su i dalje podvrgnute poruzi i posramljivanju, seksualizirane i smatrane "ekstremno plodnima". Crnkinje u SAD-u i danas imaju gotovo četiri puta veću vjerojatnost od bjelkinja da će umrijeti tijekom trudnoće. Dok su bjelkinje te koje sustav primarno tjera da rađaju, te kojima se ne želi dopustiti da pobace, crnkinje su te koje, na razne načine, sustav pokušava odgovoriti od rađanja, poručuje im da nisu materijal za majčinstvo.
Iako američki kontekst ima svojih specifičnosti, možemo svakako povući paralele s Europom, naročito kad je u pitanju odnos prema Romkinjama, uz koje se veže duga povijest sterilizacije u europskim zemljama. U knjizi "Seksualnost Cigana: O intimnosti: romska i autsajderska perspektiva" Claude Cahn opisuje kako su prisilne sterilizacije pretežno ciljale Romkinje koje su okarakterizirane kao sumnjive, opasne, osobe koje se ne mogu seksualno kontrolirati, naročito sklone rađanju. Iako je vazektomija značajno jednostavnija procedura od podvezivanja jajovoda ili drugih načina sterilizacije žena, sterilizacijski projekti bili su usmjereni na žene. Teže je muškarce staviti u položaj u kojem ih netko uvjerava (ili vara) da se podvrgnu vazektomiji, a koji bi bio sličan situacijama u kojima se nađu žene, naročito kad su izložene pritisku (stres uzrokovan porođajem, strah od mogućih komplikacija itd.). Sterilizacija je u Čehoslovačkoj uzela maha 1970-ih, a do kraja tog desetljeća bilo je uobičajeno izvještavanje poput ovog od 14. maja 1979., iz Okružnog nacionalnog komiteta grada Tabora, upućeno Regionalnom nacionalnom komitetu južne Bohemije: "Petnaestero ciganske djece rođeno je na našoj teritoriji u 1978. godini. Troje od ovih je imalo manju težinu od prosječne pri rođenju, sva djeca su živorođena. Izvršeno je 12 prekida trudnoće i sterilizacija je urađena na četiri Ciganke. U svim slučajevima intervencija je urađena na osnovu velikog broja djece u porodici." Izvještaj češkog ombudsmana Otokara Motejla iz 2005. jedna je od najvažnijih studija o nasljeđu prisilne sterilizacije u Češkoj i Slovačkoj, a u njemu se navodi kako je 90 tisuća žena, od kojih ponajviše Romkinja, sterilizirano na području bivše Čehoslovačke u periodu nakon 1980-ih. Stalan porast sterilizacija kulminirao je 1988. i 1989. – 38 posto svih sterilizacija obavljeno je tijekom te dvije godine. Nakon 1989. praksa se nastavila pod velom tajnosti, pošto je postala suprotna zakonu. Međutim, svako malo bi isplivao neki novi slučaj sterilizacije Romkinja. Primjerice, Simona Milenkova sterilizirana je 2010., tri godine nakon posljednjeg službeno priznatog slučaja.
U Švedskoj su prisilne sterilizacije započele 1935., a završile krajem 1970-ih. Procjenjuje se da je u tom periodu sterilizirano oko 60 tisuća Romkinja, u procesu "čišćenja društva od inferiornih tipova". Velik dio sterilizacija provodio se "službeno dobrovoljno", iako se žene zapravo nije informiralo o čemu se radi, jasno davalo do znanja koje su posljedice zahvata. Ovdje je važno spomenuti i presudu koju je 2006. donio Odbor za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) u slučaju A. S. protiv Mađarske. Radilo se o Romkinji koja je sterilizirana, a CEDAW je proglasio Mađarsku odgovornom jer pacijentici nisu pružene potrebne informacije koje bi joj omogućile davanje informiranog pristanka na važan medicinski zahvat. Da sterilizacija i pozivi na steriliziranje nisu stvar daleke prošlosti pokazuje i slučaj iz Rumunjske iz 2013., kad je ekstremno desna organizacija NAT88 iz Temišvara imala kampanju u kojoj je nudila "68 eura svakoj Ciganki za sterilizaciju".
Iako u Hrvatskoj ne znamo za prakse prisilne sterilizacije Romkinja, svakako znamo da su Romkinje posebno izložene riziku zlostavljanja i uznemiravanja, a njihova ih ekonomska pozicija čini još ranjivijima unutar zdravstvenog sustava. Prije dvije godine jedna je trudnica Romkinja medijima opisala kako je tijekom poroda u bolnici u Čakovcu zbog nemara bila životno ugrožena, a unatoč teškim bolovima medicinska sestra ju je ušutkivala govoreći: "Šuti, šuti, ionako ćeš biti i druge godine ovdje." Od pacijentice koju su u Osijeku poslali kući trudnu iako je došla obaviti pobačaj, do Romkinja kojima bi mnogi najradije zabranili rađanje – feministička borba mora biti jedna, zajednička.
