Novosti

Politika

Pravo na podbačaj

Polemika kako bi trebalo urediti pravo na pobačaj sve više sliči na elitistički ritual; u nedostatku bombastičnog događaja medijima je nezanimljiva, a za ostvarenje cilja nesvrsishodna bez konkretne pravne akcije ili akcije sistemske podrške ženama koje žele prekinuti trudnoću

Large pobacaj

Ženska mreža podrške pravu na pobačaj (foto Sanjin Strukić/PIXSELL)

Mediji su prilično nezainteresirano popratili vijest da je o pravu na prekid trudnoće održana još jedna međunarodna konferencija stručnjaka koji se zalažu da se zaustavi klerikalizacija hrvatske ginekologije.

Skup je organizirao Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za reproduktivna prava i Inicijativa liječnika/ca za reguliranje priziva savjesti u medicini, a ponovile su se tri vječne istine o ovoj temi; da je tzv. Zakon o abortusu iz 1978. godine odličan, da je priziv savjesti metastazirao i opsturirao prava garantirana tim zakonom, da se on treba i može ograničiti te da prekid trudnoće mora biti besplatan medicinski zahvat.

Većina toga je točna, naravno, ali je još točnije da se postojanjem jedne male frakcije stručnjaka koji uporno ponavljaju iste stvari beznadno zapelo s ovim pitanjem; toliko da ni odluka Ustavnog suda iz 2017. godine, ni okrutno prisiljavanje Mirele Čavajde da nastavi trudnoću s neizlječivo bolesnim fetusom, nisu završile političkim i pravnim konzekvencama za one koji sudjeluju u dugogodišnjem institucionalnom iživljavanju ginekologa nad ženama.

Kako je moguće da je taj beton tako čvrst?

Najprije, jugoslavenski zakon nije tako savršen i ženske su udruge neopravdano bez ograda sentimentalne prema njemu.

Nastao u vremenu kada je ženino pravo na prekid trudnoće postajalo standard na gobalnoj razini, taj je zakon, skupa s Ustavom SFRJ i Ustavom SRH, istovremeno napravio revolucionarni pomak i legalizirao diskriminaciju žena u zdravstvenom sustavu.

Otkad je donesen, pobačaj na zahtjev se tretira kao komercijalna zdravstvena usluga, danas izjednačena s estetskim zahvatima i još vrlo rijetkim medicinskim intervencijama, a to znači da pravo na prekid trudnoće nikada nije dobilo status koji treba imati, ni približno jasnu definiciju u sklopu zdravstvene politike.

Upravo iz toga prizivači savjesti i njihovi kvazi stručni zaštitnici deduciraju tezu da inducirani pobačaj ne spada u liječenje, pa ih se stoga ne može obavezati da izvode postupak ili da sudjeluju u njemu.

Kada se ovome pridruže stavovi iz rješenja Ustavnog suda iz 2017. godine, po kojemu je pravo na prekid trudnoće ustavno (neadekvatno) zaštićeno preko prava na privatnost, a zakonodavcu dopušteno da odluči hoće li zahvat ostati komercijalan, sve – ponovimo važno gradivo - s ciljem da pobačaj "postane iznimka", jasno je da ćemo ostati u rupi koju je otvorio upravo hvaljeni jugoslavenski zakon.

Drugi je problem što u cijeloj zemlji imamo jednu jedinu ginekologinju koja je entuzijastična u obrani prava žena, fenomenalnu dr. Jasenku Grujić, članicu Inicijative liječnika/ca za reguliranje priziva savjesti u medicini.

U inicijativi je samo još jedan ginekolog, dr. Dubravko Lepušić, ali on se povukao iz javnih polemika, pa Grujić sama u ime profesije nastavlja govoriti o problemu žena i ustrajati na tome da se kolegice i kolege iz branše suzdrže od maltretiranja pacijentica ispadima takozvane savjesti.

Sve i da ne postoje druge alarmantne činjenice, to bi bila dovoljno jasna indikacija da je pažnja političkih aktera i nevladinih organizacija na klečavce i ostale marginalce, koji nimalo ne doprinose raspadu ovog segmenta hrvatskog zdravstva, potpuno pogrešna.

Defekt je isključivo u zdravstvu i privatizaciji morala i financija javnog sektora.

U najvećim kliničkim bolnicama u zemlji, KBC-u Split i KBC-u Zagreb niti deset ginekologa sveukupno ne radi prekide trudnoće, a to su ustanove vezane za velika sveučilišta i edukaciju novih generacija prizivača savjesti.

Kad se pobroje svi savjesni ginekolozi u hrvatskim bolnicama, vidimo da oko 60 posto njih ne želi izvoditi pobačaje i da za to poslodavcu ne trebaju polagati nikakve račune.

Uz njih su srcem i dušom Hrvatska liječnika komora, Hrvatska udruga poslodavaca u zdravstvu koja okuplja sve bolničke ravnatelje i Ministarstvo zdravstva, koje još i negira da metastaze priziva savjesti predstavljaju ozbiljnu zapreku u ostvarivanju zakonskog prava pacijentica.

U tragičnim uvjetima, takozvana ekspertna polemika o granicama liječničkih prava i kako bi nešto trebalo urediti sve više sliči elitistički ritual; u nedostatku bombastičnog događaja medijima je nezanimljiva, a za ostvarenje cilja nesvrsishodna bez konkretne pravne akcije ili akcije sistemske podrške ženama koje žele prekinuti trudnoću.

Nedostaje jedna revolucionarna: sestrinstvo je do sada samo propovijedalo pravo na pobačaj, riječ je o tome da se ono ostvari.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više