Novosti

Kultura

Književna kritika: Ekspresni voz za Zagreb

Miloš Živanović, ‘Na raskršću tužnog đavola’ (KPZ Beton, Beograd 2017): Poezija – koja u ovoj knjizi svakako stanuje – za njenog je pisca najuzvišeniji izraz nemoći, poraza subjekta u srazu sa svijetom, ali i čin svakidašnjeg, ustrajnog otpora

Uxjykh3haim7rey2s80i4qrctgk

Lament nad opipljivom i neopipljivom stvarnošću

Beogradski pjesnik i prozni pisac Miloš Živanović zagrebačkoj čitalačkoj publici nije nepoznat. Njegova intrigantna, solidno zamijećena pjesnička knjiga ‘Lirika pasa’ pojavila se prije osam godina u izdanju Algoritma, a ubrzo zatim i roman ‘Razbijanje’. Živanović je također jedan od osnivača te član redakcije Betona, nezavisnog medija koji se aktivno hvata ukoštac s neuralgičnim točkama naših društava, inzistirajući prije svega na čišćenju u vlastitom dvorištu. U Betonovoj biblioteci, koja objavljuje autore s čitavog jugoslavenskog prostora, pojavila se i ova knjiga, Živanovićeva treća pjesnička.

Četrdeset i četiri uvrštene pjesme, uglavnom duže i samo iznimno raščlanjene u strofe, progovaraju mahom u Ich-formi, iz perspektive konzistentnoga protagonista koji donosi vrstu ispovijesti, lament nad opipljivom i neopipljivom stvarnošću koja ga okružuje i uvjetuje te vlastitim položajem u tom i takvom svijetu, i to na način da povremeno možemo gotovo čuti, ili barem zamisliti njegov glas, kao da govori u nevidljivi mikrofon. ‘Lament’ ovdje ne podrazumijeva oblik pasatizma, tužaljku za izgubljenim rajem ili što slično, već ga je shvatiti više kao signal specifične, ‘aktivne’ melankolije s jedne, i po-etički dominantne glazbene asocijacije s druge strane. U pitanju je, kako je to kod Živanovića i ranije nerijetko bio slučaj, blues. Ritam sastavaka pomno je organiziran, često prilagođen glasnom izgovaranju, recitiranju; redci uglavnom poštuju jedinicu daha, javljaju se varijacije koje doprinose protočnosti te vrsta refrena, stihova-pokretača koji svojim ponavljanjem ili invarijantama postaju okidač sistema pjesme. Unutar tradicionalne blues tipologije, ove bi pjesme bile najbliže žanru narativnih balada. Neke od njih, poput ‘(kraj večeri)’, kao da su pisane za izvođenje uz glazbenu pratnju, druge, poput ‘(zahteva)’, skoro je moguće čuti – u tipičnih dvanaest taktova ili kao gospel; svakako uz suh, unison udar nogu i dlanova. Tekst vrvi više ili manje izravnim, atribuiranim i neatribuiranim muzičkim referencama: u epigrafu stoje stihovi Violent Femmesa, proviruju motivi Dylanove ‘One more cup of coffee’ i posveta Gil Scott-Heronu, a i sam naslov priziva kanonski blues topos Robert Johnsonove prodaje duše đavolu. Potonji je također jedan od kućnih likova ovih pjesama, i to u posve različitim ulogama; najčešće kao neka vrsta stalno prisutnog naličja, samo uvjetno odmetnutoga brata: On je gospodar istinskog entuzijazma, gospodin šepavi, / umiljati svetlonoša. Svijet u kojem se sve to dešava geografski je i temporalno raslojen patchwork u kojem se mitizirani toponimi i siva svakodnevnica – Mississippi i Rio Grande, Sava i Dunav, Memphis, Beograd i Priština, Kosovo i Meksiko – slijevaju u živi, nehijerarhizirani amalgam.

Poetički, ali i po dominantnome imaginariju, Živanović se obilato oslanja na klasike beat-lirike. Njegov će izraz obično biti neformalan, kolokvijalan, izravan i obilježen govornim jezikom i gradskim slengom; uokviruju ga urbani pejzaž s jedne, a cesta i prevaljivanje udaljenosti – put – s druge strane: Volan i muzika i logika bele linije / koja čuva odjek železničkih pragova / a čuva i jednosmernu sponu s mladošću / drum je konstantna vrednost. U potonjem se, u mjestimičnom upadanju u opća i davno potrošena mjesta jedne konkretne stilske formacije, krije i najveći problem knjige. Upozoriti je i na povremena stilska iskliznuća te gdjegdje raštimanu metaforiku; guranje ružičastih šila pohote / među trenirane usne. Najbolji je, za ovog čitatelja, Živanović kada se poetički približi trećoj generaciji modernista, više uloži u jezičnu tvarnost pjesme, pribjegava interesantnim zvučnim paralelizmima, očuđujućim kombinacijama i obratima, kao u izvrsnim pjesmama s početka knjige. Također, čini mi se da pomjerene, pomalo bizarne, upečatljive pjesme poput ‘(kušnje)’ ili ‘(papuča)’, uspjelije realiziraju evidentan politički naboj Živanovićevih tekstova nego neke mnogo eksplicitnije. Poezija – koja u ovoj knjizi svakako stanuje – za njenog je pisca najuzvišeniji izraz nemoći, poraza subjekta u srazu sa svijetom, ali i čin svakidašnjeg, ustrajnog otpora protiv mnogih stvari koje, koliko god nas se pokušavalo uvjeriti u suprotno, tom svijetu nisu niti približno zadane. Pjesnik se, pa tako i mi, odjavljuje citatom Auxilio Lacouture, ‘majke meksičke poezije’ iz Bolañove ‘Amajlije’: ‘Poezija neće nestati. Svoju nemoć će pokazati na drugi način.’

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više