Politolog, profesor na zagrebačkome Fakultetu političkih znanosti, urednik časopisa ‘Politička misao’, svojedobno čak i glavni savjetnik tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, Dejan Jović je etablirana figura i u akademskome i u medijskome mejnstrimu, pa i u političkom životu Hrvatske. Njegova je pozicija u javnosti pritom poprilično jedinstvena, štoviše: ako otrcana odrednica ‘kontroverzne ličnosti’ danas uopće nešto znači, ona bi se možda mogla vezati upravo uz Jovića. Za tvrđu desnicu on predstavlja utjelovljenje fantazmatske jugo-srpsko-komunističke kroatofobije (u tom je pogledu ilustrativan već biografski članak na hrvatskoj Wikipediji); lijeva medijska scena, na kojoj je devedesetih, u doba Antiratne kampanje i Arkzina Jović i sam djelovao, prema njemu je rezervirana još od polemike s Borisom Budenom 2003., u kojoj ga je ovaj optužio za antikomunizam i apologiju uloge nacionalističke desnice u raspadu Jugoslavije; srednjostrujaški mediji Jovića će pak oportunističko-senzacionalistički naizmjence promovirati i stigmatizirati (kao kad su prije nekoliko godina spamali glasine da relativizira zločine devedesetih). Dakako, činjenica da se ima tendenciju naći na meti kritika koje dolaze s tako raznovrsnih političkih pozicija apriori ne jamči legitimitet Jovićevih stavova, no osim što je intrigantna, svakako je i bitna za kontekstualizaciju njegovog rada.
U nedavno objavljenoj opsežnoj studiji ‘Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj’ Jović se bavi nastankom samostalne Hrvatske i njezinim (auto)legitimacijskim mehanizmima od 1990. naovamo. Točnije, on se fokusira na centralni značaj koji u ovim procesima pripada ratu – od ‘proizvodnje rata’ u medijima i stranačkoj politici u razdoblju 1990.-1991., sve do ideologema Domovinskog rata-kao-svetinje, posve institucionaliziranog u Hrvatskoj druge dekade 21. stoljeća. Jović razmatra genezu, ustoličenje i kontinuiranu proizvodnju pripovijesti o ratu, koja se uvijek iznova potvrđuje kao središnja instanca u politici oblikovanja hrvatskoga državnog i etničkog identiteta. Kako i zašto je baš u Hrvatskoj rat devedesetih zadobio status ‘temeljne vrijednosti’, na način da oko njegove interpretacije i valorizacije ne smije biti spora? – eto, ukratko, temeljnog pitanja koje zanima autora ‘Rata i mita’.
Kao i njegova studija ‘Jugoslavija – država koja je odumrla’, i nova Jovićeva knjiga pisana je sa zavidnom razinom istraživačke i kritičke strasti i predanosti; štoviše, na stilskome planu ona možda i na idealan način kombinira ‘popularne’ i ‘znanstvene’ registre izlaganja. Za zainteresirane kritičar/k/e slijeva, u koje se i sam ubrajam, recimo odmah da su Jovićeva politička polazišta u bitnome nepromijenjena od vremena ‘Jugoslavije’: on ostaje zagovornik liberalne demokracije kao najpoželjnijeg društvenog uređenja te iz perspektive liberalne teorije države kao default optike razmatra i valorizira i socijalističku Jugoslaviju, i kapitalističku Hrvatsku, i njihovu recentnu i manje recentnu povijest. Međutim, istraživački i analitički meritum ‘Rata i mita’ čini mi se odveć značajnim da bi ga načelna neslaganja s autorovom pozicijom mogla zasjeniti.
Drugim riječima, i ako čitanju ove studije pristupimo s polazištima značajno različitim od Jovićevih, pa i ukoliko uopće ne pristajemo na njegovu optiku, autorova istraživačka strast i analitička pronicljivost zaslužuju punu pažnju. Dovoljno je samo pročitati njegov temeljiti debunking općerasprostranjene predodžbe da je uoči rata u Hrvatskoj velika većina njenih građana bila za punu državnopravnu neovisnost pa da se u to uvjerimo. Za daljnje rasprave, postoji institucija polemike – a ona Joviću nipošto nije strana.
