Kina ima nešto više od 1,41 milijarde stanovnika. To da je upravo Kina najmnogoljudnija zemlja svijeta mnogima je, i izvan Kine, ugrađeno u svijest kao nešto zadano i samorazumljivo. Čak toliko samorazumljivo da se mnogi začude kada shvate da će Indija, koja trenutačno ima 1,38 milijardi stanovnika, uskoro postati najmnogoljudnija država svijeta. Međutim, to što će Kina uskoro po broju stanovnika biti svjetski broj dva nije nešto što bi trebalo pretjerano brinuti Peking. Ono što bi trebalo brinuti Peking jest to što je Kina možda već ove godine dosegla svoj demografski maksimum nakon kojega, logično, slijedi smanjenje broja stanovnika, a ono, pak, poznato nam je to iz vlastitog dvorišta, uzrokuje brojne probleme. U demografiji se valja držati brojki, a one kažu da je rast stanovništva u Kini u proteklom desetljeću bio najsporiji još od 1950. (dakle, praktično od dolaska komunista na vlast i završetka ratova u Kini). Godine 2010. u Kini je živjelo 1,34 milijarda ljudi, deset godina kasnije sedamdesetak milijuna više, što je rast od 5,38 posto kako je nedavno izračunao Reuters. Da nešto s demografijom u Kini ne štima jasno je iz brojki i neostvarenih prognoza. Prije pet godina vlasti su procijenile da će u zemlji ove godine živjeti 1,42 milijarde ljudi, a živi ih nešto manje. Fertilitet je smanjen s 1,8 rođenog djeteta po ženi na zabrinjavajuće niskih 1,3, što Kinu stavlja uz bok zemljama izrazito niskog fertiliteta i starog stanovništva, poput Italije i Japana.
Shvativši što se događa, a što je posljedica i politike jednog djeteta, Kina je prije pet godina odustala od te reduktivne mjere i dopustila parovima da imaju dvoje djece, a bračnim parovima na selu dopušta se i treće dijete. Ujedinjene nacije procijenile su da će Kina vrhunac po broju stanovnika dosegnuti 2030. – ali, čini se, UN-ove procjene demantira stvarnost. South China Morning Post, dnevni list sa sjedištem u Hong Kongu u vlasništvu Grupe Alibaba multimilijardera Jacka Ma, nedavno je objavio da je Kina vrhunac po broju stanovnika dosegnula već ove godine i da se broj stanovnika počinje smanjivati. Prošle godine u Kini je rođeno 12 milijuna djeca, a ove godine rodit će ih se nešto manje od 10,4 milijuna, dok će mrtvih biti nešto više.
Sve to, naizgled, ne zabrinjava previše. Međutim, posljedice smanjivanja broja stanovnika mogle bi biti takve da Kinu od prvorazredne velesile polako počnu gurati u drugi red. Svoju silovitu, gotovo polustoljetnu, ekonomsku ekspanziju Kina je uvelike zasnivala i na stanovništvu i njegovom postojanom rastu usprkos proklamiranoj politici jednog djeteta. Taj golemi ljudski rezervoar s vremenom je, odnosno s jačanjem kupovne moći, stvorio golemo unutarnje tržište, gotovo neiscrpan bazen radne snage kojoj je doista teško konkurirati. Kada se na to nakaleme političke odluke, ekonomske reforme i ustrajnost dobije se ono što imamo danas – supersilu u svakom pogledu na Dalekom istoku. Budućnost, nastave li se demografski trendovi, nije tako silna kao sadašnjost. Ostvare li se prognoze, Kina će sredinom stoljeća imati 200 milijuna stanovnika manje nego što ima danas (otprilike toliko stanovnika danas imaju Njemačka, Francuska i Španjolska zajedno).
Problem je i starenje stanovništva. Na onih 200 milijuna stanovnika manje treba dodati i 200 milijuna starih više. Starenje stanovništva, a ono će neizbježno izazvati krizu radne snage, je nešto o čemu u Pekingu razmišljaju već godinama. Prije desetak godina su zaključili da će morati uložiti desetke milijarde dolara u izgradnju staračkih domova, a dramatično će poskupjeti i troškovi zdravstvene brige za stare. Mladi, djeca starih, uglavnom neće imati vremena za brigu o ostarjelim roditeljima, a porodice su proteklih desetljeća toliko smanjene da mladih neće ni biti dovoljno da bi brinuli o svojim precima. A ta demografija i moguće posljedice demografskog slabljenja već se možda i globalno osjećaju. Nije malo onih koji tvrde da je kineska agresivnost – politička, diplomatska, ekonomska – posljednjih godina posljedica svijesti da je sada zadnji trenutak da se Kina ukotvi kao svjetska velesila. Za desetak godina, moguće opterećena unutarnjim problemima, za to bi moglo biti prekasno.
