Kazališne predstave su već po definiciji rezultat mnogih zajedničkih napora, na sceni i oko nje, ali se vrlo često začinju u glavi samo jednog čovjeka. U slučaju predstave ‘Tesla Anonimus’ taj spiritus movens čitave izvedbe bio je glumac Filip Šovagović. Ono što ovu izvedbu već u najavi stavlja u poziciju tzv. rubne ekstravagancije jest to što je dugogodišnji umjetnički rukopis njenog tvorca raspršen u širokim potezima, od dramskih komada začudne društvene aktualnosti, preko autorskih filmova teške prohodnosti, do muzike namijenjene kulturalnom podzemlju i vlastitih scenskih nastupa na rubu psihodelije. Kratko rečeno, ‘Tesla Anonimus’ – to mora biti nešto.

No već nakon prvih minuta iznenađuje to što ova predstava na temu velikog pronalazača, polazeći fluidno iz različitih pravaca, kako to već Šovagović po običaju radi, zapravo posjeduje čvrst odnos prema osobnoj drami, moralnim pitanjima i historijskom okolišu čovjeka ‘koji je izumio 20. stoljeće’. Tako u njoj gotovo istodobno pratimo zbivanja iz miljea Tesline rodne Like, njegovo jurcanje Amerikom i dokazivanje da je izmjenična struja bolja od istosmjerne, sudar s mešetarima raznih fela, uključujući slavnog Edisona, i odnos sa ženama, s kojima Tesla nije baš uvijek točno znao što da radi. Cijeli scenski događaj pratili su živi bend i autorska muzika Filipa Šovagovića, kao i ingeniozni videofleševi Ivana Marušića Klifa, pa čitava izvedba djeluje kao surealna bajka sa stotinu detalja i sijaset različitih pitanja. Je li Tesla u bijelom svijetu bio previše naivan? Je li njegov život na rubu siromaštva mit ili stvarnost? Je li bio upetljan u vojnu industriju ili je taj smrtonosni poljubac uspio izbjeći? Pritom je beskrajno zanimljivo to što sva ova pitanja ne proizlaze iz tkiva napisane drame, nego iz fluida pomalo šašave igre koja lebdi u četverokutu scene, pokreta, muzike i videa. Ta kemija kreativnosti, artistička izmaglica i Šovagovićev nedokučiv san koji on neprestano budan sanja najveća su vrijednost ove predstave.

Zatim, ‘Tesla Anonimus’ ima i svoju političku konotaciju, a da se pritom ne busa u prsa provokativnog angažmana. U vremenu kada se Tesla u Hrvatskoj tek službeno voli, jer je on ‘ipak bio Srbin’, a u Srbiji je uzdignut do božanstva po formuli ‘mi Srbi smo najbolji na svijetu’, Šovagović Teslu naziva ‘anonimusom’ i tako se jednim potezom ruke izruguje i jednima i drugima. Zato u predstavi Tesla juri sam među zvijezdama, ostavlja iza sebe i svoje ličke pravoslavne bake koje smiješno zapjevaju, nema vremena za cmakanje brkatog oca na kućnom pragu i majke u crnini, kao što ne razumije ni hladne i pragmatične bjelosvjetske investitore koji njegovu maštu pretvaraju u novac. Teslin jedini razlog života bilo je ‘stanje potpune sreće’ kada ideje vrtoglavo naviru, kako je sam govorio, pa ga u ovoj predstavi možemo smatrati i Šovagovićevim duhovnim bratom jer je Filip, s nemogućim fantazijama koje slobodno lete, potpuno nesposoban za ovozemaljske kombinacije i proračune. ‘U toj konstelaciji odnosa, moguće je Teslu prikazati i kao istinskog heroja našeg vremena’, kaže Šovagović.

Izvedba je okupila ansambl dobrih glumaca, od Andreja Dojkića i Antonije Stanišić Šperanda do Tare Rosandić, Natalije Đorđević i Đorđa Kukuljice, ali jednog glumca treba posebno istaknuti – Marka Petrića koji igra Teslu. Toliko scenske pokretljivosti, glumačke inteligencije i zaigranosti zaista već dugo nismo vidjeli. Na kraju, treba reći da je ‘Tesla Anonimus’ i značajan pomak u repertoaru Dramskog kazališta Gavella, ali i dokaz nevjerojatne imaginacije Filipa Šovagovića.