Za kazalište Daska iz Siska može se reći da je jedan od najboljih nezavisnih teatara u nas, ali njegov značaj, osim simpatizerima i profesionalnim znalcima, nije dovoljno poznat prosječnoj publici. Paradoks ove slave u tome je što je Daska osvajala značajne nagrade još u vrijeme Jugoslavije i otvarala važna politička pitanja, dobivala udarce i uzvraćala ih, ali je nekako najviše bila cijenjena u inozemstvu, a ne u vlastitom dvorištu. Iza ovog teatra ostalo je u posljednjih 40 godina zaista mnogo vrijednih projekata, no antologijski događaj Daske bila je kultna predstava ‘Pif, paf, puf’ prema tekstovima Daniila Harmsa, odigrana u nas i u Evropi više od 300 puta.
Prisutnost Harmsa podsjeća na činjenicu da je trajna preokupacija Daske bila i ostala ruska avangarda, točnije grupa Oberiu (što je bila skraćenica za artistički moto ‘Objedinjenje realnog iskustva’) koja je putem umjetnosti apsurda pružala žilav otpor političkom režimu i birokratiziranoj stvarnosti SSSR-a. To su bili junaci koji su govorili svoje pjesme s krovova kuća i koji su priređivali čudne kružoke po stanovima, a svi su završili u logorima ili duševnim bolnicama. Senzibilitet iskrivljene stvarnosti koji je gajila ruska umjetnička scena u doba Staljina bio je inspiracija grupi Daska da u gledanju na devijacije 50 godina kasnije stvori vlastiti poetski rukopis tzv. začudnog pesimizma. To je značilo da je ova grupa prikazivala paradoksalnu, često crnu stvarnost kao da se radi o nečem sasvim normalnom, a ono normalno smatrala je nevjerojatnim incidentom.
Nakon značajnih izvedbi ‘Tri lijeva sata’ i ‘U očekivanju kruha’, od kojih je već prošlo dosta vremena, nova Daskina premijera dogodila se nedavno u Parku Ribnjak u Zagrebu. Bila je to predstava ‘Društvo ubijenih umjetnika’ prema tekstu ‘Izvjesna količina razgovora’ Aleksandra Vvedenskog, jednog od članova grupe Oberiu, koji je govorio kako svojim djelima ‘izvodi poetsku kritiku razuma’, što ga je na kraju, kao i ostale, koštalo života. Predstava je realizirana s grupom Nomadi ljepote, a na sceni nastupaju tri značajna glumca: Sreten Mokrović, Vilim Matula i dugogodišnji vođa Daske Nebojša Borojević. Ta ‘izvjesna količina razgovora’ zbiva se u ludnici ili u zatvoru, karakteristična je za mračno doba ruskih gulaga, no krajnje je interesantna za današnje vrijeme, kada su umjetnicima i intelektualcima ponovno začepljena usta, ovog puta od strane novih gospodara političke i ekonomske moći.
U poznatoj maniri Daskine prostodušne začudnosti, trojica ‘odbačenih’ vode razgovore kao da se nalaze u kakvom intelektualnom salonu a ne u Sibiru, poručujući modernoj publici kako je novost u današnjim zabranama zapravo zaborav važnosti kritičkih misli o sebi i drugima. Vodeći apsurdne razgovore na nemogućem mjestu, trojica glumaca izrazite osobnosti naslikala su svijet današnjeg košmara u kojem planetarne tragedije i patnje postaju bezvrijedne u sveopćem splinu političkih mešetarenja i ekonomskog egoizma. Ili kako je rekao Nebojša Borojević: ‘Moto ruskih avangardista bila je ‘potraga za zvijezdom besmislicom’, a mi smo željeli vidjeti gdje se u toj potrazi nalazimo danas.’
‘Društvo ubijenih umjetnika’ već je gostovalo na festivalu alternativnog kazališta u Puli i na prvorazrednom festivalu Fringe u Edinburghu, pa je važno zaključiti da ukupna sudbina Daske govori kako avangarda ponekad i ne umire mlada. Ta sudbina išla je ukorak s vedrim besmislom kojim se grupa otpočetka bavila: Daska se pojavljivala i nestajala nekoliko puta, ukidala je samu sebe ili su je drugi pokapali, ali je do danas opstala.
