Pred vama je neravnopravna kampanja do potkraj ove godine, kontra aktualne predsjednice, a s obzirom na njoj dostupnu infrastrukturu, novac, medije i status desničarske ikone kojoj popularnost jako sporo opada, imamo li u vidu sve što čini. No vaša kandidatura predstavlja ipak malo širi ulog Radničke fronte koja se tek širi na izbornoj političkoj sceni?
Svakako, format koji koristimo za promociju vizije demokratskog socijalizma nismo sami izabrali. Ta nam je pozicija objektivno zadana, a na nama je da je pokušamo izmijeniti kako možemo. Nije zgorega podsjetiti se da je tako za antisistemske pokrete bilo oduvijek, Marx je uostalom rekao kako ljudi stvaraju svoju vlastitu povijest, ali je ne stvaraju po svojoj volji ni pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i naslijeđene. Ne možemo te okolnosti preko noći promijeniti u svoju korist, ali svakako ne smijemo odustajati od onih alata kapitalo-parlamentarizma koji su nam dostupni.
Klasičan primjer nacionalističkih manipulacija imate u Vukovaru gdje gradonačelnik Ivan Penava huška protiv djece srpske nacionalnosti i istovremeno prikriva malverzaciju od 630 tisuća kuna
Kako biste se konkretno s funkcije predsjednice zalagali za vrijednosti demokratskog socijalizma?
Predsjednička funkcija je protokolarna no zato ima smisla jedino ukoliko staje u obranu obespravljene većine. Predsjednica bi trebala i mogla artikulirati viziju demokratskog socijalizma i određene konkretne politike u tom pravcu. Prema Bruxellesu zastupati samostalnu i razvojnu ekonomsku politiku za Hrvatsku, uz suradnju s progresivnim vladama ostalih zemalja EU-a, demilitarizaciju društva, smanjivanje financiranja vojske, istupanje iz NATO-a i povlačenje vojnika iz vojnih misija. Tu je i mogućnost poticanja referenduma i progresivnih referendumskih pitanja, pokretanja tematskih sjednica vlade, a nije zanemarivo ni to da predsjednica potpisuje sve zakone i može ih uputiti Ustavnom sudu na provjeru ustavnosti.
Nismo kompromitirani
Osjećate li inertnost medija podvrgnutih ekonomskom diktatu uslijed kojeg im vi izgledate tek kao nova prolazna bizarnost?
Nije samo i uvijek riječ o ekonomskom diktatu, iako je činjenica da oni koji u kampanju ulaze s ogromnim novcem sigurno nisu u istoj poziciji kao i mi i da lakše ulaze u medije. Već je riječ i o tome da se u medijima lakše zapošljavaju oni koji internaliziraju dominantnu ideologiju, pa je takva blokada od medija očekivana.
Ipak, iza RF-a je period složenijeg političkog rada, terenskog i zastupničkog. Spomenut ću samo vašu intenzivnu aktivnost u Puli, oko Uljanika, dok zastupnički sudjelujete u Skupštini Grada Zagreba gdje ste u klubu Lijevog bloka?
RF je i dalje antisistemska stranka koja se ne želi ograničavati kapitalo-parlamentarnim okvirom, logično je da se borimo za radnike Uljanika, no ulaskom u tijela lokalne samouprave suočavamo se s novim načinima borbe. U tim tijelima se trudimo ne pristajati na diktat dnevnog reda većine koji ima za cilj onemogućiti stvarno djelovanje. No nije jednostavno pružati otpor stalnoj predstavi koju ona producira. Recimo, dok je tema prenamjena prostornih čestica ili boje i forme kontejnera, rasprava se može voditi satima, no o radničkim pravima, ljudima koji su izgubili posao, ekonomskim pitanjima, blokiranima, uglavnom se šuti. Primjerice o agencijskom radu se malo govori, a takav je rad posebno okrutan oblik izrabljivanja radnika koji su u neprestanoj nesigurnosti, nemaju prava koja imaju drugi radnici – plaćen prijevoz, božićnice, regrese, naknade za minuli rad – a koji Zagrebački holding obilato koristi. Grad Zagreb je prošle godine s tvrtkom Adria sklopio ugovor od preko 115 milijuna kuna, prije toga je u tri godine potpisao najmanje šest okvirnih sporazuma o zapošljavanju privremenih radnika uglavnom s tvrtkom Nenada Bakića Electus čija je ukupna vrijednost prelazila 264 milijuna kuna. Prije otprilike dvije godine jedan je radnik angažiran za Čistoću putem te agencije i smrtno stradao pod kotačima kamiona, da bi agencija odbila bilo kakvu odgovornost i isplatu odštete. Agencije te ljude tretiraju doslovno kao robu pri čijem tranzitu samo posreduju između njih i Grada kao ‘korisnika’, te je njihova jedina funkcija ubiranje profita. Ista stvar je s blokiranima – Bandić je praktički preokrenuo rezultate izbora objavivši da će pomoći blokiranima u Zagrebu, da bi godinu dana nakon toga od 911 zahtjeva ispunio jedan.
RF se pritom udružio s drugim političkim snagama u Zagrebu: tu su još i Zagreb je naš, Nova ljevica, Za grad, ORaH. Vidimo tendenciju udruživanja sa zelenima i lijevo-liberalnima, antifašistima itd. Kako surađujete?
Mi u toj koaliciji nismo kompromitirali naše ciljeve i političke horizonte, a drago nam je da su naši koalicijski partneri prepoznali potrebu da pored sebe imaju sastavnicu posvećenu radničkim pravima, obespravljenima, siromašnima, narodnoj većini. Politički realitet nam nalaže zbližavanje. Povrh svega, mogu reći da je za Gradsku skupštinu svojevrstan eksces to što se uopće govori o radnicima, blokiranima, siromašnima i njihovim ugroženim pravima. Dobili smo nakon puno godina pravu oporbu Bandiću u obliku kluba Lijevog bloka.
Sukob je klasni
Kako ljudima tumačite pojam demokratskog socijalizma? Jedni tvrde da je riječ o tautologiji, drugi da je to – oksimoron. Socijalizam određuje demokratizacija na radnome mjestu, kao i u distribuciji viška vrijednosti, jasno, ali ovdje je ustvari posrijedi tek korištenje izbornih mogućnosti liberalno-demokracijskog okvira.
Zastupamo ideju demokratskog socijalizma pod višestrukom blokadom koja onemogućuje samo promišljanje tog pojma i mogućnosti organiziranja drugačijeg i boljeg društva. Jedan uzrok takve blokade je poraz realpostojećeg socijalizma, drugi je trećeputaška kompromitacija socijaldemokracije. Prvi poraz je zadugo onemogućio promišljanje bilo čega s oznakom socijalističkog. Ali nakon gotovo tri desetljeća kapitalizma kod nas, blokada pomalo slabi jer je sasvim očito da taj kapitalizam nije donio ništa dobro. U svakodnevnom razgovoru sve se češće čuje da smo u socijalizmu živjeli bolje. Usprkos greškama i nedosljednostima, prije svega uvođenju tržišnih principa, pogotovo od kraja 1960-ih možemo reći da je jugoslavenski socijalizam po mnogočemu bio ekonomski napredniji i socijalno pravedniji od onog što imamo danas. Zemlja je u kratko vrijeme industrijalizirana, iskorijenjene su glad i nepismenost, mirovine su iznosile 70 posto plaće, jedna trećina je živjela u društvenim stanovima.
O kapitalizmu pak govori se ovdje uglavnom u smislu faze – divlji, crony itd. I neoliberalizam se ističe kao trenutna nepogoda, a korupcija i uhljebi su glavni bauk. Stalno nam izmiče navodni pravi kapitalizam, i jako rijetko se čuje da smo pod udarom onoga što se događa upravo zemljama periferije.
Tezu da je ovdje posrijedi crony ili ortački kapitalizam najbolje demantira sam centar. Francuzi sigurno nisu tjednima na ulicama u nasilnim demonstracijama zato jer imaju osjećaj da im je dobro. Pobunu je potaknuo osjećaj nepravde i izrabljenosti. Svi znamo da bismo na ovom stupnju tehnološkog razvoja trebali biti u mogućnosti da radimo kako bismo živjeli, a ne da živimo da bismo radili. Uostalom, ono što se pod terminom crony podrazumijeva je klijentelistička povezanost političke i ekonomske elite što se smatra razlogom zbog kojeg smo mi nerazvijeni. A u samom srcu najrazvijenije svjetske ekonomije, one američke, imamo crony praksu koja je tako uobičajena da je dobila i svoj naziv – revolving door, gdje najviši menadžeri privatnih banaka s Wall Streeta prelaze direktno na najviše pozicije američkog ministarstva financija ili postaju savjetnici predsjednika i obrnuto, pa to kod njih ne smatramo praksama ‘ortačkog kapitalizma’. Mi pak u Hrvatskoj i regiji nismo u nekoj posebnoj poziciji što se tiče ‘kvalitete’ tog kapitalizma, već smo u lošijoj poziciji jer se nalazimo na periferiji kapitalizma gdje taj kapitalizam izgleda puno gore. Ne zato što ga nismo proveli dosljedno, već zato što živimo kapitalizam na periferiji, koji će uvijek izgledati još gore i bjednije od kapitalizma u centru. Kapitalistička strukturna logika ide u prilog zadržavanju dominantne pozicije kapitalima centra, a ‘slobodno’ tržište im je sredstvo za održavanje te pozicije. Mi smo tržište za njihove proizvode, a uzimamo i kredite od bogatih zemalja centra, ugovori s EU-om nas ograničavaju u pomoći izvoznim industrijama poput brodogradnje, tako da se deindustrijalizacija upravo zbiva pod diktatom Evropske komisije.
Prešućivanje i negiranje temeljnog društvenog sukoba, onog između rada i kapitala, u gorim vremenima očito vodi k bujanju nacionalizma i rasizma. Oni tad služe povratno za prikrivanje onoga prvog, jer su efekt politike ekonomske desnice. Ali nacional-desnica znala se u povijesti i oteti kontroli?
Klasičan primjer nacionalističkih manipulacija imate u Vukovaru gdje gradonačelnik Ivan Penava huška protiv djece srpske nacionalnosti i istovremeno prikriva malverzaciju od 630 tisuća kuna s predsjednikom FINA-e. Od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u posljednje vrijeme pak slušamo kako treba osnažiti socijalnu državu, raditi u korist radne većine itd. Nećemo se sablažnjavati nad njezinom nedosljednošću, ali valja uočiti da sukob o kojem govorimo, koji je bio klasni, a koji su nacionalističke elite uporno manipulacijski tumačile kao nacionalni, više nije moguće prikriti čak ni s tih huškačkih pozicija. Najgori neprijatelj koji se sad pojavljuje pred obespravljenom radnom većinom jest nova poruka da ‘nećemo ni lijeve ni desne’. To je novi oblik potiskivanja klasnog antagonizma. Sada se uz sveprisutni i još uvijek jak nacionalistički pojavljuje i taj oblik potiskivanja sukoba.
Kulturalizacija politike
Tu tobožnju distanciranost i neutralnost već su nam dvaput u ovom stoljeću prodavali i socijaldemokrati, i skupo prodali?
Socijaldemokrati su dobro pokazali koliko je to kontradiktoran narativ. U programu iz 2004. tvrde kako su ‘za tržišnu ekonomiju, ali ne i tržišno društvo’, kao da je to dvoje moguće odvojiti i kao da ekonomija nije društveni odnos. Oni eksplicitno negiraju sukob rada i kapitala te misle da je negativne posljedice tržišta moguće ublažiti izrazima kao što su ‘društveno’ i ‘socijalno’. Ali u njihovim mandatima najbolje se vidjelo kako takve politike završavaju – tada su upravo značajno smanjena radnička prava, nabujao je agencijski rad, privatiziran je mirovinski sustav itd.
No sva ostala ljudska prava ne rješavaju se baš automatski uz rješavanje klasnih, ako previdimo rastuću im ukorijenjenost?
Ljevica danas treba promicati borbu za ljudska prava, ali nikako ne gubeći iz vida klasnu dimenziju. Ljudska prava moraju biti neizostavan arsenal lijevih politika. Činjenica je, međutim, da danas imate neofašiste koji pozivaju na toleranciju. U mainstream politici se susrećemo s tzv. kulturalizacijom politike – politička, socijalna, klasna pitanja se kod tehnokratskih elita kulturaliziraju, pa ispada da nije prvenstveno riječ o ekonomski povlaštenoj manjini i obespravljenoj većini, nego da je najveće iskušenje ovog društva to što se nekome krše njegova kulturalna manjinska prava, rodna ili vjerska. Promovira se ideja da će rastuća tolerancija i poštivanje prava na razliku riješiti glavninu problema. Tu ljevica mora odraditi lavovski posao upozoravanja na stvari koje nisu više samorazumljive.
Vi ste i znanstvenica, radite kao docentica na kulturalnim studijima Filozofskog fakulteta u Rijeci. Ali znanost je u teškom stanju, planeta postaje sve dvodimenzionalnija, cjepiva sumnjivija. Ta antimodernost i predmodernost nije slučajna, ljudi osjećaju da sistem jača, a ostavlja ih na cjedilu?
Najočitiji u znanosti jesu procesi privatizacije i komodifikacije znanja. Kao i sa zdravstvom ili s drugim važnim društvenim potrebama, socijalne nejednakosti u znanosti i obrazovanju zaista se sve više produbljuju. Zemlja kao ravna ploča u 21. stoljeću ili antivakserstvo posljedica su blokiranosti modernizacijskih i prosvjetiteljskih ideja, a ta blokada ide rame uz rame s komodifikacijom znanja i negacijom egalitarnog karaktera i svrhe znanja. Ako su moja baka i prabaka u Dalmatinskoj zagori povjerovale da socijalizam nosi obećanje progresa, onda je to bilo upravo zato što su u 20. stoljeću još uvijek živjele u predindustrijskim uvjetima – njihovoj djeci je cijepljenje spašavalo živote. Socijalizam je većinu u Jugoslaviji teleportirao iz feudalizma u industrijsko društvo. No njihova zaostalost nije posljedica njihove volje već političko-ekonomskih prilika – kao što će i sudbina naše djece kojoj Evropa poručuje da nemaju pravo biti ništa osim konobara i sobarica ovisiti ne o njihovoj volji, talentu, zalaganju i kreativnosti, već o političko-ekonomskim prilikama koje su po nas – sve lošije.
