Vijeće za nacionalnu sigurnost posljednji put sastalo se u prvoj polovini studenog 2021. godine. Tada je posljednji put održana i sjednica Vijeća za obranu. Hrvatska je po tome, vrlo vjerojatno, endemski slučaj ne samo unutar Europske unije nego i puno šire. Zašto su zakoni – Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu i Zakon o obrani – uopće propisali postojanje spomenuta dva tijela ako se ona, bez ikakvih posljedica, mogu ne sastajati više od 15 mjeseci?
Čak i da nema ruske agresije na Ukrajinu – a Hrvatska je dosad poslala više od 120 milijuna eura pomoći Ukrajincima u vidu topničkih oruđa, granata, pješadijskog naoružanja i municije – Vijeće za nacionalnu sigurnost mora se sastati minimalno jednom u dvanaest mjeseci da bi, u najmanju ruku, ispunilo svoju zakonsku obavezu o usvajanju godišnjih smjernica za rad sigurnosno-obavještajnih agencija. S obzirom na to da sjednice nije bilo, Sigurnosno-obavještajna agencija i Vojna sigurnosno-obavještajna agencija evo već više od dva mjeseca rade bez dokumenta usklađenog između predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, dokumenta u kojem bi načelno pisalo što su trenutno najvažnija područja djelovanja tih službi i čemu trebaju dati prioritet. VSOA je pritom od rujna prošle godine u krizi upravljanja, jer je general Ivica Kinder smijenjen i čeka da mu se nađe zamjena, što se očito neće dogoditi tako brzo, dok je nekolicina zaposlenih pod istragom zbog sumnje da su se bavili financijskim malverzacijama.
Vijeće za obranu ne mora se sastati najmanje jednom godišnje, ali kad bi se članovi tog tijela trebali okupiti ako ne u situaciji pražnjenja ionako tankih vojnih zaliha radi slanja oružja ukrajinskoj vojsci, to jest u situaciji kad posjedovanje novca nije dovoljno da bi se u relativno kratkom roku donekle napunila skladišta? Predsjednik i vrhovni zapovjednik Milanović sada nema nikakvog utjecaja na to koja će ratna sredstva i u kojoj količini biti otpremljena prema ukrajinskom ratištu, jer Vlada o tome može samostalno odlučivati, no predsjednik je, prema Ustavu, svejedno odgovoran za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti: upravo zbog toga ustanovljeno je Vijeće za obranu kao format u kojem predsjednik države, čije su izvršne ovlasti jako srezane nakon 2000., ipak može sudjelovati u bitnim odlukama koje se tiču raspolaganja materijalnim resursima vojske.
Poznato je kako je došlo do toga da se mimo zakona praktički ukinu Vijeće za nacionalnu sigurnost i Vijeće za obranu. Milanović je 24. veljače prošle godine odbio Plenkovićev prijedlog da se održi sastanak VNS-a, jer je smatrao da početak rata u Ukrajini nije razlog za sazivanje tog sastanka. U mjesecima koji su uslijedili, Milanović je više puta, i službeno i u javnim istupima, tražio da se VNS sastane zbog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, uz dodatak da jedna od tema može biti i Ukrajina, ali onda Plenković više nije bio zainteresiran. Premijer je krajem prošle godine bio predložio telefonsku sjednicu VNS-a da bi se barem donijele one smjernice, no Milanović je otklonio tu mogućnost s obrazloženjem da bi takav oblik komunikacije značio degradiranje i VNS-a i uloge predsjednika Republike. I na tome je stalo. Sva je prilika da se neće ni pomaknuti dok su Plenković i Milanović na sadašnjim pozicijama, ali ni mediji ni opozicija više ne vide ništa problematično i neobično u ignoriranju zakona i potkopavanju institucija.
