Evo ovako, odmah da se zna: ja nisam Srpkinja, Hrvatica ili Jugoslavenka, a nisam ni povratnica. Ja sam vam, brate, Janja Brkljača iz Raštevića. I nemojte me slikati, molim vas! Imate tamo poviše kulu Kličevicu, pa je slikajte do mile volje, kao i svi drugi. Uostalom, starija je od mene - kaže nam vremešna žena iz krševitog sela kraj Benkovca dok nas uvodi u svoju skromnu kuću od kamena.
Prije nego što ćemo se posvetiti razgovoru, nudi nam čašu crnog vina, jer bez te gostoljubive geste u ovome kraju, čini se, ne ide. Janja Brkljača prevalila je na svojim plećima zamalo 93 godine života, pa odmah zapodijeva priču o tome što joj je u tom dugom razdoblju bilo i još jest najmilije: njezina živa i zdrava djeca, njih šestero. Uz kćeri Zdenku, Nevenku, Borku, Danku i Draju, tu je i njezin jedinac, sin Milenko.
- Ali nije to sve, moj novinaru, imam ja također sedamnaestero unučadi i točno dvadeset praunuka. Nema u tim vašim novinama dovoljno mjesta da ih sve poimence nabrojim, a kamoli da više pričam o njima, rasutima po cijelome svijetu. Nemaju te tvoje novine mjesta ni da ih sve nabrojim, a kamoli da ti pričam o njima. Djeca su mi rasuta po svijetu, Milenko je najdalje, u Kanadi, ali me svi često posjećuju i pomažu mi. Pa premda se nikada ne uspijevamo istodobno okupiti, živne ovo selo od mladosti i veselja čim mi neki od mojih dođu. Muža sam izgubila pa živim sama, ali sam svejedno bogata. Netko svoje blago mjeri čokotima vinograda, stablima maslina ili brojem ovaca, a moje bogatstvo su moja djeca, moja unučad i praunučad. U tome sam 'najjača' u cijelom ovom selu, a i dalje. Zato se na nikog i na ništa ne žalim, nego klimam iz dana u dan najbolje što mogu - objašnjava nam sugovornica.
Dođoše opet neki vojnici i opljačkaše selo do temelja. Pokupili su i moje što je vrijedilo, ali u mene nisu dirali. Gledala sam ih dok tovare stvari i šutjela
Da u njezinu životu doista znade biti klimavo, potvrđuju i njezina skromna primanja: kaže nam da svakog mjeseca dobiva šest stotina kuna, pa kad plati struju i telefon, preostane joj jedva 250. Nije nam znala reći na temelju čega dobiva tu skromnu novčanu pomoć.
- Vrag zna tko mi to daje, valjda država ili općina. Ali ja se ne bunim, važno mi je da uplaćuju. No s tolikim iznosom, bez pomoći svojih, ne bih mogla preživjeti. Dođu mi kćeri svako malo, pospreme po kući, donesu kruha i druge hrane, pa malo prodivanimo o svemu i svačemu. Da mi nije njih, đav'a bi me odnija - objašnjava Janja.
Kroz devet i kusur desetljeća života zapamtila je ona pored brojnih radosti i mnoge nedaće, otkako je bila djevojčica: na vazda turbulentnom trokutu omeđenom morem, Velebitom i benkovačkim krajem redali su se osvajači, a s njima ratovi, pljačke, nemiri. Raštevićem su tako samo u prošlom stoljeću protutnjali kraljevski žandari, četnici i ustaše, talijanski fašisti i crnokošuljaši, partizani, pa nakraju i tzv. martićevci. I svi u selu ostaviše trag koji najstariji seljani i danas pamte. Podnosilo se nekako, govore, kad bi vojska otimala hranu, poneku ovcu ili janje. Puno bi teže bilo kad bi iza sebe, nezadovoljnici ratnim plijenom ostavljali palež, a najteže, jasno, kad bi oduzeli život kojem od mještana ili mještanki.
- Teško je ovdje uvijek bilo za tih silnih sukoba i pljački, ali sam se nekako najviše prepala za posljednjeg rata, onog s početka devedesetih. Nije možda bilo najgore tada, ali sam već bila ostarila, pa sam najviše i strahovala, pogotovu radi svoje djece. Da sam bila sama, i strah bi valjda bio manji. A kad je u ljeto 1995. zagrmjela Oluja, svi su odavde pobjegli glavom bez obzira: raspustili stoku, pokupili najnužnije, potrpali stare i nemoćne na prikolice, pa put pod noge. A ja vam, vidite, nisam bježala. Sve sam nekako računala da nikad nikome nisam zla nanijela, pa me nitko nema razloga ubiti ili mi se na drugi način svetiti. U ovoj sam kući živjela otkako sam znala za sebe, a svatko je u nju mogao doći na čašu vina i pritom se osjećati sigurnim i zaštićenim – kaže nam mudra i razumna starica.
Pokazalo se da je njezina računica ispočetka bila točna: čim su je pripadnici Hrvatske vojske zatekli na kućnom pragu, rekli su joj da nema zašto brinuti, pa je čak priupitali treba li joj štogod. No samo dan kasnije, i to se promijenilo.
- Dođoše opet neki vojnici i opljačkaše selo do temelja. Pokupili su i moje što je vrijedilo, ali u mene nisu dirali. Gledala sam ih dok tovare stvari u šatorsko krilo i šutjela, a onda mi jedan priđe i reče da uđem u kuću: valjda mu je smetalo što ih vidim dok pljačkaju. Kad sam odbila ući, zaprijeti mi taj prvi da će me ubiti, ali mi onda priskoči u pomoć njegov kolega, pa mu naredi da me ostavi na miru. Tako i bi, i opet dobro prođoh. Nisam im zamjerila, rat ionako služi tome da se pljačka. Glavno da meni ostade glava na ramenu, a blitve i krumpira uvijek će se naći – zaključuje domaćica našu čašicu razgovora.
Raspitujući se kasnije za izvor skromnih mjesečnih prihoda Janje Brkljače, obratismo se benkovačkom Centru za socijalnu skrb: ravnateljica Martina Šarin kazala nam je da u evidenciji nemaju korisnicu pod tim imenom, ali da će što prije izvidjeti na terenu ima li zakonske osnove za ostvarivanje određenih socijalnih prava, usluga ili primanja.
Kako smo odlučili poslušati Janjin savjet pa umjesto nje fotografirati Kličevicu, zatražili smo više informacija o toj staroj gradini od Mile Marića, dobrog poznavatelja cijeloga kraja, ali i osobe zadužene za informiranje i odnose s javnošću u Gradu Benkovcu. Napominje nam kako u Rašteviću danas živi jedva pet stotina stanovnika, za razliku od preko 1.200 onih predratnih, prije sukoba devedesetih.
- U srednjovjekovlju je područje Raštevića bilo posjed plemićke loze Poletčić, a neko vrijeme i sjedište Sudbenoga stola tadašnje ličke županije. Utvrda Kličevica podignuta je za mletačko-turskih ratova koji su tijekom 16. i 17. poharali zadarsko-biogradsko područje, pa je tada spaljeno i to selo, a njegovo stanovništvo preseljeno sjevernije – protumačio nam je Marić.
