Na nedavnim izborima u SDP-u, na kojima se birao novi predsjednik stranke, sudjelovalo je osam kandidata. Predstavljajući svoje programe u medijima, govorili su o različitim problemima hrvatskog društva, obraćali se raznim skupinama, ali se nitko nije posebno obratio SDP-ovim glasačima srpske nacionalnosti. U SDP-u vole reći da je Hrvatska građanska država i da građane ne treba promatrati kroz prizmu nacionalne pripadnosti.
Novi predsjednik sdp-a Davor Bernardić nedavno je gostovao na tribini Srpskog privrednog društva Privrednik i time pokazao da će se prema srpskom pitanju odnositi otvorenije od svojih prethodnika
Problem je što to u stvarnosti nije tako i što je nacionalno pitanje, bez obzira na trenutačni broj Srba u Hrvatskoj, i dalje bitno. U zemlji u kojoj se ne poštuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, barem kada je o Srbima riječ, u kojoj oni u ruralnim područjima žive s razorenom infrastrukturom, nezaposleni, šikanirani i odbačeni, nacionalno je porijeklo itekako važno. SDP oduvijek negira taj problem, a korijeni tog negiranja su na samom početku stvaranja Republike Hrvatske, kada je stranku koja se tada zvala SKH vodio Ivica Račan. Njemu i njegovoj partiji Srbi su 1990. masovno dali povjerenje. HDZ je tada osvojio 42, SDP 26, Koalicija narodnog sporazuma 15, a Srpska demokratska stranka 1,6 posto glasova birača. Dakle glasovi građana srpske nacionalnosti omogućili su SDP-u i Račanu političko preživljavanje. Od 105 parlamentarnih zastupnika njegove partije, 35-orica su bili Srbi.
Potpredsjednik Sabora postao je Simo Rajić. Bilo je to vrijeme kovanja rata u Hrvatskoj, vrijeme razbuktalih nacionalizama u kojem se od te partije očekivalo da napravi čudo i spriječi rat. Rajić se za ‘Novosti’ prisjetio Račanove neodlučnosti i atmosfere koja je tada vladala.
- Račan me tada natjerao da idem na izbore, stavio me u sendvič između Tuđmana i Raškovića u četiri ličke općine koje su bile pola srpske, a pola Hrvatske. To je bila jedina izborna jedinica u kojoj je SDP pobijedio HDZ i SDS. Tada sam bio član predsjedništva SDP-a i uvjeravao sam ga da moramo ići s programom koji će Srbe izvući iz Raškovićeva jarma i krajiške politike i okupiti nas u Saboru, gdje nas je bilo 35. Zahtijevao sam da pronađemo nekakvu formu, ali da SDP stane iza nje. On je to odbijao, odgađao i gurao pod tepih, ali tada nije bilo vremena za oklijevanje. Trebali smo izraditi program koji će Srbe integrirati u hrvatsko društvo. Međutim, rat je već počeo, a on me molio da preuzmem mjesto potpredsjednika Sabora. Mislio sam da Srbe treba štititi SDP, antifašizam je bio naš kapital, suverenost koju smo imali, ustavne pozicije, ZAVNOH… Međutim, nešto je bilo jače od njega. On je ipak bio nacionalist i to veći od Zorana Milanovića. Samo, on je bio tihi, mirni nacionalist koji je to plasirao preko drugih, koji bi se eksponirali. Kada je vagao – ili Srbi ili Hrvatska bez Srba, on je izabrao Hrvatsku. Pustio je Srbe neka plove i otvorio se prostor SDS-u - kaže Rajić.
Račan nije bio nacionalist, dobro sam ga poznavala. Taj nacionalistički otklon pojavio se s Milanovićem i to ne u članstvu nego u vrhu stranke. Milanović je zapravo bliži Tuđmanu nego Račanu – kaže Jelena Lovrić
Novinarka Jelena Lovrić, i sama svjedokinja tog vremena, ima drugačije mišljenje o Račanovu nacionalizmu, iako i ona smatra da je čovjek od kojeg su Srbi tada najviše očekivali pogriješio.
- Račan je doista okrenuo leđa Srbima u to vrijeme, ali on, za razliku od Milanovića, nije bio nacionalist. Okrenuo je leđa jer je pokušavao spasiti svoju kožu, pokušavao je spasiti uži partijski krug u dogovoru s Tuđmanom. On se bojao. Sjećam se da se htio riješiti etikete da Srbi glasaju za njegovu stranku - tumači Lovrić.
Vječno je pitanje je li se rat mogao izbjeći: većina analitičara misli da je to bilo nemoguće. Nije tada bilo Vicka Krstulovića i dalmatinskih Hrvata koji su 1941. došli u Liku, na Kordun i Baniju i zajedno sa Srbima organizirali otpor. Bilo je to drugo vrijeme, a Račan nije bio Vicko Krstulović. S time se slaže i Rajić.
- Račan nikada nije bio lider u našoj generaciji. Radio sam s njim u Centralnom komitetu četiri godine. On nikada nije obećavao i pokazivao snagu lidera. Bio je ‘šuplji ideolog’, koji je došao s faksa u CK i ondje proveo 20 godina. Nije poznavao stvarni život. Nije poznavao ni radnike ni seljake. Vjerovao je da su Srbi po inerciji njegovi i da će ostati njegovi. Međutim, tada je proradio nacionalni element i u Srbe se uvukao strah za opstanak ako dođe do raskola, koji je bio na vidiku. Račan nije mogao shvatiti srpsko biće i njegovu povijest, jer strah Srba tada nije bio iracionalan. U to su vrijeme još bili živi ljudi koji su doživjeli torture u NDH. Mislim da je on ipak bio produžena ruka HDZ-a, zbog kompleksa komunističke prošlosti, i da je tada, kada je bio opkoljen Bilandžićem i Tomcem, bio na liniji stvaranja hrvatske države, po svaku cijenu. Problem je u tome što je strategija HDZ-a bila ‘država da, ali bez Srba’ ili ih je trebalo svesti na maltene statističku pogrešku - govori Rajić.
Jelena Lovrić nije sigurna je li postojala mogućnost da se rat spriječi.
- Teško mi je to reći. Da je Tuđman došao u Knin, možda se to moglo zaustaviti. Bilo je nekakvih razgovora da se to napravi, pa je on odustao. Račan u to vrijeme nije imao tu snagu, a druga je stvar što to nije ni pokušao napraviti - smatra ona.
Otvoreno je pitanje koliko je sve to bilo slučajno, odnosno je li prepuštanje dobrog dijela Srba SDS-u bilo slučajno ili stvar dogovora Franje Tuđmana i Ivice Račana. Najviše se potvrdi da je bila riječ o dogovoru približio Zdravko Tomac, koji danas javno govori da je bio Tuđmanov čovjek u SDP-u.
Račan i drugovi, zabrinuti za svoje sinekure i partijsku imovinu, prepustili su Srbe sudbini u divljanju Tuđmanovoga nacionalističkog režima, koji je krivnju za pobunu svalio na pleća svih građana srpske nacionalnosti. Međunarodno izolirana i opljačkana Hrvatska odgovorila je tek godinama kasnije, netom nakon Tuđmanove smrti, pa Račana ponovno dovela na vlast. Stigme da je SDP partija za koju glasaju samo Srbi više nije bilo, jer ni njih više nije bilo. Velik dio je odnijela Oluja koju su, zajedno sa zločinima i posljedicama, SDP-ovci odšutjeli, a nestao je i dobar dio onih ‘izvan zona ratnih djelovanja’. To ipak nije spriječilo preostale Srbe da opet daju svoj glas Račanu; bilo je to vrijeme velikih očekivanja, koja su se ubrzo izjalovila.
Jelena Lovrić dobro se sjeća nade probuđene 2000., koja je splasnula čim je postalo očitim da SDP s Račanom na čelu nema namjeru vratiti stanarska prava i penzije, obeštetiti ljude kojima je minirana i opljačkana imovina, kazniti ratne zločince.
- Tada je na snazi bio oportunizam. Račan nije bio nacionalist, dobro sam ga poznavala. Taj nacionalistički otklon pojavio se s Milanovićem i to ne u članstvu nego u vrhu stranke. Najproblematičniji je Milanović, koji je bliži Tuđmanu nego Račanu - kaže ta novinarka.
Simo Rajić se u vrijeme drugoga Račanovog dolaska na vlast bavio odvjetništvom, radeći na povratku nacionalizirane imovine SPC-a.
- Račan u svom mandatu gotovo nije spomenuo imenicu ‘Srbi’. Nikada nije rekao da je to problem. Željka Antunović, kada je riječ o povratku srpskih stanova i stanarskog prava, bila je gora od Jure Radića. Kada su u pitanju obnova i povratak, nisu napravili ništa, a Srbi su im vjerovali i između dva zla birali manje. Golem broj Srba Hrvatsku doživljava kao svoju zemlju, nema rezervne varijante. SDP je naša velika zabluda - žesti se Rajić.
Godine 2003. SDP vlast ponovno prepušta HDZ-u, koji sa Sanaderom na čelu Srbima obećava brda i doline te sa SDSS-om potpisuje koalicijski sporazum. U doba kada se Hrvatska približava članstvu u Europskoj uniji, lijepe želje i obećanja ispadaju iz premijerovih usta na dnevnoj bazi. Euforiju pojačava njegova božićna čestitka pravoslavnim vjernicima, Srbi su zadivljeni i načinom na koji se Sanader obračunava s ekstremistima u vlastitim redovima, pa zbijaju šale usporedbama njegova ponašanja s Račanovom neodlučnošću, zbog koje bi na ulicama Slunja vjerojatno i danas stajao spomenik Juri Francetiću. Ipak, malo je Sanaderovih obećanja realizirano, unatoč tome što je učinjeno puno više od onoga što je napravio SDP. Jelena Lovrić to smatra logičnim.
- Ima i neke pravde u tome da HDZ, koji je napravio velike svinjarije devedesetih, ispravlja to što je napravio. SDP nema hrabrosti i objektivno bi mu to bilo teže učiniti, jer nosi stigmu Jugoslavije i komunizma - kaže Lovrić.
No u cijelom tom razdoblju građani srpske nacionalnosti na izborima većinu glasova svejedno daju SDP-u. Uz pomoć tih glasova vlast osvaja i Milanović, čiju su vladu, zbog nekolicine Srba u njoj, desni ekstremisti odmah proglasili srpskom. Iako je Milanovićeva vlada uz velik otpor pokušala provoditi Ustavni zakon po pitanju ćirilice u Vukovaru, Rajić kaže da gotovo ništa nije napravljeno u procesima kakvi su stambeno zbrinjavanje i obnova infrastrukture, gdje se ni ministri srpske nacionalnosti nisu iskazali.
- Mislim da su to bili ljudi koji nemaju posebnu svijest o problemima naroda iz kojeg potječu. Oni su se isprofilirali u urbane Srbe, obrazovani su i odgajani u jednom drugom ambijentu. Uvjereni su u građansku opciju, za koju bismo i mi voljeli da konačno profunkcionira, i nije njih SDP izabrao da zadovolji Srbe. Oni su bili tu jer je SDP želio ponajprije međunarodnoj politici pokazati da nije jednonacionalna stranka i da, za razliku od HDZ-a, ima i srpski etnos. No oni nikada nisu posjetili neko srpsko selo i neku česmu ondje otvorili, oni se boje te etikete - smatra Rajić.
Na predzadnjim izborima, onima 2015. godine, 65 tisuća Srba glasalo je za većinske liste, a 2016. takvih je bilo 50 tisuća. Većina tih glasova otišla je SDP-u, a onaj manjak od 15 tisuća na lanjskim izborima vjerojatno otpada na one koji su ostali šokirani Milanovićevim nacionalističkim ispadima na sastanku s desnim radikalima iz braniteljskih redova. Jelenu Lovrić ne iznenađuju samo Srbi koji danas glasaju za SDP.
- Može se postaviti pitanje zašto ljudi uopće glasaju za SDP. Koga ta stranka uopće zastupa? Glasa se iz inercije i nostalgije, jer ljevica nema za koga drugoga glasati. Neki ostanu doma, a neki glasaju za SDP - ističe ona.
Posljednje ankete doista pokazuju da je sve više onih koji ‘ostaju doma’. Novi predsjednik SDP-a Davor Bernardić nedavno je gostovao na tribini Srpskog privrednog društva Privrednik i time pokazao da će se prema srpskom pitanju odnositi otvorenije od svojih prethodnika. Najavio je da će SDP biti uz Srbe i na Danu ustanka u Srbu te izjavio da pločama s ustaškim pozdravima nema mjesta nigdje u Hrvatskoj, a kamoli u Jasenovcu. Takve izjave zasigurno će i dalje privlačiti velik dio glasača srpske nacionalnosti, no pitanje je koliko će Bernardićeva partija njihove interese zastupati u svojim politikama.
