Prvi SDP-ov premijer Ivica Račan i njegov potpredsjednik za gospodarstvo Slavko Linić vodili su u svoje doba politiku ubrzanih masovnih stečajeva, koju su nazvali raščišćavanjem ruševina. To je bilo isto kao da se poslije zemljotresa ne brine o ljudima bez krova nad glavom, već se samo skuplja i odvozi šuta. Time se, međutim, kako su tvrdili, oslobađao prostor za nove poslovne pothvate. Bilo je to tipično (samo)zavaravanje. Pravi problemi ostavljali su se za budućnost, a umjesto njima bavilo se onime za što se ta ekipa osjećala sposobnom. Ali način na koji su to radili pokazao je još nešto. Ne samo da ne znaju kako pokrenuti privredu, što je početkom dvijetisućitih, baš kao i sada, bio prvorazredni zadatak, nego se ni ne pitaju čime su zaslužili naziv lijeve, socijaldemokratske stranke.

Kako se, naime, dijelila preostala imovina bankrotiranih poduzeća, tzv. stečajna masa? Najprije se namirivala država, nakon nje banke, onda dobavljači, a na zadnjem su mjestu bili zaposleni, kojima najčešće nije preostajalo ništa iako mjesecima nisu vidjeli svoje plaće. Tako je bilo tada, a tako je i danas. A tko je odgovoran za to što je poduzeće propalo? Redoslijed je opet isti. U prvom redu država, koja je omogućila pljačkašku privatizaciju, kao vlasnik postavljala nesposobne uhljebe za menadžere i vodila politiku deindustrijalizacije. Druge su banke koje su kreditirale loše poslove, treći su dobavljači koji su neodgovorno birali svoje partnere, dok radnici na sve to nikako nisu mogli uticati. Je li redoslijed naplate koji njih najviše kažnjava i koji svi u Hrvatskoj smatraju svetim pismom nešto što je neizbježno u kapitalističkoj ekonomiji i društvu? Naravno, nije. U Britaniji, na primjer, koja je kolijevka neoliberalizma, njihove su plaće prve na redu. Naša socijaldemokracija nikad nije ni pomislila da to promijeni, pa ni onda kad je bila na vlasti i kad su stečajevi bili njena najvažnija politika.

To je posebno zanimljivo sad, kad kandidati za novog predsjednika SDP-a, skoro bez iznimke, spominju da žele stranku vratiti na ljevicu. Istina je, međutim, da je nemaju kamo vratiti jer SDP, zapravo, nikad nije bio prava ljevica. Račanova je vlada prihvaćala sve što su tražile financijske službe svjetskog krupnog kapitala, pa i mirovinsku reformu po receptu Svjetske banke. Na tome su profitirale samo (strane) banke, što je i bio pravi cilj ‘reforme’, dok je hrvatski mirovinski sustav u kolapsu, država u dugovima, a umirovljenici na prosjačkom štapu. Slično ili još gore je i u tridesetak zemalja u svijetu koje su pošle istim putem. Europske zemlje, uključujući i najveći dio tranzicijskih, odbile su taj recept. Hrvatska ga je prihvatila. Točnije, prihvatila ga je hrvatska socijaldemokracija, da bi ga poslije zdušno podržala i desnica. U međuvremenu su Račan, Radimir Čačić i društvo oživljavali privredu, ali ne povećavanjem proizvodnje i izvoza, već projektom autoputova, odnosno državnom potrošnjom na dug. I taj je projekt desnica zdušno prihvatila i na njemu utemeljila velik dio svoje korupcije.

Račan se u svoje vrijeme svim silama trudio da se opere od komunističke prošlosti. Zoran Milanović nije imao taj problem. On je dokazivao da je pravi i veliki Hrvat, koketirajući na kraju čak i s ustaštvom. Umjesto lijevim programom, njegov se tim bavio autsorsingom i privatizacijom (po doktrini gospođe Tačer), hvaleći se istovremeno socijalnom osjetljivošću. Kao da su empatija i milosrđe, a ne zastupanje interesa radno ovisnog stanovništva, bit socijaldemokracije.

Što je lijevi program danas, nakon što su propast sovjetskog bloka i gušenje jugoslavenskog samoupravnog eksperimenta potopili sve ljevičarske lađe? Odgovor na to u biti je jednostavan. To je drukčija raspodjela. Na toj točki sve počinje i sve završava. Pa i pitanje prekarijata, koje naglašava Tonino Picula kandidirajući se za predsjednika SDP-a. Čim je nestala komunistička prijetnja, ne samo u vidu sovjetskih raketa već i kao snažan sindikalni pokret na Zapadu, dakle čim je izgubio konkurenciju, kapitalizam je počeo sustavno uništavati vlastite kontrolne mehanizme. Prvo je narušena ravnoteža rada i kapitala i to u svim elementima raspodjele. U plaćama koje se realno ne povećavaju već trideset godina, što znači da sav rast prisvaja kapital, pa u radnom vremenu koje se produžava umjesto da se skraćuje, pa u mirovinskom sustavu i javnom zdravstvu za koje više nema novca, pa u sigurnosti zaposlenja koje se pretvara u prekarijat… Sve je to zaoštravalo društvene odnose, ali prava kriza nastupila je tek kad se pokazalo da kapitalizam više ne kontrolira ni vlastite financijske tokove. Odjednom se više nije trebalo mučiti procesom novac – roba – novac, već se proizvodnja prepustila Kinezima, a bogatstvo se stvaralo po principu novac – novac – novac… U godini 2007., kad je izbila kriza, svjetski BDP bio je već osam puta veći od ukupne količine proizvedene robe.

Kako to da taj golemi novac nije izazvao inflaciju? Nije jer je koncentriran u nevjerojatno malom broju ruku. Samo jedan posto bogatih ima više od polovice cjelokupnog čovječanstva. Cijenama stometarskih jahti ne izaziva se inflacija. Ali jedan oblik inflacije ipak je u toku. To je inflacija moći, koja se zasniva na napuhanom balonu novca. Otuda i inflacija ratova, a kad je riječ o oružju, za cijenu se ne pita. Pita se jedino, kao u onom šlageru, kuda plovi ovaj brod.

Kakav program sad može imati ljevica i to u maloj zemlji kakva je Hrvatska? Ona mora biti svjesna da poslodavci djeluju u vučjim uvjetima svjetskog tržišta, pa umjesto da prihvaća komotni kompradorski položaj, treba svim sredstvima štititi i poticati domaću proizvodnju. Tu je najvažniji tečaj, kao glavni instrument kojim se godinama guši domaća privreda i promiču strani interesi. Istovremeno, ona mora energično zastupati interese radno zavisnog stanovništva, umjesto da se ponaša na način o kojem govori primjer s početka ovog teksta. Ona se ne smije miriti s prebacivanjem svih troškova na leđa radnika, pri čemu, nažalost, nije riječ samo o troškovima poslovanja. Hrvatski BDP znatno je niži nego prije 1990., što znači da su sva nova bogatstva nastala preraspodjelom. Da bi jedni bili bogati, mnogi drugi su se morali suočiti s bijedom. Visoki porez na parvenijski luksuz bio bi prirodan socijaldemokratski odgovor.

Istovremeno, lijeva bi opcija morala konačno odbaciti državnu strukturu nastalu u Tuđmanovo vrijeme. Zgradu treba graditi od temelja, a ne od krova, što znači da centralna država ne bi trebala prepuštati neke funkcije lokalnoj samoupravi, već obratno. Na centralnu državu trebalo bi prenijeti samo ono što se ne može rješavati lokalno. To je jedini način i da se ozbiljno kontroliraju golemi birokratski troškovi.