Imenovanje Kninjanke, dosadašnje saborske zastupnice Anje Šimprage na mjesto potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske očekivano je zasmetalo desnom dijelu hrvatske političke scene. Kako rekonstrukcija Plenkovićeve Vlade ne bi prošla bez spominjanja hrvatsko-srpskog sukoba i međunacionalne netrpeljivosti pobrinula se saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto koja je novoj potpredsjednici Vlade Šimpragi zalijepila etiketu obožavateljice ratnih zločinaca. No ni lažno kvalificiranje nije bilo dovoljno Vidović Krišto te je tijekom procedure Šimpraginog imenovanja otišla i skok dalje, vrijeđajući i omalovažavajući iskustvo i tragediju srpske zajednice u Hrvatskoj. Vidović Krišto je tako upitala kako je moguće da dijete iz izbjegličke kolone 1995. postane potpredsjednica Vlade?! U verbalnom napadu na Šimpragu, Vidović Krišto nije ostala usamljena. U Saboru joj se pridružio i Marijan Pavliček, a na društvenim mrežama hrvatska desnica orkestrirano je krenula u kolektivizaciju krivnje za rat devedesetih, svaljujući je na osobu koja tih godina još nije pohađala ni osnovnu školu. Prvi u obranu prava rođene Kninjanke da bude članica Vlade ustao je predsjednik SDP-a Peđa Grbin.

Anja je, kao i tisuće drugih, kao dijete otišla u izbjegličkoj koloni 1995. I da je bila punoljetna, boli me briga, ona se vratila, građanka je ove zemlje kao i Hrvati, i ako nije kršila zakon svojim postupanjem, ona ima jednaka prava kao svi – govori Peđa Grbin

- Prvi sam ustao i bio prilično jasan u obrani Anjinog prava da bude u Vladi, koju smatram katastrofalnom, i da branim njeno pravo da donese takvu odluku, koja je po mom sudu loša. Dio hrvatske javnosti ima problem s identitetom i porijeklom Anje Šimprage. No da ogolimo stvar: hrvatskoj desnici smeta što je potpredsjednica Vlade Srpkinja, to je prvo i osnovno, a činjenica da je bila u izbjegličkoj koloni 1995. samo je nadogradnja koja im olakšava obranu teze da njihovi napadi nemaju veze s njihovim nacionalizmom i šovinizmom, nego eto ona, odnosno ljudi iz tih krajeva, ne poštuju ovu zemlju. Boris Milošević nije doživljavao takvu vrstu napada jer nije bio na srpskoj strani i u izbjegličkoj koloni. Da je recimo kojim slučajem postavljena Snježana Vasiljević, također ne bi doživjela tako otvoren napad jer bi joj bilo puno teže upakirati, ali samo to - tvrdi Grbin.

- Za mene kao predsjednika opozicione stranke postoji sto razloga protiv ovakvog načina rada Plenkovićeve Vlade, samim time i izbora određenih njenih članova, pa i Anje Šimprage, ali postoji jedan razlog koji to nije, a pojedinci ekstremne desnice izabrali su upravo taj razlog – njeno porijeklo. Spočitavaju joj stvari i povezuju je s događajima i ljudima s kojima ona nema nikakve veze i za što nema nikakvih dokaza, samo zato što je Srpkinja i što potiče iz krajiških krajeva. I sve to samo zato što to smiju reći. Anja je, kao i tisuće drugih, kao dijete otišla u izbjegličkoj koloni 1995. I da je bila punoljetna, boli me briga, ona se vratila, građanka je ove zemlje kao i Hrvati, i ako nije kršila zakon svojim postupanjem, ona ima jednaka prava kao svi. Tu za mene svaka priča prestaje. Porijeklo i životni put ljudi iz izbjegličke kolone ne mogu biti razlog ni izgovor za diskriminaciju ili negativan odnos prema njima - smatra Peđa Grbin i ističe da zbog djelovanja određenih političkih snaga još nismo uspjeli završiti ratno poglavlje u Hrvatskoj.

Peđa Grbin (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

- To je duh iz boce koji je više puta pustio HDZ. Bio je rat, rat je završio, bila je borba za hrvatsku nezavisnost, borba je završila, sad je rat gotov, Hrvatska je samostalna, suvremena država, idemo je graditi sa svima onima koji su državljani i građani naše zemlje i koji žele ovdje živjeti i ostati. Svatko mora imati jednake prilike pod jednakim uvjetima, država se mora pobrinuti da smo u njoj svi jednakopravni. Međutim, vladajući HDZ s vremena na vrijeme, za potrebe dnevne politike i opstanka na vlasti, zvecka ratnim lončićima. S obzirom na to koliko su puta u hrvatskom javnom prostoru u zadnjih 31 godinu izgovorene riječi "srbočetnički agresor" takav je negativan sentiment prema Srbima u Hrvatskoj i stvoren. Sve je to pokazatelj definitivnog deficita u našem obrazovanju i društvu i ne trebamo se čuditi što pojedinci srpske nacionalnosti bez političke podrške ne samo iz Donjeg Lapca, nego i iz Pule i drugih hrvatskih gradova, neće krenuti u političke i javne vode hrvatskog društva - kaže Grbin.

Potrebni su neki drugi, krupniji društveni iskoraci. Problemi u hrvatskom društvu su dublji. Ispod deklarativne razine postoji život ljudi sa svim birokratskim problemima koji se ne uspijevaju riješiti – ističe Bojan Glavašević

Da su razlike između perspektive pripadnika srpske zajednice i pogleda većinskog naroda na društveni položaj nekad konstitutivnog naroda u Hrvatskoj uvelike vezane za političke stranke smatra i saborski zastupnik Bojan Glavašević.

- Generalno, u Hrvatskoj je bez političke stranke bilo koji uspjeh teško izvodiv. Ne znam kako je biti Srbin u Hrvatskoj, ali vjerujem da je pripadnicima nacionalnih manjina još teže. Vjerujem da se osobe s backgroundom izbjegličke kolone 1995. mogu profilirati kroz svaku stranku, da ih ima čak i u HDZ-u. Nije upitno da bi takva osoba mogla biti potpredsjednica Vlade i u nekoj progresivnoj parlamentarnoj većini jer stranke ljevice oduvijek su se zauzimale za prava manjina. Sve to pokazuje da je Hrvatska na jednom nivou demokracije, ali da se ne trebamo previše zanositi - kaže Glavašević, ističući da je izborom Anje Šimprage napravljen simboličan korak naprijed, ali da je ta simbolika prisutna samo na najvišoj razini.

- Fenomenalno je da smo mi zemlja u kojoj jedna stranka sa poviješću nacionalizma, kao što je HDZ, u sklopu svoje parlamentarne većine podrži imenovanje djevojčice iz kolone za potpredsjednicu Vlade. I nije bitno što pola HDZ-a misli o tome, važno je da su oni glasali za Šimpragino imenovanje. No prošlo je puno godina i potrebni su neki drugi, krupniji društveni iskoraci. Problemi u hrvatskom društvu su dublji. Ispod te deklarativne razine postoji život ljudi sa svim birokratskim problemima koji se ne uspijevaju riješiti, a čije rješavanje je zagarantirano Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji se samo selektivno implementira - navodi Glavašević i upozorava da, unatoč vrlo visokoj reprezentativnosti Srba u izvršnoj vlasti, kao što je u ovom mandatu Vlade mjesto potpredsjednika zaduženog za ljudska prava, i dalje ne postoji konsenzus u parlamentarnoj većini o tome kako će se provoditi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina te da su brojna pitanja srpske zajednice ostala neriješena.

Bojan Glavašević (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

Uoči otvaranja pretpristupnih pregovara za ulazak Hrvatske u EU, donesen je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji među ostalim osigurava i proporcionalno zapošljavanje u državnoj upravi i javnim firmama u sredinama gdje nacionalne manjine čine određeni udio u ukupnom stanovništvu. S vremena na vrijeme, od Vlade do Vlade, pozitivnu diskriminaciju nacionalnih manjina pratili su i razni akcijski planovi poticanja zapošljavanja. Međutim, u javnim firmama kao što su Hrvatske šume i Hrvatska elektroprivreda te po županijskim i gradskim institucijama širom Hrvatske, ustavne odredbe i poticajne mjere nisu uspjele otvoriti vrata pripadnicima srpske zajednice pri zapošljavanju. Hrvatski zakoni omogućili su još jedan kanal pozitivne diskriminacije i omogućavanja učešća u javnom životu putem izbora članova u predstavnička tijela općina, gradova i županija. Međutim, na posljednjim lokalnim izborima u prvom krugu ostala su upražnjena čak 74 vijećnička mjesta namijenjena Srbima zato što na listama hrvatskih političkih stranaka među prolaznim mjestima nije bilo osoba srpske nacionalnosti, čak ni u Zagrebu.

S obzirom na navedene činjenice te stalno podgrijavanje međunacionalne netrpeljivosti i revizionističke klime, postavlja se pitanje kako se pojedinac iz srpske zajednice može probiti u hrvatsko društvo iz svoje izolirane, ratom uništene sredine, od Knina do zapadne Slavonije. Mogućnosti i šanse za integraciju pripadnika onih koji nose isto životno i ratno iskustvo, samo s druge, gubitničke strane, skučene su čak i danas, u vrijeme nedostatka radne snage u čitavoj Hrvatskoj te stručne i ljudske devastacije na područjima koja su bila zahvaćena ratom, a kasnije i neodrživim povratkom. Mali broj osoba srpske nacionalnosti u javnom i političkom životu govori da su takvi slučajevi uspjeha u hrvatskom društvu iznimno rijetki.

Nikola Baketa iz Instituta za društvena istraživanja ističe da socijalne distance na osnovu porijekla i hrvatskih predrasuda 21. vijeka mnogim pripadnicima srpske zajednice ograničavaju društveni prostor.

Nikola Baketa (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)

- Inače, ljudi iz slabije razvijenijih područja teže se probijaju na društvenoj ljestvici. Kad iz malih sredina u hrvatski javni prostor krene neka osoba i ako uz teret "provincije" na svojim leđima nosi međunacionalne predrasude, neriješene i neraščišćene račune iz bliske nam prošlosti, onda to zaista može biti obeshrabrujuće za pojedinca. Živimo u državi gdje su ljudi 1990-ih mijenjali imena i prezimena da bi se uklopili u društvo i opstali na svojim radnim mjestima, bez obzira na to što su živjeli daleko od ratnih linija. Otada je prošlo 30 godina. Ne shvaćam kako se može nekog tko je, recimo, 1987. godište pitati gdje je bio i što je bio devedesetih. Taj teret je teži ako iza tog pojedinca ne stoji neka politička, društvena grupacija i lobi - kaže Baketa i dodaje da takvoj društvenoj poziciji nimalo ne pridonose česta pitanja gdje je tko bio 1991. i kamo je išao 1995.

- Sva ta pitanja 30 godina poslije rata u konstantnoj atmosferi međunacionalne netrpeljivosti i revizionizma mogu biti zastrašujuća za pojedinca. Ali ako ministar može biti netko tko je u Hrvatsku došao iz Argentine, ne znam zašto ne može biti osoba koja je rođena u Hrvatskoj a bila je u izbjegličkoj koloni 1995. U atmosferi u kojoj je ćirilica nepoželjno pismo, Srbin iz Hrvatske koji je fakultet završio u Novom Sadu ili Beogradu radije će ostati u Srbiji ili otići za Njemačku. Srbima su danas vrata zapošljavanja uglavnom otvorena u lokalnim sredinama, već na sljedećoj, županijskoj razini ta vrata bivaju odškrinuta, ali u većim sredinama kao u Osijeku i Zagrebu ta vrata ostaju zatvorena, ako ne i zaključana, pogotovo ako dolaze s nostrificiranim diplomama fakulteta iz Srbije - navodi Baketa i ističe da su posebni specifikum konstantne potrebe dokazivanja lojalnosti hrvatskom društvu.

- Osobe koje su pronašle svoj put od Oluje do mjesta u hrvatskom društvu stalno su na ispitu lojalnosti. Recimo, normalno je da Hrvat iz Švicarske navija za Hrvatsku, ali nije dobro kad Srbin iz Hrvatske navija za Srbiju. To su banalni primjeri koji znaju gorčinom začiniti društvene borbe pojedinca za svoje mjesto i govore mu da njegov ili njezin identitet nije prihvatljiv. S mladima se mora pričati o tim stvarima u različitim okvirima pa i u okviru građanskog odgoja i obrazovanja, osvještavati da su svi građani jednakopravni i imaju pravo birati i biti birani. No, lako je reći da treba raditi na edukaciji novih generacija, ali treba to uraditi zaista i sprovesti kroz obrazovanje, otvorenost, komunikaciju, suočavanje sa svim problemima i tamnim stranama naše prošlosti - reći će Baketa, upozoravajući da se taj korak naprijed na društvenoj ljestvici vrijednosti i multikulturalnosti ne može napraviti dok hrvatsko društvo ne prihvati da svi građani imaju jednaka prava.