Premda je svojim dugogodišnjim radom značajno obilježio društveni život Gline, ime glinskog tiskara i knjižara Vase Jakšića (1874 - 1941) upadljivo nedostaje u kulturnoj povijesti ovog banijskog gradića. Taj propust je tim veći kada znamo da je upravo njegovom zaslugom još 1899. godine ovdje utemeljena prva tiskara, a zatim i prva stalna knjižara, koja će također imati važnu ulogu u daljnjem razvitku Gline i glinskog kraja.
Punim imenom Vasilije Jakšić rođen je 12. studenog 1874. godine u Otočcu, kao najstariji od četiri sina Teodora i Julijane Jakšić, rođene Dimović. Nakon razvojačenja Vojne krajine, brojna obitelj napušta Liku i dolazi na Baniju, a novinski izvori otkrivaju da početkom 1892. godine Jakšići žive u Petrinji, gdje imaju obiteljsku kuću u tamošnjoj Trgovačkoj ulici. Sasvim je izvjesno da se mladi Jakšić ovdje školuje i da je za ručnog slagara osposobljen u nekoj od tadašnjih petrinjskih tiskara. Kao novopečeni tipograf ubrzo uviđa da bi poslom prije uspio u nekom manjem mjestu, pa se odlučuje na kupovinu tiskare i seli u Glinu, gdje u 26. godini započinje svoj poduzetnički poduhvat.
Jakšićev najveći doprinos su njegove iznimno vrijedne razglednice Gline, koje pomažu da rekonstruiramo dobar dio nekadašnje povijesne i urbane jezgre ovog banijskog gradića
Kako u Glini dotad nije bilo tiskare, a ni stalne knjižare, Jakšić ubrzo dobiva poslove i narudžbe od glinskih trgovaca, obrtnika i škola, čije su potrebe za tiskanicama, knjigama i knjižarskim potrepštinama bile sve veće. U prilog mu ide i prestižna lokacija u Žirovačkoj ulici, gdje se nalazi njegova tiskara i knjižara, koja već slovi kao dobro opremljena. Stručne radove u tiskari Jakšić obavlja uglavnom samostalno, pa je i slagar i radi kod stroja. Tu se mogu naručiti sve vrste poziva i plakata za koncerte, plesove i zabave, razne posjetnice, zaručne karte i osmrtnice. Ipak, pravi napredak u poslovanju doći će tek onda kada njegova tiskara ugovori poslove za općinske i sudske urede, što će mu narednih godina omogućiti stalne prihode. Istovremeno, u njegovoj knjižari građani Gline mogu se pretplatiti na petrinjske, sisačke i zagrebačke listove, čime knjižara vrši i svoju kulturnu misiju.
Čini se da je Jakšić bio sposoban trgovac s mnogo poznanstava, koji je svoj utjecaj širio i razvijao kroz brojna lokalna društva onog vremena. Danas znamo da su Pravila Srpske štedionice u Glini (1903) štampana upravo u njegovoj tiskari, jednako kao i Poziv na prvu glavnu skupštinu, koja je održana 1. marta 1904. godine. Ova suradnja nastavljena je i narednih godina, a sigurno da je tome doprinijela i činjenica da je Jakšić bio jedan od osnivača i prvih dioničara ovog najvećeg novčanog zavoda u Glini.
Te iste godine u Tiskari V. Jakšića štampano je i književno djelo ‘Ljubljanska katastrofa. Pripoviest iz djačkog života’, koju je napisao Ante Kovačić (1854 - 1889), poznati hrvatski književnik, koji je zadnju godinu života proveo u Glini, radeći kao odvjetnik. Djelo svog pokojnog supruga posthumno izdaje učiteljica u Glini Milka Hajdin, udana Kovačić, a knjiga se može naručiti u Jakšićevoj knjižari po cijeni od 50 filira, sa poštarinom 10 filira više, kako javlja petrinjski tjednik Banovac.
Jakšić je prisutan i u društvenom životu Gline i član je Centralnog odbora za priređenje svečanosti glinskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, koje 5. i 6. rujna 1908. organizira veliku svečanost - posvetu nove zastave, novih gasila i novog vatrogasnog spremišta na Kolodvorskoj cesti, koje je stajalo zavidnih 30.000 kruna. Tim povodom objavljena je i ‘Spomenica o 30-godišnjem postojanju Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva u Glini 1878 - 1908.’, u izdanju Tiskare V. Jakšića, koja i danas predstavlja važan izvor za proučavanje povijesti Gline.
Malo je poznato da je Vaso Jakšić bio istaknuti član Srpskog sokola u Glini i jedan od prvih biciklista u ovom banijskom gradiću. Štoviše, novinski izvori svjedoče da je pobijedio na dvije spektakularne biciklističke utrke, i to Glina-Maja-Glina (7. listopada 1900) i Glina-Topusko (10. lipnja 1909), o čemu je opširno pisao i zagrebački Srbobran. Premda su ove utrke pobudile u Glini i okolici veliki interes, Jakšiću ipak ne polazi za rukom da ovdje oformi stalni biciklistički klub.
U razdoblju do Prvog svjetskog rata, Tiskara V. Jakšića štampa još neka zanimljiva izdanja, poput Pravila Srpske štedionice u Petrinji (1910), koja su, kao i Pravila Srpske štedionice u Glini, štampana ćirilicom. Zatim, tu je sačuvani Poziv na Koncert sa predstavom i plesom, kojeg priređuje Činovništvo mjesta Topusko 19. siječnja 1913. godine u dvorani Kupališne restauracije u Topuskom, a čiji je sav prihod namijenjen siromašnoj školskoj djeci Škole Topusko. Među izdanja Jakšićeve tiskare ubrajamo i djelo Gjure Jankovića, poznatog veterinarskog stručnjaka iz Gline, koji je napisao zapaženu i praktičnu brošuru ‘Kratka uputa u peradarstvo’ 1914. godine. Nije nevažno spomenuti da je te iste godine Jakšić biran za potpredsjednika Gospodarskog društva u Glini, čiji je daljnji razvoj osujetio Prvi svjetski rat.
Nakon sloma Austro-Ugarske monarhije Jakšić je, kao i mnogi drugi Glinjani, pozdravio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS. Početkom 1920-ih on i dalje razvija svoj posao i kupuje jednu od najljepših kuća u Žirovačkoj, sada Hrvatskoj ulici, gdje će uskoro preseliti svoju tiskaru i knjižaru koja, unatoč pojavi konkurentskih knjižara Dragutina Golika i Gjure Štule, i dalje ima važnu ulogu u društvenom životu Gline. Uostalom, to potvrđuju i ‘Godišnji izvještaji Državne realne gimnazije u Glini’ (1931 - 1940), koji su štampani u Tiskari V. Jakšića i nose prepoznatljivi izgled njegovih izdanja.
Pa ipak, ono po čemu danas najviše pamtimo Jakšićev doprinos, to su njegove iznimno vrijedne razglednice Gline, koje nam pomažu da rekonstruiramo dobar dio nekadašnje povijesne i urbane jezgre ovog banijskog gradića. Sa tronošcem na ramenu i fotografskim aparatom, Jakšića je lako zamisliti kako hoda Glinom i snima najznačajnije gradske motive od kojih kasnije nastaju prve glinske razglednice. No Jakšić je snimao i panoramske prikaze svoga grada, obično sa obližnjeg brda Pogledića sa kojeg se odlično vide obje gradske dominante i dva najveća simbola tadašnje Gline - katolička crkva sv. Ivana Nepomuka i pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice. Također je pravio razglednice i okolnih mjesta, kao što su Maja, Topusko, Vrginmost ili Petrinja.
Nema sumnje da je Vaso Jakšić ostavio dubok i neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti Gline i glinskog kraja. Međutim, kakva je bila njegova daljnja životna sudbina? Opće je poznato da je nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, Glina postala poprište dva masovna ustaška zločina i da je Jakšić brutalno i sadistički ubijen, bez nekog neposrednog povoda, zajedno s oko četiri stotine glinskih Srba u proljeće 1941. godine (što ne treba poistovjećivati s drugim masovnim zločinom u Glini, onim u glinskoj pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941. godine).
Međutim, danas znamo i nešto više o tragičnim okolnostima njegovog odvođenja, o čemu je 4. siječnja 1945. u Glini, pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, iskaz dala njegova supruga
Sofija Jakšić, rođena Krizmanić, stara 52 godine, rimokatoličke vjere i Hrvatica, koja je izjavila sljedeće: ‘12. V. 1941. godine u 10 sati prije podne došli su kod mene u radnju dvojica stranih ustaša, a pred vratima stajali su ustaša Kalajdžić Pavao i Papa Slavko. Ova dvojica koja su ušli u radnju upitali su me gdje je Jakšić, na što sam im ja odgovorila da je ovdje. Na moje pitanje što ga trebaju, oni su odgovorili da je on pravoslavac i da treba sa njima ići na preslušanje sudu. Od toga časa kako je moj muž otišao više ga nisam vidjela. Moj muž bio je star 67 godina. Trećeg dana nakon odvođenja mog muža otišla sam do žene dr. Puka (nekadašnjeg glinskog odvjetnika i ustaškog ministra pravosuđa, nalogodavca masovnih zločina u Glini; napomena I. M.) i pitala da li joj je poznato gdje se nalazi moj muž, a ona mi je odgovorila da je otišao u Njemačku na rad. Moj muž imao je u džepu zlatni sat i lanac na ruci, vjenčani prsten i u lisnici 45.000 dinara. O tom slučaju više ne znam ništa, a na datu izjavu mogu se prisegnuti, kao i na to da nisam ništa svjesno prešutjela.‘.
