Ako je bilo dilema, otklonilo ih je prošlonedjeljno otkriće Jutarnjeg lista: u jugoslavenskoj Službi državne sigurnosti, poznatijoj kao Udba, radili su idioti. Nije poznato jesu li činili više od polovice kadra ili su se, na nama nepoznat način, nametnuli tihoj većini kao lideri, je li ih nešto inteligentniji dio Službe vrbovao za posebne akcije ili su zapošljavali jedan drugog, no na temelju onoga što smo pročitali zaključujemo da su diktirali tempo rada, određivali zadatke, barem u jednom dijelu povijesti, imali presudan utjecaj na SDS i, na koncu, ostali jedna od najutjecajnijih političkih snaga u modernoj Hrvatskoj.
Kad tajne službe ne bi zapošljavale idiote, agenti bi razmišljali pa se zapitali što je Smoje mogao otkriti Nijemcima. O razgovorima u Šantovu dvoru? Kako Mali Marinko gleda na Hajduka? Što je novog u Supetru?
Jutarnji je prošle nedjelje objavio tekst o dosjeu od tridesetak stranica pohranjenom u Hrvatskom državnom arhivu koji je čuvao tajnu o SDS-ovoj operaciji protiv Miljenka Smoje. Od 22. lipnja 1983. do 23. lipnja 1989. godine pratili su najvećeg dalmatinskog kroničara pod sumnjom da je njemački špijun. Zapadnonjemački. Dosje otkriva još nešto: SDS-ovi idioti nisu imali niti jedan ozbiljan razlog, niti jednu čvrstu indiciju koja bi opravdala šestogodišnje njuškanje po autorovoj privatnosti. Nisu prikupili ništa, niti jedan jebeni dokaz, ali to ih nije pokolebalo. Dapače.
Suha faktografija veli da su početak ‘obrade’ Miljenka Smoje potpisali SDS-ovci Mate Andrijašević i Blagoje Zelić, koji će devedesetih postati jedna od poznatijih žrtava režima Franje Tuđmana: nepoznate uniformirane osobe otele su ga, odvele u kuću u omiškom zaleđu i tamo, uz prijetnje, ispitivale o ubojstvu Brune Bušića. Zelić i kolega mu Andrijašević potpisuju akt u kojem se obrazlaže početak Smojina uhođenja. ‘Radom po akciji ‘Kvadrat’ utvrđeno je da imenovani vrlo često putuje u inozemstvo i to baš na lokacije za koje posjedujemo podatke da su interesantne zbog održavanja kontakata operativaca iz BND-a s agentima iz zemlje’, pišu autori bilješke pa otkrivaju kako Smoje, kojeg idioti konspirativno nazivaju Izidor, vrlo često boravi ‘na Hvaru, Braču i u Brelima’. I nastavljaju: ‘Cilj obrade je da utvrdimo eventualnu povezanost ‘Izidora’ sa stranom ob. službom, te proširivanje postojećih saznanja koja bi ukazivala na ovu povezanost.’
Još prije, ne piše kada, republički Sekretarijat za unutrašnje poslove tražio je da Smoje bude praćen, a prva informacija o njegovoj navodnoj suradnji s BND-om stigla je u SDS 1970. godine od stanovitog suradnika pod kodnim imenom ‘Arigo’. Bilo mu je sumnjivo Smojino pisanje za neke njemačke novine, jer ‘Arigo’ vjerojatno dotad u svome idiotskom životu nije čuo da novinari pišu za novine.
Sve što smo pročitali o Smojinu dosjeu u duhu je citiranih rečenica. Ništa pametno ni konkretno, umotano u tanak sloj intrige koja služi kao opravdanje za nastavak tranširanja Smojina života, navika. Na visok stupanj uživljenosti idiota u zadatak ukazuje intenzitet uhođenja. O piscu su se informirali od svojih pouzdanika u hotelima na Hvaru i Brelima, gdje je često boravio, razmišljali o pretresu njegova stana, planirali kontrolirati kretanje novinarovih susjeda, namjeravali angažirati spremačicu da im otvori vrata… Sve što su idioti otkrili i zapisali u dosjeu poznato je Smojinim čitaocima. I to da je rado i često išao na Hvar, Brač i Brela, da mu je prijatelj bio doktor Žagar kojeg idioti povezuju s njemačkom i talijanskom tajnom službom, da se družio s Paolom Cesari iz Ferrare. Smojini su se čitaoci, nadalje, vrlo jednostavnom metodom kupovine novina na kiosku informirali da je ‘vrlo često na putu’, da za Slobodnu Dalmaciju priprema ‘osvrte i putopise’, da se ‘vrlo pozitivno obračunava s nekim privrednim i tržišnim negativnostima’. Bili su upućeni i u autorov pojačani interes za ‘unutrašnji politički život u zemlji’, pratili su mu reporterske skitnje i komentare. Ljudi kupuju novine da bi čitali reportaže i mišljenja. No idioti iz SDS-a ostajali su nepokolebljivima, sve do samog konca osamdesetih nisu skidali oči i uši sa Smoje.
Drugačija kadrovska politika u tajnim službama nužno bi ekonomizirala njihovo djelovanje. Kad ne bi zapošljavale idiote, agenti bi razmišljali pa se zapitali što je Smoje mogao otkriti Nijemcima. O razgovorima u Šantovu dvoru? Kako Mali Marinko gleda na Hajduka? Što je novog u Supetru? Ili bi sami sebi postavili pitanje kakav presudni utjecaj Nijemci preko njega namjeravaju ostvariti u jugoslavenskim medijima. Nešto gluplji agent odustao bi pak nakon prvih rezultata jer bi shvatio da Smoje nije 007. Idioti, međutim, nisu popuštali.
Priča o Udbinom isljeđivanju legendarnog autora, međutim, ne govori samo o socijalističkim idiotima, jer da je tako ne bismo je ni pisali. Ona jako puno kazuje o onome što je uslijedilo nakon pada Berlinskog zida, kad su idioti nerijetko samo mijenjali ideološki predznak i grb na službeno iskaznici. Tih je godina novi režim progonio Smoju, a promotori nove podobnosti utiskivali su mu silne etikete. Između ostalog, nazivan je i udbašem. Slučaj ili sudbina učinili su da otkriće o isljeđivanju Smoje bude objavljeno tek koji tjedan nakon što smo doznali da je Vladimir Šeks održavao vrlo kooperativne sastanke s udbašima. Šeks je sedamdesetih godina agentima komunističke tajne policije iscrpno govorio o planovima i aktivnostima tada osamnaestogodišnjeg Zlatka Bagarića čija mu je majka bila klijentica. Bagarić će kasnije postati ‘kontroverzni’ poduzetnik, smaknut u nečem što je najpreciznije opisati kao mafijaški obračun. U devedesetima Šeks je, za razliku od Smoje, bio državni prijatelj, kreator hrvatskog pravnog poretka.
Usporedba njihovih dosjea zanimljivo svjedoči koliko je slika svijeta uspostavljena u tuđmanizmu bila iskrivljena, kako su službene istine hrvatske nacionalističke revolucije ustvari neistine. Ne samo tekst, nego cijela knjiga dala bi se sastaviti od raskoraka između realnosti s jedne i slika kreiranih o Smoji i Šeksu s druge strane, o čudesnoj sklonosti masa prema pogrešnim izborima, o vječnim žrtvama i progoniteljima… Bilo bi efektno završiti uvjerenjem o pobjedi istine, ali ne vjerujemo u to.
