Plenković je sitna hulja, izdajnik i lažov. Milanović je štetočina, karijes i sramota. Plenković je udbaš, ili bar udbaški gojenac. Milanović je ruski agent, mada kompletno irelevantan. Plenković je Udbašenko. Milanović je Kremljenko.
Mogli bismo u istom tonu još nastaviti s navođenjem etiketa, i to samo novijih, ali nema potrebe. Međusobno verbalno čašćenje predsjednika i premijera dosegnulo je vrh, kulminaciju prema raskoši kvalifikacija i frekvenciji dostave. Ili dno dna, kako već voli koji medijski komentator. Tema su nam ovog puta ionako potonji, naime, izvjestitelji te interpretatori.
Mediji su zbog takvog izričaja vodećeg političkog dvojca na koncu raspalili alarm. U nemiloj praksi vidno prednjači Zoran Milanović, dok se Andrej Plenković drži kao, recimo, predsjednik u vrijeme kad je bio premijer. Ne kažemo time da su prilično slični, nego da su im funkcije značajno različite. Stoga ćemo po strani ostaviti procjenu individualne krivice, pa i činjeničnu forenziku. Pažnju nam odvlači medijsko unisono snebivanje, ćudorednička prozivka dvojice izgrednika. Ne valja kad su političari odveć anemični i lignjoliki, ali razbarušeni galamdžije su veći problem. Država pritom i dalje relativno uredno funkcionira. Relativno, jer nikad nije ni bila nešto.
Milanović je gurao Treći put kao premijer, a sad žanje plodove gnjeva efektima te orijentacije državne politike. On ih tumači kroz sukob naroda s elitom koja potječe još iz onog sistema, ali kojem je također bezrezervno pripadao već u mladosti
Ako nam njihov sukob ne prijeti baš instantnim krahom sustava, razlog je to više da se pozabavimo moralnom panikom svjedoka. Nije riječ o tome da bi vika i psovka bili sami po sebi poželjni, jasno. Ipak, daleko od toga da mogu predstavljati ozbiljnu političku i društvenu prijetnju. Štoviše, veću opasnost predstavlja svojevrsna ideologija pristojnosti, uglađenosti, korektnosti. Ona rado docira o populizmu i neciviliziranosti i prostaštvu, te propisuje normu dobrog ukusa u javnoj komunikaciji. Preskočit ćemo dijagnostičke postupke koje nad predsjednikom i premijerom vode sami njihovi kolege političari. Nećemo sad preslušavati Zekanovića i Grmoju.
Mediji presudno zadaju kriterije opće normalnosti. Medijski su analitičari u tom pogledu dohvatili naročito Milanovića. Nad simptomima njegove boljke sastaju se čitavi konziliji, zaziva se hitno priskakanje nesretniku upomoć. Ne radi se samo o tome što bi Plenković bio staloženiji, nego predsjednik ima osjetno manji utjecaj na medije. Počnimo od Hrvatske radiotelevizije, najvećeg našeg sredstva javnog informiranja, ujedno u javnom vlasništvu. HRT kontrolirano u eter pripušta govornike koji neće isuviše kinjiti premijera.
Tako politolog Pero Maldini tamo karakterizira Milanovića kao uličara te iskazuje zabrinutost za Plenkovićev želudac koji svašta mora podnijeti. Njegova kolegica Smiljana Leinert-Novosel je umjerenija, ali zdvaja nad njegovim proruskim skretanjima te "imidžom Hrvatske u svijetu", i napose "imidžom institucija". Naljepnica u ruskim bojama danas je ključna ideološka stigma. Usput da primijetimo, nedavno je objavljena jedna studija o povjerenju hrvatskih građana u javne institucije, autora Koste Bovana i Nikole Bakete. Rađena je na osnovu statistike prikupljane kroz dva desetljeća. O imidžu se institucija može kazati da opada postojano i nepokolebljivo, očito bez mnogo obzira na pojedinačne ličnosti svih predsjednika i premijera. Uzroci stanja su nedvojbeno drugdje, ali HRT grebe isključivo površinski. Komunikolog će Jerko Trogrlić to pokušati nadoknaditi barem figurativno. Njegova je procjena u jednoj emisiji bila to da je "Marijanska brazda visoko u odnosu na razinu političke komunikacije u Hrvatskoj u ovom trenutku".
Zabrinuta za imidž Hrvatske – Smiljana Leinert-Novosel (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Dva najveća samostojeća domaća portala, ona kojima internetska stranica nije uglavnom pratnja televizijskom kanalu ili novinama, svakako su dala obol. Index i Telegram objavili su rezultate ankete Crobarometar o popularnosti političara. Milanović je i dalje najpopularniji, kako već često biva s predsjednicima bez mnogo ovlasti. Svejedno, tu će vijest Telegram nasloviti: "Raste broj građana koji su nezadovoljni Milanovićem". Index pak konstatira, također naslovom: "Milanovićev rad ne odobrava 49 posto Hrvata". Nadalje ostraciranjem uvjerljivo prednjači Index. Tamo komentator Gordan Duhaček nalazi da je Milanović "Putinov korisni idiot", a koji dan kasnije i "ludi desničar". No sve je to kamilica u poredbi s Jutarnjim listom koji ispaljuje čitave salve, pa hrvatskog predsjednika proglašava adekvatnim likom za "rusku ili srpsku televiziju". Naziva ga "razularenim", a sestrinske novine Globus i "Putinovim najdražim predsjednikom".
Sve to prolazi bez viška analize sadržaja, ili s uzimanjem nekih polazišta zdravo, tj. nezdravo za gotovo. Kao i ono s normalnošću, a koju inače propisuju svi osim psihijatara. Bistri se forma, stil, imidž, osobnost. Ponovno, učtivost i kultiviranost. Postoji u Srbiji, raširen po društvenim mrežama, termin koji to zgodno označava – pristojnity. Čitav taj srednjostrujaški, uvelike malograđanski refleks i maniru javnomoralno atestirane pristojnosti, dakle. No vodeći naši mediji ne uzimaju u obzir društvene mreže i uzuse koje sami ne mogu nadzirati. Matičnoj medijskoj struji trebaju čvrste norme ophođenja da bi kontrolirala i diskurse i metode i ciljeve političkih borbi. Ideologiju, međutim, nalazimo zabarušenu upravo tamo gdje se inzistira na podrazumijevajućem standardu normaliteta. Odmak se proglašava sklonošću populističkim zastranjenjima.
Posrijedi je manipulacija, znamo li da populizam nije po društvo apriorno štetan. Politički teoretičar Ernesto Laclau definira ga u vidu tzv. praznog označitelja, s ishodima koji mogu završiti ovamo ili onamo. Sve ovisi o tvorbi novog lanca političkih vrijednosti. No populizam nije samonikao, drži on, nego je odgovor na gramscijansku "organsku krizu" sistema. U knjizi "O populističkom umu", Laclau na jednom mjestu oponira filozofu i sociologu Jürgenu Habermasu koji primat u stabilizaciji društva daje proceduralnim naspram sadržajnih vrijednosti. Nešto slično forsiraju naši mediji, formu ispred supstance.
Zabrinut za razinu komunikacije – Jerko Trogrlić (Foto: Borna Filić/PIXSELL)
Jedan drugi teoretičar populizma, Benjamin Moffitt, prije par je godina postavio pitanje zašto pobornici učtivosti nastavljaju gubiti, skupa sa svojim pozivima na razumnije politike. Ponudio je i rješenje, iz pozicije autora Guardiana, a bar su takav autoritet spremni uvažiti naši mediji. Za antipopuliste, a ne nužno i nepopuliste, konstituirajući narod ili društvo čine iznad svega pojedinci, ne preklapajuće grupe s mnogostrukim identitetima te interesima. Antipopulistima je politika nalik debatnom klubu u kojem se nasuprotna strana (raz)uvjerava snagom argumenata, naprosto "puzzle koji treba složiti". Moffitt uočava da, kad oni pozivaju na oživljavanje propale "politike konsenzusa i povratak na normalno", ti pozivi nalikuju promociji Trećeg puta. Znate već, posrijedi je ona polutanska socijaldemokratska ideologija bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira i sociologa Anthonyja Giddensa.
Nama je zanimljivo primijetiti neke ovdašnje specifične manifestacije u sličnom kontekstu. Milanović je gurao Treći put kao premijer, a sad žanje plodove gnjeva efektima te orijentacije državne politike. On ih tumači kroz sukob naroda s elitom koja potječe još iz onog sistema, ali kojem je također bezrezervno pripadao već u mladosti. Guardianov suradnik upućuje i na filozofa Slavoja Žižeka i njegov pojam "populističkog iskušenja". Ono, međutim, kod populista lako skončava u "razvodnjenoj verziji onoga protiv čega su se zalagali". U izvjesnim okolnostima važi i obrnuto. Podsjećamo da je Žižek u svom predavanju "Pristojnost i uljudnost u funkciji suvremene ideologije" povrh svega upozorio da tolerancija i korektnost mistificiraju dominantne, a neizrečene ideološke zahtjeve. Jednostavno, politika i društvo nikad u praksi ne predstavljaju ogled jednakih aktera.
Ostaje pitanje zbog čega naši najveći mediji ne uzimaju u obzir i takve uvide. Doduše, ne odnosi se to nipošto samo na situaciju u Hrvatskoj, naprotiv. Rješenje se krije, očekivano, u sistemskoj poziciji medija, politički i ekonomski određenoj privatnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju.
Zabrinut za Plenkovićev želudac – Pero Maldini (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Teoretičar medija Robert W. McChesney analizirao je razloge takvog stajališta na domaćoj mu, američkoj sceni. Preduvjet za razvoj aktualnog medijskog stanja uma očitava u novodobnom prodoru tržišta u sve sfere društvenih aktivnosti. Pridodane su novije sudske prakse tumačenja Prvog amandmana na Ustav SAD-a. Tako je u Americi sloboda govora proširena na korporativne medije i oglašivački presudno determinirane izborne sustave. Preciznije, na njihov komercijalni interes te deregulaciju kao zalog razvoja demokracije. Cinično je pritom to što su mediji u 19. stoljeću, tj. novine, na Zapadu doista bile osjetno demokratičnije, a i dostupnije narodu. U knjizi "Bogati mediji, siromašna demokracija" McChesney opisuje kako je američki medijski komentarijat 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća naveliko kukao zbog toga što je "komercijalna televizija pretvorila kandidate u robu". No taj proces je ustvari samo slijedio tehnološki razvoj medija po historijskom dosegu kapitalizma. Zauzvrat smo dobili apatiju i depolitiziranost glasača, ionako već interesno zapostavljenih. Dobili smo društvo, više ili manje globalno, koje je "izgubilo sposobnost razlikovanja javnog života od komercijalne domene", zaključuje McChesney.
Ipak, uslijed transformacije političara i politike u robu, nije samo u Americi došlo do opće medijske prilagodbe i podvrgavanja društvenog života tržištu. Zajedno s napuštanjem analize političkog sadržaja, borbi i vizija. Roba je svaki materijal za medijsku obradu, pa nam javnoinformativna sredstva obiluju žutilom, sapuničarskim akcentima, mekanom pornografijom. Personalni sukobi i jednokratne afere postaju jedinična mjera uobičajene medijske dinamike. Prodaja medijskog proizvoda i oglasnog prostora diktira spektakularizaciju i dramatizaciju javnog života. Na cijeni su instant-konflikti i kontroverze. Nema vremena za propitivanje ičega "što", jer nas zaokuplja "kako", a ono biva urgentno, dihotomno, simplificirano.
Modus operandi tako određene medijske industrije podrazumijeva neumorno potenciranje obavezne figure sukoba. Za hinjenom se sedativnom pristojnošću poseže tek prema dnevnoj potrebi. Utoliko je i moralistički grč naših medijskih analitičara dio iste matrice. Drukčije se ne bi imalo zašto non-stop promovirati nebrojene eksperte za javnu komunikaciju i govor tijela. Oni su tu radi procjene što atraktivnije štete i upravljanja krizom. Na snazi je stalna diskurzivna konstrukcija politike kao polja sukoba, trgovine i zadovoljavanja privatnih interesa. Ne čudi utisak da medijski komentatori internaliziraju, pounutruju vlastitu platformu prema usvojenom svetržišnom načelu. Njihova klasna pozicija u paktu je s višim interesom na vlasti.
Kad bi bilo ikako drukčije, najprije bi se razmatrao sadržaj Plenkovićeva ili Milanovićeva iskaza. Predsjednikova izjava da mu se "fućka za Bruxelles", na primjer, jer tamo ne vidi svoju "perspektivu". A fućkalo mu se prije toga, prisjetimo se, i za: pozdrav ZDS, naoružavanje Srbije, Josipa Perkovića, Jugoslaviju, Trg maršala Tita, Milorada Pupovca, političko Sarajevo. No definitivno je simptomatično to što nitko ne zarezuje makar taj fakat da predsjednik Milanović ne vidi perspektivu u Bruxellesu kojem nas je prije devet godina priveo lično premijer Milanović. Ne posve milom, ako se prisjetimo neuvijenih prijetnji koje su iz njegove vlade upućivane penzionerima za slučaj referendumskog opiranja ulasku RH u EU.
Nikakav zato naročit problem nije po sebi Milanovićeva verbalna paljba, osebujan leksik, gard napržice. Naša je temeljna nevolja u tome kakav je politički sadržaj nošen tim načinom. Da nam predsjednik nije zastranio svjetonazorski nadesno, kao i ekonomsko-politički onomad, lako bismo izašli na kraj s njegovim rubnim stilom. Imao bi tad i emancipatornog smisla, umjesto ove političko-trgovačke poze.
