Kako komentirate još jedan sporni nacrt prijedloga novog Obiteljskog zakona?
Nacrt prijedloga novog Obiteljskog zakona nije još uvijek službeni dokument koji je u formalnoj, javnoj raspravi. No u sadašnjem obliku on je gotovo identičan onom posljednjem, koji je povučen iz procedure u manje od 24 sata, mahom zbog kritika na račun definicije obitelji. Po mom sudu, sadašnji zakon iz 2015. koji je na snazi moderan je i funkcionalan propis, koji u praksi nekim svojim institutima pokazuje sjajne rezultate u zaštiti interesa djece i osoba s invaliditetom, te preuzima međunarodne standarde. Zbog toga je novi zakon posve nepotreban.
Ovo vrludanje Vlade, još od doba Vlade Tomislava Karamarka, koji je odlučilo donijeti novi zakon, pokazuje da niti sama Vlada ne zna zapravo treba li joj novi zakon, što bi se njime zapravo trebalo mijenjati i slično. Ovaj nacrt vraća neka rješenja koja nisu dobra, primjerice razvod se ponovno vraća na sud kao početnu točku, ukida se sadašnji plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, vraća se potpuno lišenje poslovne sposobnosti. Tu su i pojedine odredbe koje su u javnosti već mahom izazvale prijepore, a čije uvođenje je pravno i znanstveno upitno.
Predviđeno je ukidanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i jednakih prava izvanbračnih i bračnih zajednica.
Doista je šteta, društvena i normativna, ukidati jednom stečena prava, posebice statusna. Odredbe važećeg Obiteljskog zakona, u dijelu koji se odnosi na plan o roditeljskoj skrbi, pokazuje u praksi vrlo dobre rezultate. One pridonose smanjenju konflikta između roditelja, ali time i roditelja i djece, te mogućih trauma za djecu. Doista je neshvatljivo što predlagatelji novog nacrta žele postići osim dodatnih trauma za djecu i roditelje, povećanja broja sporova i troškova građana. Odredba kojom bi se onemogućilo posvojenje izvanbračnim drugovima neshvatljiva je s pozicije prava i najboljeg interesa djeteta. Mislim da je u podlozi ovakve odluke želja da se spriječi potencijalno dopuštanje posvojenja istospolnim partnerima.
Naime, ako jednoj neformalnoj zajednici kao što je izvanbračna dozvolite to pravo, morate prema praksi Europskog suda za ljudska prava dozvoliti i drugima, dakle i istospolnim zajednicama. Osim što je to pravno pitanje, svakako je i svjetonazorsko, pa je na zakonodavcu da odluči. Napominjem da Konvencija o pravima djeteta ne definira kako će nacionalno zakonodavstvo urediti ovo pitanje, no svakako ne određuje unaprijed tko je to ‘bolji roditelj’ ovisno o spolnoj orjentaciji.
Kako gledate na prijedlog o odgoju djece u školama u skladu s vjerskim i filozofskim uvjerenjima?
Ovakav prijedlog smatram pravno i socijalno neutemeljenim, zapravo nedopustivim. Trebalo bi voditi računa primarno o pravu djeteta, a ne roditelja, a pravo roditelja da utječe na odgoj i obrazovanje djeteta mora biti gledano u skladu s pravima djeteta u ukupnosti, koja su zajamčena međunarodnim dokumentima. Nikada nije dobro izdvajati jednu odredbu i gledati je isključivo u tom kontekstu. Djeca imaju pravo na zaštitu svog najboljeg interesa, nediskriminaciju, participaciju i razvoj do punih potencijala. Kada gledate temeljna načela zaštite djeteta, onda nikako nema mjesta primarnom pravu roditelja da nameće samom djetetu, ali ni državi, svoja religijska ili filozofska uvjerenja.
Sasvim opravdano se oko ove odredbe podignulo puno prašine u javnosti. Potencijalno, ona urušava sustav javnog obrazovanja u RH, a slične tendencije klerikalizacije društva vide se i u drugim procesima koji su u tijeku, događanja oko kurikularne reforme, izjave nadležnog ministra u vezi novog zakona kojim se regulira pobačaj itd.
