Kako komentirate slučaj Severine Vučković?
Već i sama činjenica da pravni postupci s ciljem donošenja sudske odluke o ostvarivanju skrbništva (u svim onim slučajevima koji nisu sporazumno dogovoreni između dvoje roditelja), mogu trajati i čitavo desetljeće (ili dulje), temeljno je uzurpirajuća jer osim što ne garantira suđenje u roku (pravna odluka koja kasni nema željeni učinak i može biti kontraproduktivna), suštinski jasno naznačuje koliko postojeći, pravosudni sustav izrijekom nije na strani djece i njihovih prava.
Slučaj Severine Vučković koji je nakon niza postupaka i više od desetljeća trajanja doživio obrat na Vrhovnom sudu u vidu poništenja prethodne odluke Županijskog suda u Splitu, nanijeta je nemjerljivu štetu jednom djetetu i majci, a našem društvu potvrđuje poraz i moralno dno na kojem se nalazimo. Kolektivno nepovjerenje u nadležne institucije načete pogodovanjem, korupcijom i nelegalnošću, jača se ovakvim primjerima u kojima odluke nisu argumentirane esencijalnom promjenom statusa roditelja ili statusa djeteta, već upravo povredom ZPP-a, odnosno "proceduralnom greškom". Tko je taj tko treba garantirati proceduralnu pravičnost ukoliko nije nadležni sud? Izjava predsjednika Vrhovnog suda kojom odgovara na apel majke, odnosno stranke u postupku Severine Vučković, samo reflektira ustaljene društvene silnice opresije, odnosno mizoginiju postojećih paradigmi.
O osobi u postupku ne govori se s dostojanstvom, već s insinuiranjem njezinog društvenog statusa, socijalne ili fizičke pojavnosti, vidljivosti ili materijalne moći. No ne progovara se o slučaju oca. Jer od žene se očekuje da je intimna, privatna, suzdržana, nemoćna, nehisterična i poslušna. Čak i onda kada je izložena višegodišnjem, institucionalnom i/ili obiteljskom/partnerskom ili bilo kojem drugom, najčešće rodno-uvjetovanom nasilju (kojeg institucije samo perpetuiraju). Očevu se ličnost ne mjeri istim "mjernim kriterijima" niti od strane institucionalnih mehanizama, niti od strane javnog mnijenja. Ovo nije rasprava o roditeljskim kompetencijama stranaka u postupku niti mi o njima bez uvida u spise (koji su dakako, s razlogom, posve privatni i tajni) možemo govoriti. Ovdje govorimo o tome da je sustav izgrađen na malicioznoj strukturi koja uvijek gazi nemoćnije (najčešće to jesu upravo žene) i najmlađe, odnosno djecu.
Povodom toga uputili ste nekoliko zahtjeva?
Naši su zahtjevi adresirani kako Vladi RH i Hrvatskom saboru, tako i Ministarstvu pravosuđa i uprave. Iako im je povod recentni slučaj, on nije izoliran ni usamljen, već je samo jedan od primjera institucionalnog zlostavljanja žena i djece u našem pravosuđu. Mnoge slučajeve okončati može jedino punoljetnost djeteta dok neke majke nikada nisu dočekale okončanje postupka, zbog zdravstvenih posljedica i bolesti koje su rezultirale smrću.
Od Ministarstva pravosuđa i uprave nedvosmisleno smo tražile i tražimo, kao prvo, osnivanje radne skupine u suradnji s Ministarstvom rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, koja bi razradila način praćenja obiteljskopravnih sudskih postupaka u vezi roditeljske skrbi. Drugo, hitno uvođenje obveznih edukacija za suce obiteljskih odjela i suce koji sude predmete vezane uz rodno utemeljeno nasilje, osmišljenih u suradnji sa ženskim organizacijama, koje bi s provodile na dvije razine – inicijalnoj (prije početka rada) i cjeloživotnoj razini u skladu s preporukama GREVIO odbora. I treće, evaluaciju rada i učinka obiteljskih odjela pri sudovima.
Treba li mijenjati Obiteljski zakon?
Obiteljski zakon nužno je iz temelja uskladiti s preporukama GREVIO odbora te uvesti potpuno nov pristup za žrtve nasilja. To uključuje ukidanje obveznog savjetovanja za žrtve nasilja, prepoznavanje djece svjedoka kao žrtava nasilja, kao i uvođenje mjera koje osiguravaju stvarnu hitnost postupka te razmjenu informacija između kaznenih i obiteljskih postupaka. Valja jasno definirati procedure za vještačenja za obiteljske, sudske postupke i standardne postupke i testove koji se mogu koristiti te uvesti obvezu za vještake da u izvješću jasno navedu ograničenja procjena i testova koje su koristili za pojedini postupak. Tražimo i da se propišu obvezne edukacije vještaka koja uključuje znanja o rodno uvjetovanom nasilju nad ženama i učincima tog nasilja na djecu. Sustav koji dijete koje svjedoči nasilju oca nad majkom ne tretira kao zlostavljano dijete, već kao dijete u čijem je interesu da regularno viđa oba roditelja, ne poštuje niti osigurava prava djeteta i majke, već potpomaže zlostavljače.
Prema Konvenciji o pravima djeteta u sudskoj borbi oko skrbništva među roditeljima mora uzeti u obzir mišljenje djeteta, no to se ne poštuje?
Mišljenje se djeteta apsolutno ne poštuje. Stručnjaci u sustavu će prvi reći da takve odluke "nisu na djeci, već na stručnjacima" i to doista ima smisla kada je riječ o slučajevima ugroze djeteta i/ili temeljne povrede roditeljskih kompetencija (iako kada je o ugrozi djeteta riječ, dilema se pomiče s oblika ostvarivanja skrbništva u smjeru ideje oduzimanja skrbništva, odnosno izuzimanja djeteta) i tu bi morali biti garantirani, jasni i nepristrani standardi. Međutim, mi sada ne govorimo o tim slučajevima. Mi pak govorimo o tome da živimo u društvu u kojem je dobna granica za pristanak na seksualni odnos ili čak i za ulazak u bračnu zajednicu, znatno niža od punoljetnosti, dočim se za odluku "s kim želiš živjeti", zahtijeva nadležnost struke bez mogućnosti propitkivanja.
