Zbog suše dosad nezabilježenih razmjera, koja je praktički u potpunosti isušila najveću talijansku rijeku Po, tamošnja vlada proglasila je izvanredno stanje u pet regija sjeverne Italije.
Massimiliano Pasqui, stručnjak za klimatske promjene iz Nacionalnog istraživačkog vijeća, objasnio je da su se ove godine istodobno pojavila tri elementa koja su na tom području prisutna već nekoliko desetljeća; suša u alpskim područjima u vrijeme zime, premalo kiše u proljeće i natprosječno visoke temperature ovog ljeta.
Prema podacima Ustanove za regiju bazena rijeke Po, koja djeluje u okviru Ministarstva za ekološku tranziciju, ovo je šesta suša u toj regiji u posljednja dva desetljeća. Na nekim područjima sjeverne Italije kiša nije pala više od 120 dana, a razina vode ponegdje je i osam metara ispod 'hidrografske nule'. Temperatura u lipnju bila je 3.5 stupnja viša od prosjeka a količina kiše u prvih pet mjeseci ove godine za 50 posto manja.
Istovremeno, početkom srpnja u Dolomitima se odvalio ledenjak, pri čemu je poginulo 11 osoba, a podaci Talijanskog društva za ekološku geologiju govore da je prošle zime zabilježena samo trećina od prosječne visine snijega; 2.5 umjesto 7.5 metara. Lokalne su vlasti zbog manjka vode već prije nekoliko mjeseci uvele redukcije, pa se sada ne mogu prati automobili ni puniti bazeni, pa čak ni dvaput šamponirati kod frizera. Ugašene su i dekorativne fontane u Milanu, potrošnja vode za potrebe poljoprivrede smanjena je za oko 20 posto, a izvan pogona je i hidroelektrana Monticelli d'Ongina.
Budući da je dolina rijeke Po u prošlosti bila toliko plodna da je tijekom stoljeća postala ključno mjesto razvoja industrijske poljoprivrede, na tom području danas se odvija čak 40 posto ukupne industrijske poljoprivrede Italije, a šteta od tekuće suše zasad se procjenjuje na oko tri milijarde eura.
S obzirom na to da je okolno tlo izrazito nisko, rijeka dugačka 652 kilometra često više nalikuje močvari nego rijeci, poplavljujući sa svojih 140 pritoka okolna područja s obje obale i kilometrima daleko.
Takvo obilje vode i plodnog tla učinilo je dolinu pogodnom za sadnju brojnih kultura, a sada su u riziku od neuspjele žetve proizvodnja pšenice, kukuruza i rajčice. Naročito je ugrožena riža, jedna od najvažnijih kultura koje se tamo uzgajaju jer se, prema podacima koje je iznio Nacionalni odbor za rižu, upravo na području bazena rijeke Po uzgaja više od 50 posto sve riže proizvedene u Evropi.
Budući da se uzgoj riže gotovo u potpunosti svodi na navodnjavanje, zbog suše ona je ove godine počela ranije zrjeti, a ranije se pojavila i bolest rižina gljivica koja lakše uništava nedozrela zrna.
Za tamošnje poljoprivrednike šteta od suše dolazi u vrijeme kada se oni već moraju nositi s gotovo udvostručenim cijenama struje, benzina i umjetnih gnojiva. Dosadašnjih 36.5 milijuna eura koje je vlada odvojila za pomoć poljoprivrednicima smatraju se nedovoljnima, a suše u pravilu ne spadaju u kategoriju ekstremnih vremenskih ispada kakve pokrivaju privatne osiguravateljske kuće.
Uz sušu, rijeka i okolno područje ugroženi su i prodorom slane vode iz Jadranskog mora, ponegdje i 20 kilometara u dubinu delte, uništavajući usjeve i povećavajući salinitet pitke vode. Kako navodi Euronews, cijena navodnjavanja zbog povećanja slanosti podzemnih voda i tla posljednjih se godina učetverostručila.
Fotografija rijeke Po Europske svemirske agencije iz 2020. godine. Usporedite s naslovnom fotografijom iz 2022. godine (Foto: ESA)
Rijeka Po, piše u Guardianu Tobias Jones, autor knjige 'The Po: An Elegy for Italy's Longest River', tisućama godina bila je 'vitalno transportno čvorište, važan dio trgovačke rute za baltički jantar u brončanom dobu'. Zbog osvajanja sa sjevera, koja su predvodili vojskovođe poput Hanibala, Atile ili Barbarosse, podizani su zamci, osmatračnice i pumpe, a u 19. stoljeću duž rijeke bilo je izgrađeno preko 300 vodenica.
Početkom 17. stoljeća Mlečani su izveli radikalno preusmjeravanje riječnog toka u smjeru juga, a industrijalizacija koja je uslijedila u kasnijim stoljećima udarila je temelje današnjoj katastrofi. Milijuni galona vode ispumpavani su svakodnevno, broj laguna smanjen je sa 50 na 24, a iskapanje metana koje je započelo početkom 20. stoljeća tlo, koje je ionako bilo ispod razine mora, spustilo je za još metar ili dva.
Zbog uzgoja krzna i hrane uvožene su biljne i životinjske vrste ih Latinske Amerike bez prirodnih predatora u novom okolišu, uništavajući pomalo domaću floru i faunu, primjerice domaćeg lososa čijim se kavijarom Italija nekoć dičila, a sada je skoro potpuno iskorijenjen.
Uslijed industrijalizacije u Jadranskom moru svake su godine završavale tone cinka, bakra, olova, kroma i arsena, gnojenje dušičnim spojevima uzrokovalo je u zraku guste magle a u vodi cvjetanje algi.
Sporadično su, piše Jones, uslijed kontinuiranih mijena na području delte nicale malene zajednice otpadnika i umjetnika koji su koristili složeno administrativno uređenje delte da se tamo nasele i zemljom upravljaju zajednički. Povijesni tragovi komunalnog upravljanja zemljom zbog sprječavanja grabeži i privatizacije sežu još u 12. stoljeće, a između 16. i 18. stoljeća delta je bila i međunarodno sjedište proizvodnje i trgovine konoplje, a kasnije i lavande i mente za proizvodnju kozmetike i hrane.
Danas je delta ove slavne rijeke, kako pokazuju snimke Evropske svemirske agencije, na nekim dijelovima tek plitki potok, ispresijecan dugačkim područjima potpuno osušenog tla, jalov i izmrcvaren eksploatacijom i sušom. Kako piše Tobias Jones, 'strah ljudi s Poa oduvijek je bio usmjeren na poplave, no odjednom, stoljeća arhitekture i književnosti postala su suvišna jer sada imamo upravo suprotan od toga straha: ne višak, već odsustvo vode'.
