Razvija se jedan antieuropski sentiment i refleks kakav nisam ni slutio da će se dogoditi u Hrvatskoj 2018. godine – riječi su premijera Andreja Plenkovića u Saboru povodom rasprave i glasanja o Istanbulskoj konvenciji prošlog tjedna. Dodao je zatim da stavljanje konvencije na saborski dnevni red nije poduzeto ‘niti na pritisak oporbe, nevladinog sektora, niti na pritisak bilo koje međunarodne institucije’, jer zapravo uopće ‘nema pritiska, nema diktata, nema centrale’.
No ‘antieuropski sentiment’, pa čak ‘i refleks’, međutim, ipak nije plod umišljaja, nego realno stanje stvari u značajnom dijelu javnosti. Nadalje ga prepisujemo iz miniankete u Večernjem listu od 16. travnja (‘Jača li u Hrvatskoj antieuropski sentiment?’), s indikativnom radno-statusnom strukturom ispitanika, predstavljenih redom: dvoje zaposlenih, jedan branitelj-invalid i jedan nezaposleni. ‘Ne jača, nego se radi o jačanju desnice u Hrvatskoj što je već nekoliko godina trend u gotovo čitavoj Europi; Jača, i to izrazito što se zadnjih godina vrlo jasno vidi na svakom koraku i čemu svi zajedno svjedočimo; Dosta jača i mislim da je to u redu jer ne vidim da je Europa Hrvatskoj donijela bilo što dobro; Ne razmišljam o tome jer imam puno većih problema od toga, posebno jer ne mogu ništa promijeniti.’
U projekt europskih integracija uložena je enormna količina političkog i simboličkog kapitala. Istovremeno, on je vođen nedemokratski, implementacijama bezbrojnih zakona bez javne rasprave, uz zanemarivanje legitimne potrebe da se o tim promjenama raspravlja – kaže Danijela Dolenec
Pa, o čemu se onda zapravo radi, ako premijera iznenađuje ono što troje od četvero slučajnih prolaznika registrira bez imalo rezerve? Osim ako i on sam ne razmišlja o tome jer ima puno većih problema, posebno ukoliko vjeruje da ne može ništa promijeniti, a da mu osobno pritom nije problem nezaposlenost. U potrazi za karakterom i porijeklom toga, dakle, njemu iznenađujućeg sentimenta (i refleksa) koji se u Hrvatskoj očituje ponajviše odbacivanjem nekih modernijih standarda dotrajale liberalne demokracije – u ovom slučaju, spolne i rodne jednakosti – obratili smo se dvama upućenijim sugovornicima.
Prije toga, samo još napomenimo da se o pritisku i diktatu iz, konkretno, centrale Europske unije, ali i poneke druge međunarodne institucije, npr. financijske, ipak već ranije podosta govorilo. Nije tad bila riječ o Istanbulskoj konvenciji, nego o nedemokratski tretiranim, a obavezujućim privrednim i socijalnim smjernicama, radnom zakonodavstvu, javnobudžetskoj potrošnji, otvaranju tržišta, liberalizaciji poslovanja, privatizacijama resursa i povlačenju države.
Svejedno, kao što primjećuje politologinja Danijela Dolenec, proces europskih integracija se u hrvatskoj javnosti, kao i drugim postsocijalističkim zemljama, već dugi niz godina jednoznačno tumači kao odbacivanje devijantne matrice razvoja iz jugoslavenske prošlosti, odnosno kao ‘civilizacijski’ iskorak, hvatanje koraka sa Zapadom, povratak europskom krugu. ‘Imati nešto protiv normi i zakona koji dolaze iz Europske unije’, rekla nam je ona, ‘izjednačeno je s nazadnjaštvom i neobrazovanošću, a u projekt europskih integracija uložena je enormna količina političkog i simboličkog kapitala. Istovremeno, taj je proces vođen nedemokratski, implementacijama bezbrojnih zakona bez javne rasprave, uz zanemarivanje legitimne potrebe da se o tim promjenama raspravlja te da se potaknu produktivni oblici kritike.’
Suzbijanje demokrat(izacij)skih procesa već je i onaj prošli sistem koštalo mnogo, a neki su također bili iznenađeni rastom negativnog ‘sentimenta i refleksa’. Naša pak sugovornica s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu tumači kako je irski politolog Peter Mair pisao o Europskoj uniji kao sferi izdvojenoj od zahtjeva birača, gdje se mnoge važne odluke donose nedemokratski i daleko od javne rasprave, što s vremenom vodi svojevrsnom ispražnjenju politike od sadržaja: ‘Mogli bismo tvrditi da proces pristupanja EU-u posebno pojačava taj efekt ispražnjenja, jer taj proces predstavlja preuzimanje širokog paketa ekonomskih i socijalnih mjera koje se provode bez obzira na to jesu li na vlasti desni ili lijevi.’
‘Stoga nije iznenađujuće da su istraživanja pokazala jasni efekt uzmicanja, tzv. backlash’, nastavlja Danijela Dolenec, ‘odnosno dinamiku prema kojoj u zemljama nakon pristupanja EU-u dolazi do bujanja antieuropskog diskursa i jačanja konzervativnih pokreta. Mislim da u tom ključu trebamo tumačiti recentne kritike premijera kao ‘briselskog projekta’, odnosno veću vidljivost EU-kritičnog diskursa, kao i jačanje konzervativnih pokreta nakon ulaska Hrvatske u EU.’
Potvrđuje se tako da ni kolektivni politički i kulturni idiotizam nije samonikla biljka, nego raste na obilno pognojenom supstratu potisnute društvene frustracije, gdje se izmanipulirane najšire slojeve o najvažnijim egzistencijalnim problemima ne pita baš ništa. Ali od kreacionizma do antivakcinacijskog pokreta, od rasnih teorija do homofobije, grozničava desničarska potraga za ishodištem Zla je ovaj put barem geopolitički malo preciznija.
‘Legitimnost EU-a značajno je narušena zadnjih godina, tako da anti-EU diskurs više nije marginalna i nevažna politička pojava. Upravo suprotno, gotovo svi se slažu da je EU kakvu sada imamo nefunkcionalna i nepravedna, pa se politički ‘trošak’, tj. rizik kritiziranja EU-a umnogome smanjio, a konzervativnim desnim pokretima donosi značajne dividende jer se odlično uklapa u nacionalističke trope o stranim interesima, zavjerama, vanjskim i unutarnjim neprijateljima’, zaključila je Dolenec.
Dodatni faktor koji ovdje treba uzeti u obzir svakako je činjenica objektivno nepovoljnog razdoblja u kojem Hrvatska pristupa Europskoj uniji. Prethodne dvije uključene članice, Rumunjska i Bugarska, ulaze u EU gotovo dvije godine prije kraja 2008. i eksplozije globalne krize. Hrvatska ulazi sama 2013. godine, kad je proces razvoja navedenog ‘sentimenta i refleksa’ širom EU-a već poodmakao, mada je i to možda promaknulo Andreju Plenkoviću, u to vrijeme zastupniku-promatraču uime Hrvatske u Strasbourgu. Ono što je propustio uočiti s te pozicije, međutim, ubrzo će se još bolje vidjeti po Brexitu, odnosno izglasanome britanskom napuštanju Unije, dosad najizrazitijemu momentu njezina unutarnjeg rastakanja.
Uz objektivne i subjektivne mane projekta, uz političku elitu – kako desnu tako i navodno lijevu – koja čini sve da ne učini ništa u odnosu na ekonomski pogubno usmjeren pritisak i diktat koji uporno poriče, uz medijsku glavnu struju koja tome ide u prilog te uz jako konzervativno žarište u vidu Crkve, teško da je Hrvatska i mogla proći bolje od aktualne fokusiranosti na vještice i đavle koji prijete opstanku njezine vječne duše. Previše se toga zamamnog obećavalo s ulaskom u EU: otkup istočnoga grijeha iz perioda Jugoslavije i, naročito, socijalizma; stabilno potrošačko blagostanje; opći kulturni i politički prosperitet; pobjeda biranih radišnih i sposobnih pojedinaca nad masom parazita; trijumf individualizma nad kolektivizacijom; svetost privatnog vlasništva i poslovanja.
‘Od hrvatske samostalnosti se u javnosti od strane struke, medija i politike plasira san o uspješnoj kapitalističkoj ekonomiji i pripadajućem rastu bogatstva’, kazao nam je o tome sociolog ekonomije Toni Prug, ‘no kako smo u tom periodu prevalili put od jedne od ekonomski najrazvijenijih zemalja među bivšim socijalističkim državama do današnje pozicije pri samom dnu razvijenosti toga ‘tranzicijskog’ kluba, u ljudima se sasvim logično stvaraju negativni osjećaji prema onome što im se servira kao navigacijske točke obećanog razvoja, poput integracije u Europsku uniju.’
Kolektivni politički i kulturni idiotizam nije samonikla biljka, nego raste na obilno pognojenom supstratu potisnute društvene frustracije, gdje se izmanipulirane najšire slojeve o najvažnijim egzistencijalnim problemima ne pita baš ništa
I mada se o egzodusu hrvatskog stanovništva u potrazi za boljim životom puno piše, Prug nalazi da tim raspravama ostajemo tek na simptomu. O samom uzroku, transformaciji domaće ekonomije iz proizvodne u onu u kojoj dominira nestabilna uslužna djelatnost s niskom dodanom vrijednosti, poput turizma, te o modelu integracije, premalo se govori.
‘Međunarodna integracija sama po sebi ne da nije problem, već je poželjna. No model u koji smo ušli nije pogodan manje razvijenim ekonomijama, niti je za njih skrojen. Naprotiv, ispregovaran je po potrebama Francuske, Njemačke i drugih razvijenijih europskih ekonomija. U situaciji velike otvorenosti ekonomija, u pravilu skrojene za potrebe razvijenijih, razvijeni se još bolje razvijaju, a oni manje razvijeni zaostaju’, dodaje Prug.
Iznimke postoje, ali po njegovu je mišljenju za takav scenarij kod manje razvijenih potreban strateški pristup državne uprave i struke koji bi se time bavili na adekvatan način, te medija koji bi sve to narativno pratili.
‘Mi smo, na našu nesreću, zaključani u viziji države kao dominantno redistributivnog elementa razvoja, što je – s obzirom na to kako se država vodi sve ovo vrijeme – donekle razumljivo. A dok struka i novinari koji o ekonomiji pišu vide otvorena tržišta u pravilu kao poželjna i dobra sama po sebi, u bilo kojem obliku. Potreban je puno nijansiraniji pristup, jer stvarni povijesni razvoj država u svijetu pokazuje drugačije. Srednje razvijene ekonomije, u koje mi spadamo, moraju se otvarati strateški, postepeno i promišljeno te uz specifičnu ulogu države. U suprotnom, slijedi ovo što se nama i velikoj većini bivših socijalističkih zemalja Europe dešava – ekonomsko i demografsko nazadovanje’, mišljenja je Toni Prug.
Tako se u Hrvatskoj sve izrazitije razvija dvojaki odnos prema EU-u: dok rastući deseci i deseci tisuća ljudi svake godine emigriraju na sjeverozapad kontinenta radi (bolje plaćenog) posla, među onima koji ostaju – njihovim rođacima i prijateljima i sugrađanima – buja ‘antieuropski sentiment i refleks’. Baš kao da je riječ o procesu u kojem nema ničega racionalnog ni mišljenog, nego je posrijedi svojevrsna patološka reakcija na rubu masovne shizofrenije.
Ali umjesto da položimo oružje političkog svođenja računa, sjetimo se radije da razlog i uzrok tome naprosto mora biti racionalno objašnjiv, kao što ukazuju Dolenec i Prug. Deficit socijalne pravde i demokratičnosti, ugrađen u fundamente EU-a i Hrvatske kao genetski modificiranog poroda tako nastrojene asocijacije, izbija gdje je najmanje poželjan. U obliku nepriznate i neprobavljene traume kakvih je kataklizmičke efekte povijest već zabilježila, i ne tako davno kako se čini. Ni današnje natražnjačko pribjegavanje desnice ekskluzivnim identitetskim i svjetonazorskim utočištima stoga nije u osnovi ništa doli prijeteći, devastirajući očaj koji u dijelu društva ne nalazi izlaza sigurnijeg od onoga simboličkog.
Samo za digresiju, podcrtajmo ovdje jednu djelomičnu analogiju: možda je ovako donekle lakše objasniti i razvoj islamističko-radikalnih pokreta na Istoku, a koji su također paralelno obilježeni masovnom migracijom k zapadnjačkim obećanim horizontima. A zajedničko svima nama, od Azije i Afrike do postsocijalističkih zemalja Europe, pa i samog Zapada, jest prethodno slabljenje ljevice, u najmanju ruku pokreta socijalista i socijaldemokrata, te globalno jačanje liberalno-ekonomske misli i prakse koja za sobom ostavlja naglo zadebljane račune manjine i opustošenu široku bazu.
Antieuropski resantiman, prije negoli sentiment, utoliko zahtijeva akcijski odgovor prema uzročištu problema, nipošto samo impresivnim dnevnopolitičkim posljedicama. Političku elitu očito je nužno prokazivati u njezinu inertnom uskogrudnom interesu borbe za očuvanje vlastitih statusnih i materijalnih pozicija. Relacije oko kojih se vodi temeljni politički okršaj iziskuju jasno lociranje te imenovanje: kapital protiv rada, centar EU-a protiv periferije, antipolitičnost protiv egalitarizma. Tek imajući to na umu, otpor nekim tragičnijim odjecima prozvanog ‘sentimenta i refleksa’ može uloviti djelotvorniji priključak s utjecajem na ukupni njemu pripadajući društveni i historijski kontekst.
