Što god javno govorio, nema sumnje da je predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću najmanje blizak put do parlamentarne većine od 76 zastupnika i do sastavljanja nove vlade onaj koji je najizgledniji: naime, koalicija HDZ-a i cjelovitog Domovinskog pokreta, a kad kažemo cjelovitog Domovinskog pokreta, mislimo na 13 izabranih saborskih zastupnika te stranke. Isključujemo, dakle, Mislava Kolakušića (Pravo i pravda) koji je izabran s liste DP-a u Prvoj izbornoj jedinici, jer je on čvrsto pri stavu da neće u koaliciju ni s HDZ-om ni s ljevicom predvođenom SDP-om, no među tih 13 ostavljamo nezavisnog Željka Lackovića, koji je bio na DP-ovoj listi u Četvrtoj jedinici. HDZ-ov 61 i DP-ovih 13 zastupnika daju 74. Kako doći do još dva glasa koji nedostaju za većinu?

Jedna je mogućnost razbijanje osmeročlanog Kluba zastupnika nacionalnih manjina, s obzirom na to da cjeloviti DP, prema onome što vodstvo te stranke izjavljuje i poslije izbora, neće pristati na bilo koji oblik sudjelovanja SDSS-a u većini. Premda je dogovor manjinskih zastupnika da se drže zajedno, ne bi bilo iznenađenje da HDZ pridobije najmanje dvojicu manjinskih političkih predstavnika kojima ne bi bilo zazorno podržati desno-desnu vlast kojoj troje srpskih zastupnika nema pristup zbog DP-ova ultimatuma.

Plenković je svjestan da u slučaju da koalira s cijelim DP-om mora odustati od nekih bitnih elemenata politike koju je vodio proteklih sedam i pol godina, politike kojom se neprestano hvali, na koju je toliko ponosan i koja je učinila da dođe na dobar glas u Bruxellesu

Pitanje je, međutim, hoće li dvojica HSLS-ovih zastupnika, izabranih na zajedničkim listama s HDZ-om, podržati takvu koaliciju: predsjednik HSLS-a Dario Hrebak ovih dana nagovješćuje da bi njegova stranka mogla uskratiti podršku takvom savezu, pri čemu ga je teško doživjeti ozbiljnim, no... Ako se DP smekša u pregovorima s HDZ-om, što ipak nije isključeno, moguće je i to da će svi manjinski zastupnici funkcionirati kao parlamentarna potpora vladi HDZ-a i DP-a.

Druga je solucija pronalaženje dva glasa među zastupnicima drugih stranaka, a prvi kandidati u tom smislu jesu Marijan Pavliček i Vesna Vučemilović iz Hrvatskih suverenista. Njih dvoje prošli su na koalicijskim listama Mosta i Suverenista. U proteklih sedam dana, po uzoru na Domovinski pokret, proklamirali su jedino to da ne dolazi u obzir bilo kakva suradnja sa SDSS-om i s Možemo!, ali i to da će u svemu nastupati koordinirano s Mostom. Most je, pak, zabavljen unutrašnjim sukobima i postalo je teško pratiti koja je, zapravo, njihova pozicija: sad ne žele ni s HDZ-om ni sa SDP-om te inzistiraju na pregovorima s Domovinskim pokretom, mada je nejasno o čemu bi se vodili ti pregovori.

Na drugoj strani, IDS (dva zastupnika), Nezavisna platforma Sjever Matije Posavca (također, dva) i Fokus (zastupnik Dario Zurovec) odlučili su da neće ići s HDZ-om, na što ih Plenkovićev liberal Hrebak i dalje poziva, apelirajući na njih da spase Hrvatsku od radikalnog skretanja udesno. Plenkoviću bi koalicija s tih pet zastupnika plus osmero "manjinaca" plus dva prebjega iz DP-a (ili s neke druge liste) bila neusporedivo draža od saveza s cjelovitim DP-om, no zasad se čini da takav scenarij naprosto nije ostvariv. Je li, pak, realno da Plenković otkine DP-u čak sedam od 13 zastupnika, jer sedam mu ruku fali do većine čiju bi okosnicu, kao i dosad, činili HDZ i zastupnici etničkih manjina, njih sedam kojima ne bi smetalo da tvore većinu skupa sa SDSS-om? To je teško procijeniti, ali u DP-u već sad  je vidljiva podjela na one koji su veoma raspoloženi za koaliciju s HDZ-om i na one koji su nešto skeptičniji prema toj soluciji. Čini se da je vođa prve grupacije Mario Radić, zamjenik predsjednika DP-a, dok je predsjednik stranke Ivan Penava na čelu frakcije koja nije tako blagonaklona spram HDZ-a. Teško je, također, u ovom času precizno odrediti koliko pripadnika ima jedna struja, a koliko druga: stječe se dojam da su otprilike izjednačene kad je riječ o brojnom stanju.

Mekša struja DP-a za suradnju s HDZ-om – Mario Radić (Foto: Matija Habljak/PIXSELL)

I tu se iscrpljuju Plenkovićeve koalicijske opcije za ostanak na vlasti, jer su Možemo! i Most rezolutno protiv suradnje s HDZ-om. Ne treba, naravno, sasvim isključiti neočekivane prelete, jer HDZ je dosad pokazao stopostotnu efikasnost u postizbornim situacijama koje su im davale šansu za oformljivanje većine i sastavljanje vlade. Nije teško izmisliti viša opravdanja za realizaciju relativno niskih poriva.

Zašto je aktualnom šefu HDZ-a najmanje mio scenarij onaj u kojem uspostavlja vladajući savez s čitavim DP-om? Plenković je svjestan da u tom slučaju mora odustati od nekih bitnih elemenata politike koju je vodio proteklih sedam i pol godina, politike kojom se neprestano hvali, na koju je toliko ponosan i koja je učinila da dođe na dobar glas u Bruxellesu. Morao bi se ovako ili onako odreći SDSS-a i (većine) manjinskih zastupnika, morao bi odbaciti koncept međunacionalne tolerancije, morao bi prihvatiti rat protiv "antihrvatskih" i "izdajničkih" pojava u kulturi i medijima, morao bi se pokoriti iracionalnim zahtjevima u vezi s migrantskim pitanjem, Istanbulskom konvencijom i školskim sadržajima, morao bi pristati na militarizaciju društva, na koketiranje s ustaštvom i na povijesni revizionizam, ukratko, morao bi kompromitirati svoju dosadašnju proeuropsku i umjerenjačku orijentaciju.

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin obznanio je da odustaje od Milanovića kao premijerskog kandidata, a to je ujedno odustajanje od maglovite zamisli o vladi nacionalnog spasa. To je učinio jer se ispostavilo da Milanović ipak nije kohezivni element široke antihadezeovske opozicije od ljevice do desnice

Najmanji su problem položaji u vlasti, premda u tom segmentu Plenković nije spreman dati baš sve što DP-ovcima padne na um, a to se pogotovo odnosi na resore pravosuđa i kulture. DP bi zaista mogao tražiti Ministarstvo kulture i medija: razlog nije u utjecaju Zlatka Hasanbegovića, koji ovaj put nije izborio saborski mandat, nego u ambicijama Slobodana Prosperova Novaka, novog DP-ova kulturnog komesara, čije se dugogodišnje glavinjanje političkom scenom u potrazi za osobnim probicima trenutno zaustavilo kod Penave i Radića.

Šef HDZ-a zna da ga čekaju raznorazna poniženja od ljudi o kojima ne misli ništa dobro, no unutarstranački pritisak da se pod svaku cijenu sklopi dogovor s DP-om, jer je tako najlakše i najlogičnije, previše je snažan da bi ga Plenković mogao zanemariti, odnosno Plenković više nije dovoljno politički jak da se odupre i provede svoju volju, naročito u situaciji u kojoj HDZ-u visi ostanak na vlasti. Ivan Anušić, potpredsjednik HDZ-a koji je dobio najviše preferencijalnih glasova od svih koji su izišli na ove parlamentarne izbore, puše za vrat partijskom vođi i otvoreno govori da je sporazum s DP-om idealno rješenje, bez obzira na to čega se i koga HDZ morao odreći u dosezanju tog cilja. Anušić je ionako, ne tako davno, izražavao nezadovoljstvo koalicijom sa SDSS-om i političkim ponašanjem Milorada Pupovca. Plenković stoga samome sebi već stvara alibi za pokleknuće pred većinskim raspoloženjem stranke: tumači da je biračko tijelo otišlo udesno, pa se u skladu s time mora pomaknuti i njegova buduća vlada, koja bi mogla biti najdesnija u povijesti samostalne Hrvatske, kao da se radi o nekoj fizikalnoj zakonitosti.

"Da je manje ljudi izišlo na izbore, osvojili bismo 66 mandata i već bismo imali vladu. Ja sad jamčim da oni neće doći do 76. To su gubitnici koji imaju program da se prave da su pobjednici. Ja ću sad iz inata, iz dišpeta, formirati 76", izjavio je Plenković u ponedjeljak. Ako se uspostavi, bit će to, znači, vlada iz inata, i to, prije svega, iz inata Zoranu Milanoviću, a ne iz Plenkovićeva uvjerenja da čini nešto dobro, bilo za sebe, bilo za Hrvatsku. Inat nije jedini motiv: drugi je, rekosmo, Plenkovićeva nemoć u odnosu na vlastitu stranku, koja mu sigurno ne bi oprostila neuspjeh u okupljanju većine za očuvanje vlasti. Za svaki slučaj, šef HDZ-a sam je sebe stavio na čelo stranačke liste za europarlamentarne izbore, koji će se održati 9. lipnja. To je stvaranje pretpostavki za njegovu izlaznu strategiju, ako se stvari na domaćem terenu zakompliciraju ili ako mu se posreći jedna od tri-četiri najvažnije funkcije u Bruxellesu.

Strpljivo u redu za vlast na dugom štapu – Grbin na biralištu (Foto: Saša Miljević/PIXSELL)

Što se tiče šansi SDP-a i lijevo-liberalnog bloka u sastavljanju buduće vlade, postoje dvije teoretske i nategnute mogućnosti. Svaka od njih, naime, podrazumijeva sudjelovanje Mosta, kao dijela većine i vlade ili kao parlamentarne podrške SDP-ovoj manjinskoj vladi, a Nikola Grmoja u utorak je objavio da Most nije zainteresiran za savezništvo sa SDP-om, pri čemu trenutno nije poznato s koliko će zastupnika, od devet izabranih, Most uopće dočekati konstituirajuću sjednicu Sabora; isključena je, osim toga, koalicijska suradnja platforme Možemo! i DP-a, što na drugi način limitira SDP u okupljanju većine.

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin obznanio je, usto, da odustaje od Zorana Milanovića kao premijerskog kandidata, a to je ujedno odustajanje od maglovite zamisli o vladi nacionalnog spasa. Grbin to nije učinio zbog protuustavne prijetnje Ustavnog suda da bi mogao poništiti odluku o eventualnoj dodjeli premijerskog mandata Milanoviću, nego zbog toga što se ispostavilo da Milanović ipak nije kohezivni element široke antihadezeovske opozicije od ljevice do desnice, usprkos tome što je uključenje predsjednika Republike u parlamentarnu kampanju u cijelosti bilo koncentrirano na otvaranje prostora za nadideološko povezivanje protiv HDZ-a.

Jedino na što SDP još donekle može računati jest konstituiranje novog saziva Sabora prije nego što se dogodi stvaranje većine, ako se dogodi, pa donošenje ili izmjena nekih zakona i odluka oko kojih bi se u kratkom roku mogli dogovoriti SDP, DP, Možemo!, Most, IDS, Matija Posavec i Fokus. Takav rasplet, koji je na dugom štapu, značio bi da je HDZ-u propao pokušaj stvaranja vlade i da se novi izbori nameću kao najvjerojatnije rješenje.