Unatoč proteklim izborima na kojima je Srpska napredna stranka dobila gotovo 50 posto glasova izašlih birača, u Srbiji je – zahvaljujući bivšem i budućem premijeru Aleksandru Vučiću – neprekidno na snazi izvanredno stanje: ili se izmišljaju državni udari i državni neprijatelji unutar zemlje ili se javnost uznemirava događajima u okruženju.

Tako je Vučić u srijedu, 11. svibnja najavio izvanrednu konferenciju za novinare (što nije rijetkost), ali bez naznake o čemu će to ‘izvanredno’ govoriti. U beogradskim političko-novinarskim krugovima nagađalo se da je to zbog noćnog banditskog rušenja naselja Savamala (zbog projekta Beograd na vodi), za što još nitko nije odgovoran, ili zbog novog aviona koji zajedno s gradonačelnikom Sinišom Malim stiže iz prijateljskog Abu Dabija, aviona koji će letjeti za New York i za čiji prvi let Gospodar Vučić već mjesecima ima kartu u džepu.

No ništa od toga! Kao i uvijek dramatičan, premijer je objavio naciji da u susjednoj Republici Srpskoj prijete nemiri zbog najavljenih istodobnih prosvjeda oporbe i vlasti najavljenih za subotu, 14. svibnja, što je saznao iz ‘domaćih obavještajnih podataka’. Sklapajući ruke, izjavio je da je ‘zamolio sve političke aktere’ u Republici Srpskoj da sve i prije i poslije 14. svibnja ‘bude u miru’. ‘Molim sve predstavnike da sa punom odgovornošću sagledaju budućnost RS-a i da razumeju da bi bilo kakvim nemirima i sukobima bio doveden u pitanje opstanak RS-a. Apelujem da sačuvaju mir’, poručio je Vučić, jer treba po svaku cijenu sačuvati prolijevanje srpske i bilo čije krvi.

‘Da ne udara srpski barjak na srpski barjak’, pridružio se Vučiću i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej, apelirajući na obje strane u Banjoj Luci da odustanu od prosvjeda.

Nisu premijer i patrijarh jedini koji stalno spominju nekakve nerede: nakon prosvjeda srpske opozicije 5. svibnja zbog evidentne izborne krađe i izbora koji su bili sve mimo poštenih i slobodnih, ministar rada Aleksandar Vulin i policije dr. Nebojša Stefanović hitro su se pojavili na konferenciji za novinare i izlupetali da se opozicija nije ujedinila zbog izborne krađe nego zato što priželjkuje ‘ukrajinski scenarij’ u Srbiji, a narednih dana uslijedile su uz Ukrajinu i usporedbe s Makedonijom i Kosovom.

Sve u svemu, Vučić se u toj priči proglasio ‘faktorom mira i stabilnosti’ u regiji (i nije mu prvi put). Valja znati da je istoga dana kad je Vučić dramatično pozivao na mir, samo nekoliko sati kasnije bio zakazan prosvjed građana zbog rušenja Savamale u organizaciji ‘Ne da(vi)mo Beograd’, entuzijastičke skupine mladih ljudi koji otpočetka ukazuju na bezakonje koje prati izgradnju fantomskog Beograda na vodi, u kojem sudjeluju – kao manjinski, jer većinski je arapski partner – i premijer i gradonačelnik i Skupština Srbije koja je, zahvaljujući naprednjačkoj većini, po hitnom postupku izglasala izmjene svih zakona (pa donijela i lex specialis) koji su bili prepreka da arapski partner dobije baš sve što mu padne na pamet, bez obzira na javni interes. Ne treba sumnjati u to da je Vučićeva izvanredna konferencija za novinare imala za cilj i plašenje građana koji su ipak, njih više tisuća, prosvjedovali ispred Skupštine Grada i prošetali do zgrade Vlade Srbije, gdje su predali zahtjev za ostavke ministra policije i gradonačelnika Malog, najavljujući – ako ih ne podnesu – nove prosvjede.

Subota, 14. svibnja u Banjoj Luci prošla je, kao što znamo, mirno i bez međusobnih sukoba, ali su još tog jutra građani iz srpskog MUP-a slušali vijesti da je na granici Srbije i Republike Srpske zaustavljeno 128 osoba koje su tog subotnjeg jutra krenule u Banju Luku kao snage ‘kaosa i bezumlja’.

U Srbiji je neprekidno na snazi izvanredno stanje: ili se izmišljaju državni udari i državni neprijatelji unutar zemlje ili se javnost uznemirava događajima u okruženju…

Sve dakle što se događalo od izbora 24. travnja do te srijede i ‘izvanrednog’ istupa premijera i potom banjalučkih prosvjeda imalo je skrenuti pažnju s problema s kojima se Vučić i njegovi naprednjaci susreću, među kojima je na prvom mjestu to što je oporba jasno dokazala prirodu proteklih izbora, ma koliko naprednjaci i njihovi sateliti imali komotnu većinu u parlamentu. I prosvjed oporbe i prosvjed građana i ‘Ne da(vi)mo Beograd’ sasvim su sigurno svojom brojnošću i porukama pokazali da građani, barem jedan dio, nisu ovce i nisu preplašeni. Jasno, većina medija je o prosvjedima izvijestila šturo (neki nisu uopće), a kao i u vrijeme Slobodana Miloševića i višemjesečnih prosvjeda 1996. zbog (također) izborne krađe, čule su se primjedbe vladajućih da je riječ o ‘nekoliko stotina’ okupljenih, skoro kao i te davne 1996. kad su protiv Mire i Slobe u gradu prosvjedovali tek – slučajni prolaznici.

Sve je jasnije da je Vučić svojim prijateljima Arapima poklonio dio Beograda i da ništa nije u javnom interesu, niti će, ako se ikad nešto izgradi na području Savamale, donijeti profit (sve dosad radi se o trošku poreznih obveznika). Jasno je – što je zaštitnik građana Saša Janković u svom izvještaju potkrijepio konkretnim podacima – i da država, policija i ostali nadležni nisu reagirali kad je tridesetak ljudi u fantomkama i automobilima bez registracija u postizbornoj noći u središtu grada maltretiralo i protupravno privodilo građane te rušilo tuđu privatnu imovinu.

Vesna Pešić upozorava da Vučić, navodno, ne zna tko ruši u Beogradu i bespomoćno doziva institucije da istražuju, a istovremeno ima informacije što će se događati u Banjoj Luci. Pa piše na Peščaniku: ‘Oni iz RS-a su ga odmah provalili da upravo iz Srbije ekstremisti treba da pristignu i izvrše destabilizaciju. Pa su mu poručili da ih ne šalje. Meni se čini očiglednim da između tih ekstremista i noćnih fantoma postoji neka tajna veza. Ne samo zato što bi to mogli biti isti ljudi, što je u ovom slučaju manje važno; poenta je u tome da ekstremisti u Banja Luci treba da odvuku pažnju sa fantoma u Savamali. Oni treba da uličnim neredima tamo zataškaju fantomsko rušenje ovde.’

Ako sve ovo prođe bez posljedica, svaki građanin Srbije trebao bi se uplašiti onoga što može donijeti vlast na čelu s Vučićem, koji ovih dana prilježno piše program (nove vlade), pa će nakon reformi uslijediti ‘zlatne godine’. Jedino što za građane i vladavinu prava one neće biti nimalo zlatne.