Koliko god vladajući naprednjaci i javno sveprisutni premijer Srbije Aleksandar Vučić disciplinirali medije, ponešto ipak iscuri u javnost: tako je bivši i dugogodišnji ministar raznih resora Velimir Ilić prije nekoliko dana izašao u javnost s fotografijama aktualnog ministra zdravlja Zlatibora Lončara u zagrljaju s vođom kriminalnog ‘zemunskog klana’ Dušanom Spasojevićem, ubijenim u policijskoj akciji, pokušaju uhićenja nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića 2003. godine.
Velimir Ilić, u prošloj Vučićevoj vladi (do prošle godine, kad su održani izvanredni parlamentarni izbori) bio je ministar bez lisnice zadužen za izvanredne situacije; nakon izbora, kako danas govori, trebao je preuzeti novo ministarsko mjesto u Koridorima Srbije, ali ga je Vučić svakih sedam dana obmanjivao s molbama da se još malkice strpi. Sad je njemu prekipjelo, pa raskida koalicijski sporazum (u parlamentu je dosad imao pet zastupnika) s Vučićevim naprednjacima, tvrdeći da je u Vladi ‘samo jedan ekspert za sve’, a ministri su tu tek pro forma.
Tako je Ilić najprije razgolitio način funkcioniranja Vučića i Vlade: sve je stvar dogovora i trange-frange principa po kojem se stalno – i nakon skoro pet godina vlasti – za sve loše krive prethodne vlasti, dok je ova više puta ‘nova’ vlast nevina. ‘Za mene često kažu, znate, on je DOS-ovac. Zato sam imao problema sa vladom. A svi ključni ljudi u DOS-u su sada u ovoj vladi. I kako onda kritikuju DOS? Pa da nije DOS-a, ne bi imao ko da vodi ovu vladu’, kaže Ilić u jednom od intervjua ovih dana, a zna se da su prevrat i rušenje Miloševića 2000. godine uspjeli dijelom i zaslugom Ilića, koji je s bagerima krenuo tog 5. listopada za Beograd iz Čačka, gdje je tada bio gradonačelnik.
Na prvoj fotografiji koju je Ilić pokazao današnji su ministar Lončar i Spasojević. Dok se Lončar nekoliko dana nije oglašavao, premijer Vučić je izjavio da mu je Lončar rekao da je operirao oca jednog od tih ljudi, pa su ga pozvali u kafić da mu se zahvale. ‘Da je nešto krio, verovatno se ne bi ni slikao’, kaže.
No Ilić je potom izišao u javnost i s drugom fotografijom: na njoj su također Lončar i Spasojević, dva nogometaša, ali i Miroslav Risović, liječnik koji je nakon što je izišao iz pritvora 2003. godine pobjegao u Kanadu i otad mu se gubi svaki trag. Do danas nije riješeno pitanje jesu li Risović i Lončar (kojega su ‘zemunci’ zvali Doktor Smrt) zaista za kriminalni ‘zemunski klan’ u bolnici preživjele u sačekušama ‘dovršavali’, kako su to tvrdila dva zaštićena svjedoka u procesu Miloradu Lukoviću Legiji i ‘zemuncima’ zbog atentata na premijera Đinđića.
U svakom slučaju, Lončar se nemušto vadi iz cijele priče: na RTS-u je najprije izjavio da su fotografije nastale 2002. godine nakon što je operirao Spasojevićevog oca (specijalizaciju iz kirurgije završio je 2003.), da ga je Spasojević pozvao da mu se zahvali. Kad se ispostavilo da nije riječ o bilo kojem kafiću, već o kući samog Spasojevića u Šilerovoj ulici u Zemunu, pričao je o nekakvom tržnom centru i nizu kafića, kao i da je Iliću fotografije prodao jedan od nogometaša s kojim se tom prilikom slikao, nakon što je zapao u obiteljske teškoće. Ilić to demantira: fotografije je dobio u poštanski sandučić (vjerojatno od BIA-e), a nekadašnji čelnik MUP-a koji je vodio istragu o atentatu na Đinđića Boro Banjac kaže da u vrijeme istrage 2003. godine nisu znali za te fotografije i da ih je sada prvi put vidio.
Da stvar bude bolja, prije gotovo godinu dana, novinari Krika su otkrili da je 2002. – baš kao što su to zaštićeni svjedoci tvrdili – Lončar od supruge Sretka Kalinića zvanog Zver, najsurovijeg ubojice ‘zemunskog klana’, kupio stan u Novom Beogradu. Svjedoci su tvrdili da je stan ustvari bio nagrada za dokrajčivanje Veselina Božovića, mafijaša iz Bijelog Polja, koji je preživio pucnjavu, ali je podlegao u bolnici.
Svjedoci su pričali da je Lončar bio, na neki način, član ‘zemunskog klana’, kaže Vesna Pešić. ‘Da smo mi pristojna zemlja, tužilaštvo bi otvorilo odmah istragu, ne bi pitalo telefonom Vučića. Te slike su dovoljne. Prvo, on stoji zagrljen sa njim. Drugo, kaže da je sliku napravio u kafiću, jer mu je operisao tatu. Gde je operisao tatu? I šta se desilo, kupio je stan od Sretka Kalinića – čoveka koji melje meso, pa je posle prodao taj stan. Malo mnogo ima koincidencije’, kaže ona i pita ‘zašto Vučić voli da se okruži ljudima koji imaju mutnu prošlost?’
Odgovor leži u samom Vučiću: on, koji je usisao kompletan javni prostor i uništio svaki dijalog, okružio se presvučenim radikalima (Tomislav Nikolić, Maja Gojković itd.), JUL-ovcima Mirjane Marković, poput notornog ‘ministra za Hrvatsku’ Aleksandra Vulina, te silnim kadrovima-preletačima iz nekadašnjih stranaka DOS-a, kojima ne smeta što su sami bili na vlasti u razdoblju od 2000. do 2012., koje Vučić naziva najgorim u povijesti i koji papagajski ponavljaju tu naprednjačku mantru.
Jedino Vojislav Šešelj u njegovoj priči nedostaje, bar naizgled: u parlamentu uživa puno poštovanje, a drznuo se nedavno i da najavi da će radikali tražiti osnivanje anketnog odbora u parlamentu koji bi ispitao sve okolnosti atentata na Đinđića; o političkoj pozadini, inače, više nitko ne govori, a javnost je toliko već ubijena da i Vučićeva priča da će on – kad već nisu demokrati – podići spomenik ubijenom Đinđiću u Beogradu, više nije nezamisliva.
U normalnim okolnostima u svakoj bi zemlji afera poput ove s Lončarom uzdrmala vlast. U Srbiji, kaže Đorđe Vukadinović, politički analitičar i oporbeni zastupnik, to nije vjerojatno, prije svega zbog totalne kontrole koju vlast ima nad medijskim i političkim resursima. Tako će i ova afera, kao i fantomsko rušenje Savamale u centru Beograda, pad helikoptera (i tu je Vučić vikao da ‘ne da Lončara’), kao i nastupi Veselina Šljivančanina na naprednjačkim skupovima na kojima batine i etiketu fašista dobivaju članovi Inicijative mladih za ljudska prava, ostati bez epiloga i biti slika srpske propasti započete krajem 1980-ih godina.
