Koliko god se u srpskim medijima hrvatskoj političkoj vrhuški zamjeralo to što se ovogodišnje komemoriranje žrtava ustaškog logora Jasenovac događa u ‘više kolona’, ni vlasti u Srbiji ne mogu se pohvaliti da su bile suzdržanije ili objektivnije od onih ‘mrakobjesnih’ sila u Hrvatskoj. Prednjačio je u tome, kao i obično, patetični premijer Aleksandar Vučić, koji je održao zapaljiv govor u Jugoslavenskoj kinoteci, gdje je održana centralna ceremonija obilježavanja i sjećanja na žrtve ustaškog pogroma u NDH.
Evo nekoliko naglasaka: Vučić je podsjetio da je na teritoriju današnje Hrvatske, kad je 10. travnja 1941. godine ustaški pukovnik Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio NDH, živjelo više od milijun Srba, a danas, kaže, ‘kad govorimo o tom 10. aprilu i čudovištu koje se u njemu pojavilo, broj Srba je za 80 odsto manji’. Gledajući ta dva podatka, ‘svedočanstvo o desetkovanju čitavog jednog naroda, koje se dogodilo za samo 75 godina’, dakle tokom trajanja prosječnog ljudskog vijeka, rekao je da se sjetio izvještaja Hannah Arendt o banalnosti zla, napisanog povodom suđenja Adolfu Eichmannu, i njenog pitanja: ‘A da su pobedili, da li bi iko od njih imao grižu savesti?’ Vučić kaže: ‘Nemam odgovor na to. I ne znam da li ga iko ima. Ali znam da je, baš danas, kada sanjamo ujedinjenu Evropu i kada se borimo za ljudska prava, kada pokušavamo da se odupremo mržnji i zlu, to pitanje, pitanje griže savesti, možda i ključno za mir i stabilnost Balkana.’
U to pitanje pomirenja i grižnje savjesti spada, po njemu, i ovo: ‘Više od dve stotine hiljada Srba ponovo je isti izbor, u Drinu, ili preko Drine, imalo u avgustu 1995. godine. (…) I to nije samo kontinuitet nečega što je zločin, a proterivanje to svakako jeste, nego je to i kontinuitet bavljenja tim nepoželjnim elementom i remetilačkim faktorom – Srbima’.
Opet se vraćamo na staro pitanje o tome tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu, ustaše ili partizani. Iako se odgovor zna, dva nacionalizma se međusobno hrane. Onaj srpski računa ne samo na revizionizam nego i na pranje svoje zločinačke prošlosti
Nigdje ni spomena drugih žrtava u Drugom svjetskom ratu, recimo Banjice gdje su ubijani Židovi i nepoćudni Srbi (gle apsurda, upravo je tih dana nastavljen sudski proces rehabilitacije Milana Nedića, nakon što je Dragoslav Mihailović već sudski rehabilitiran), nigdje ni ratova 1990-ih u kojima su žrtve bili Hrvati, Bošnjaci, kosovski Albanci, nigdje ni spomena na to da su u Srbiji nakon 2000. godine pronalažene masovne grobnice s njihovim tijelima, u beogradskom naselju Batajnici ili u hladnjačama u jezeru Perućac…
Prošle godine na obilježavanju godišnjice Jasenovca govorio je i Aleksandar Vulin, Vučićev ‘ministar za Hrvatsku’, koji se proslavio svojim konstatacijama da je Republika Srpska jamstvo da se Jasenovac više ne može ponoviti, kao i da se zločini iz 1990-ih moraju ‘promatrati kroz prizmu Jasenovca’. Ove je godine, srećom, tu temu odšutio, ali našli su se brojni drugi koji su pumpali javnost (i to u predizborje) paralelama između vremena Jasenovca i današnje slike hrvatsko-srpskih odnosa. Tako najstariji dnevni list na Balkanu, kako se tepa ‘Politici’, objavljuje blesava pisma čitatelja (sjeća li se netko ‘Odjeka i reagovanja’ iz 1990-ih?) i stara prebrojavanja tko je bio u partizanima. Uglavnom Srbi, a Hrvati u malom broju i to tek nakon što se već predmnijevao ishod Drugog svjetskog rata, tvrdi taj list.
‘Politikin’ vojni komentator i budući zastupnik Vučićeve Srpske napredne stranke u parlamentu Miroslav Lazanski u svom komentaru pod naslovom ‘Zašto nam se i danas događa Jasenovac’ prisjeća se svojih davnih zagrebačkih dana i susreta i razgovora sa Slobodanom Langom, Slavkom Goldsteinom i Mihajlom Montiljom te uz uvod da ‘svi Jevreji u svetu zbog istorijskog spleta okolnosti jednako razmišljaju, ali lokalno deluju’ kaže da su sva trojica podržala dolazak Franje Tuđmana na vlast, iako je Goldstein, eto, imao ‘male rezerve’ zbog nekih stavova u Tuđmanovim knjigama. Prisjeća se i (navodnog?) razgovora s Goldsteinom u redakciji tadašnjeg tjednika ‘Danas’, da bi se potom upitao: Zašto nam se i danas događa Jasenovac? Odgovara: zato što su ga Srbi iz Srbije u proteklim vremenima bili zaboravili i zato neki u Hrvatskoj i poslije toliko godina nikako da odluče nastavlja li današnja Hrvatska kontinuitet ustaške NDH ili antifašističke Hrvatske. Pa zaključuje sa ‘Židovima iz Zagreba’ i kaže da bi Goldsteinovi ‘malo na komemoraciju u Jasenovac, malo u Blajburg’, zbog čega nema mjesta čuđenju kad se iz tisuća grla navijača na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Izraela čuje urlik ‘Za dom spremni’, a da na to ne reagira izraelska ambasada s podatkom koliko je Židova u Jasenovcu pobijeno uz taj poklič. ‘Pa igrajte i dalje. Fudbal, nogomet…’, poentira Lazanski.
Sve što je povodom godišnjice Jasenovca rečeno lišeno je onog osnovnog – antifašizma. To kaže i novosadski kolumnist ‘Danasa’ Aleksej Kišjuhas, čiji je djed stradao u Jasenovcu. ‘Ono što i u Beogradu i u Zagrebu upadljivo nedostaje u proceni zločina NDH upravo je antifašizam. Koji je po definiciji anacionalan, slobodarski i pravdoljubiv, a kao takav subverzivan i po aktuelne, a ne samo kvislinške režime. Dakle, režime sa obe strane, koji se ovakvim ponašanjem svrstavaju na jednu listu’, piše on.
Opet se vraćamo na staro pitanje o tome tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu, ustaše ili partizani. Iako se odgovor zna, dva nacionalizma se međusobno hrane. Ovaj sa srpske strane računa ne samo na revizionizam nego i na pranje svoje zločinačke prošlosti, pri čemu je Vojislav Šešelj nevin čovjek, a Aleksandar Vučić evropejac i pravednik.
