Na zahtjev Ilije Trivanovića, Ustavni sud je krajem studenoga ukinuo presude Županijskog i Općinskog suda u Sisku o šteti za privremeno oduzetu kuću u Sisku i vratio njegov predmet na prvostupanjsko odlučivanje. Trivanović je 2003. godine tužio Republiku Hrvatsku i Grad Sisak tražeći isplatu naknade štete zbog nemogućnosti korištenja svoje kuće u Sisku, čiji je suvlasnik s Marom Trivanović.
Problem je bio u tome što je država 1996. godine, temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, i odluke sisačke Komisije njihovu kuću dala na korištenje Zdravku Išeku. Tri godine kasnije Trivanovići su podnijeli zahtjev za povrat imovine koja im je 2003. i vraćena nakon čega tuže državu tražeći naknadu za nekorištenje i isplatu materijalne štete.
Sisački Općinski sud je 2008. djelomično usvojio tužbu, naloživši državi isplatu iznosa od 335,59 kuna za pet mjeseci 2003. godine, dok je Grad Sisak oslobođen odgovornosti, a odbijen je i Trivanovićev zahtjev za naknadu materijalne štete. Drugostupanjski sud je dvije godine kasnije dijelom potvrdio tu presudu i tužiteljima dodijelio još po 336,59 kuna za prosinac i studeni 2002. godine.
Trivanovići su se žalili na Vrhovni sud koji je potvrdio presude nižih sudova, nakon čega su podnijeli tužbu Ustavnom sudu koju je ovaj prihvatio 2017, konstatirajući da „sudovi nisu ocijenili je li podnositeljima zbog duljine razdoblja u kome su bili onemogućeni u posjedu svoje nekretnine nametnut prekomjeran teret u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg je njihova nekretnina dana na korištenje privremenom korisniku“.
U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je odlučio da država Trivanovićima mora isplatiti 42.000 kuna na ime naknade zbog nemogućnosti korištenja nekretnine, dok su zahtjevi za Grad Sisak i naknadu materijalne štete odbijeni. Drugostupanjski sud tu je presudu djelomično preinačio u dijelu vezanom uz tok zakonskih zateznih kamata. Utvrdio je također da nije dokazano nezakonito postupanje Grada Siska, kao i da nije utvrđeno da bi štete na kući i pokretninama bile u uzročnoj vezi s nepravilnim i nezakonitim postupanjem državnih tijela, te bi za takve štete koje prelaze redovnu uporabu stvari trebao odgovarati privremeni korisnik koji je dužan imovinom upravljati pažnjom dobrog gospodara, pri čemu u zaštiti te imovine prema trećim osobama ima sve ovlasti koje pripadaju vlasniku imovine.
“Treba zaključno dodati da niti jednom zakonskom odredbom nije propisana odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju počine korisnici imovine na imovini koju su dobili na korištenje (odgovornost za drugoga)“, stoji u presudi Županijskog suda.
Međutim, Drugo vijeće Ustavnog suda, na čelu s Ingrid Antičević Marinović, zaključilo je da Ustav štiti pravo vlasništva tako da priječi tijelima državne vlasti njegovo ograničavanje ili oduzimanje na neprihvatljiv način. „U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra potrebnim odgovoriti na pitanje može li se Republika Hrvatska osloboditi od odgovornosti za naknadu štete u slučaju kad je miješanje u nečije pravo vlasništva privremeno izvršeno na temelju zakona, neovisno o činjenici što je neposredni štetnik osoba koja je na temelju zakona i odgovarajućeg pojedinačnog akta ovlaštena na korištenje stvari”, stoji u presudi da bi se odgovor pronašao u presudi Europskog suda za ljudska prava od 18. ožujka 2021. u predmetu Dabić protiv Hrvatske (br. 49001/14) kada je utvrđeno da država ima obvezu osigurati dovoljnu razinu zaštite imovinskih prava, kao i učinkovita pravna sredstva za oštećenike.
„U slučaju kad država, bez privole vlasnika, njegovu imovinu daje na privremenu uporabu trećoj osobi a koja je tu imovnu oštetila, ESLJP smatra da se ta šteta ne može odvojiti od prethodnog miješanja države koja je podnositelju privremeno oduzela njegovo vlasništvo. Kada vlasti oduzmu imovinu te njome raspolažu na način da ju daju drugom korisniku, one također preuzimaju dužnost brige za očuvanje te imovine i odgovorne su za štetu koja iz njihovog propusta proizlazi. ESLJP zaključuje da domaće vlasti moraju predvidjeti mogućnost pokretanja postupka protiv države radi naknade štete nastale uslijed njezinog propusta održavanja takve imovine u dobrom stanju“, kaže se u presudi ESLJP-a na temelju koje i Ustavni sud zaključuje da se odgovornost za štetu ne može odvojiti od miješanja države u privatno vlasništvo pojedinca.
„Kada se državne vlasti privremeno miješaju u vlasništvo moraju predvidjeti zaštitne mehanizme koji vlasnicima omogućavaju pokretanje postupaka radi očuvanja njihovih imovinskih interesa, uključivo i protiv države radi naknade štete nastale uslijed propusta održavanja takve imovine u dobrom stanju“, nedvosmislen je stav Ustavnog suda koji je utvrdio da je nižestupanjskim presudama povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva zbog čega u ponovljenom postupku trebaju procijeniti postoji li odgovornost Republike Hrvatske naknaditi štetu podnositelju, jer nije vodila kontrolu o preuzetoj imovini.
