Još godine 1994., na pitanje novinara ‘Novog lista’ treba li ponoviti suđenje kardinalu Alojziju Stepincu i time u potpunosti dokazati da se radilo o montiranom procesu, katolički intelektualac i publicist don Luka Vincetić je odgovorio: ‘Ne. Mislim da kada se o kardinalu Stepincu radi, takva rehabilitacija za njega nije potrebna. On je u Crkvi i narodu potpuno rehabilitiran. Možda jedino kao putokaz za neke druge montirane procese kakvih je bilo mnogo, a čije žrtve nisu doživjele rehabilitaciju.’ Vincetić nije slovio kao čovjek koji govori u ime Crkve (bio je i stalni suradnik ‘Feral Tribunea’), ali o Stepincu nijedan svećenik, pa ni on, nije govorio samo iz svoje glave i bez odgovarajućih konzultacija. Da je Kaptol mislio drukčije, ne bi se čekalo do godine 2016. i suca Turudića.
Očito se Crkva nije predomislila ni sada, usprkos žestokoj kampanji koju vodi u prilog kanonizacije pokojnog kardinala. Ono što je napravio Ivan Turudić, naime, miljama je daleko od ponavljanja procesa. Kaptolu je trebala drukčija presuda, ali ni za živu glavu ne i ponovno suočavanje dokaza. Pogotovo jer se to već godinama događa na način na koji se to radi u Vatikanu. Iza zatvorenih vrata, u kauzi za proglašenje svetim, gdje važnu riječ ima i promotor vjere, što je službeni naziv za vražjeg odvjetnika, koji skuplja i iznosi sve dokaze i argumente protiv predložene osobe. Time se Vatikan štiti od uspaljenih predlagatelja, koji bi mogli iz nekih svojih interesa nametati osobu što ne zaslužuje najviše priznanje Crkve.
O tome što se tu dešavalo ne znamo, naravno, ništa. Ipak, mnogo govori sama činjenica da je po crkvenim pravilima Stepinac mogao biti proglašen svetim još prije 16 godina, kad su se za to stekli svi uvjeti, odnosno kad je proteklo 50 godina od njegove smrti i kad se u Hrvatskoj za to žestoko lobiralo. Još se više može zaključiti po načinu na koji je Turudić sada iskoristio svoje zvanje i hrvatsko pravosuđe. Da je sve tako jasno kako on tvrdi u svojoj presudi, sasvim bi se sigurno ponovio proces, što bi bila prilika da javnost iz dana u dan sluša i čita dokaze i argumente u prilog svetosti blaženog kardinala. Možemo samo zamisliti kakva bi to šansa bila za klerikaliziranu javnu televiziju. Pa ipak, ona je propuštena, sasvim sigurno ne slučajno ili iz neznanja. Pa i Turudićevo mudroslovlje ponovno je otvorilo neka nezgodna pitanja i izazvalo protuslovne reakcije, kao što su protuslovni bili i život i Stepinčevo djelo. Na široj slici oni su samo kockica u mozaiku kontroverzi oko uloge Katoličke crkve i pape Pija XII. u vrijeme Drugog svjetskog rata. Stepinac je bio dio politike koja je komunizam smatrala većim zlom od nacizma, s kojim je na razne načine kolaborirala. Istovremeno su se ostvarivale i nacionalističke tlapnje, pri čemu su se krvavi zločini prihvaćali kao neizbježne popratne pojave. Smatralo se to čak vlastitom žrtvom položenom na oltar velikih ciljeva, odnosno najsvetijeg od svih, vlastite države.
Svrha Stepinčeve kanonizacije u prvom redu je potvrda ispravnosti nacionalističkih stajališta današnjih hrvatskih prelata
To posljednje i danas je važnije od samog Stepinca. Svrha kanonizacije, naime, nije samo priznanje njemu, već u prvom redu potvrda ispravnosti nacionalističkih stajališta prevladavajućeg dijela današnjih hrvatskih prelata. Uz određeni cinizam, moglo bi se reći da se zapravo radi o kanonizaciji politike Josipa Bozanića, barem toliko koliko i njegovog prethodnika iz vremena Drugog svjetskog rata. Ironija je sudbine da se pritom mora tvrditi kako se Stepinac suprotstavljao nacizmu i ustaštvu, što su samo ekstremni oblici nacionalizma, pri čemu je granica prema ekstremu, kao što smo naučili posljednjih decenija, fluidna i neodređena. Uz nesumnjiv otpor komunizmu, to bi trebao biti drugi bitan uvjet za njegovu svetost. Ali mora se postaviti pitanje idu li tim tragom i njegovi današnji zagovornici. Jesu li iskreni današnji nacionalisti kad hvale navodni Stepinčev antinacionalizam od prije 70 godina ili je riječ o tipičnom klerikalnom farizejstvu?
U prilog tom drugom govori činjenica da je Kaptol prepustio zaboravu svećenike koji su u ono strašno vrijeme bili nesporni antifašisti, točnije antinacisti, umjesto da ih ističe kao svijetao primjer u povijesti Crkve. Prvi među njima nekadašnji je mostarski biskup Alojzije Mišić, koji je već 1941. osobno protestirao kod ustaškog generala braneći sve koji su nevini stradali, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Istovremeno je uputio okružnicu svim svećenicima svoje biskupije u kojoj traži da se angažiraju protiv bezakonja i pljačkaškog i bratoubilačkog divljanja. Nadbiskupu Stepincu u Zagreb uputio je dva pisma. U prvom piše: ‘Nametnici izdaju naredbe – i dok su novoobraćenici (s pravoslavlja na katoličanstvo) kod svete mise, hvataju ih staro i mlado, muško i žensko, gone kao roblje – do malo u masama u vječnost.’ A u drugom pismu: ‘Postavljeni za stožernike i logornike zloupotrijebili su položaj, iskoristili nastrane instinkte masa, podražili slabe ljudske strane, da je strahota, što je iz toga proizišlo. Suprot lijeka nigdje. Došlo je napokon i raseljavanje masa u Srbiju. Jauk, plač, žalost, bježanje na sve strane…’ Njegova pisma razmatrala je biskupska konferencija koja je održana u studenome, nakon čega su u cijelosti ušla u memorandum poslan Vatikanu i Paveliću. Danas se to navodi kao Stepinčeva intervencija, bez spominjanja Mišića. On sam bio je već star i bolestan, nije bio na konferenciji u Zagrebu, a umro je sljedeće, 1942. godine. I brojni drugi svećenici postupili su kao Mišić, možda najistaknutiji i najhrabriji među njima župnik u Glini Franc Žužek, i svi su oni potonuli u kal zaborava.
Ali vratimo se sucu Turudiću i njegovoj akciji revizije spornih presuda. Ako nisu bile samo prazne riječi, upozorenje don Vincetića, a preko njega i Kaptola, da bi slučaj Stepinac trebao biti otvoreni poziv na obnovu i drugih montiranih procesa, njega očekuje velik posao. Među prvima mogao bi se naći dr. Đuro Vranešić, čovjek koji je za vrijeme rata spasio Miroslava Krležu, Antuna Augustinčića, Krstu Hegedušića i niz drugih umjetnika, neke komuniste kao i desetke Židova. Ipak je u montiranom procesu osuđen i pogubljen. Ovaj je autor objavio knjigu pod naslovom ‘Čovjek iz Krležine mape’, koja o tome daje dosta podataka. Visoko na spisku za reviziju mogla bi se naći i Margareta Ringlin, koja je još godine 1700., kako piše Vladimir Bayer, na žestokoj torturi priznala da ima vražji pečat pod jezikom, otkud ga je krvnik izrezao. Najvažnije pitanje na koje su optužene vještice pod mukama morale odgovoriti bilo je: Za koje još vještice znaš? Mnoge su tvrdile da su letjele na daleki Kalnik i da su tamo bile neke njima nepoznate žene. U nastojanju da usprkos torturi izbjegne denunciranje, Margareta Ringlin je otišla najdalje. Dala si je odrezati jezik!
Je li barem time zaslužila da se poništi presuda koja ju je odvela na lomaču? Ako nema zakonske podloge, tu je Solon hrvatskog zakonodavstva, gospodin Vladimir Šeks da je stvori. Ako i njega i Turudića zanima išta osim Stepinca.
