Ni četvrt stoljeća nakon rata devedesetih zgrade u samom središtu Gline – u pokrajnjim ulicama još i više - nisu obnavljane, pa su zapuštene glinske fasade već nekoliko puta poslužile kao kulise igranih, a ne samo dokumentarnih filmova. Takva je scena, naime, filmašima i njihovim katastrofičnim fikcijama bila em gotova, em posve besplatna. Potres otprije mjesec i par dana učinio je grad još sablasnijim: rijetki prolaznici ionako tek projure gradskim ulicama sa svojim brigama, najvjerojatnije u potrazi za dimnjačarima i statičarima, za odjećom i hranom. Obilaze novopostavljene šatore i skladišta, sve u strahu od novog podrhtavanja tla.
Nasreću u velikoj nesreći, već nekoliko sati nakon razornog potresa ovamo su stigli svi koji su na bilo koji način željeli pomoći. Humanost vatrogasaca, spasilačkih ekipa, medicinara, vojske, policije i 'običnih' građana, svih tih znanih i neznanih junaka, zaživjela je u Glini više nego ikada u povijesti toga grada. Pored toga, mnogi stradali nisu čekali pomoć, sami su odmah zasukali rukave da saniraju štetu pričinjenu svojim domovima kako najbolje znaju i umiju.
Tako u strogom središtu zatičemo profesoricu geografije Snježanu Idžaković kako iz svog dvorišta tačkama iznosi ciglu i drugi građevinski i otpadni materijal.
- Moja je kuća pod zaštitom države, u njoj se rodio poznati slikar Zlatko Šulentić. Statičari su nam nalijepili zelenu naljepnicu, no krovište i dvorište puno je crijepova i cigala popadalih s okolnih zgrada. Vatrogasci su već na sam dan potresa osigurali dimnjake i sklonili sve što je prijetilo pasti, a ja sad sama na Korzo iznosim taj otpadni materijal i šutu. Ovo je moja kuća, pa neću sjediti skrštenih ruku dok posla oko nje ima preko glave - kaže nam ona.
U veliki šator podignut u sklopu sportskog centra Banovac, tisuće dolaze na topli obrok, a brojni volonteri ondje pripremljenu hranu razvoze po okolnim selima, do onih koji ne mogu sami do Gline. Mirko Baždar svakodnevno nosi tople obroke u južni dio, do naselja Šaševa, Obljaj, Balinac, Šibine, Borovita: kaže da nikoga ne preskaču, pa nitko ne ostane gladan. Uvijek se nađe pokoja porcija viška, a ako baš zatreba, pomogne se ljudima i na drugi način. Ispred šatora zatičemo Olenu Franković.
- Kako to da ste baš na mene naletjeli? Ja sam tek Ukrajinka koju je ljubav prema suprugu Ljubomiru dovela u ovaj grad. I evo, nakon desetak godina lijepog zajedničkog života, dogodio se ovaj potres: kuća nam je oštećena toliko da u njoj ne možemo živjeti. Budući da nas je četvero, dobili smo za smještaj mobilnu kućicu, no problem nam je kuhanje, pa nam ovi topli obroci stvarno puno znače. Razgovaram s ostalima koji ovdje čekaju u dugim redovima i svi su zadovoljni, nitko se ne žali. Nije hrana jedino što dobivamo, volonteri nas obilaze u svojim vozilima i dijele nam higijenske potrepštine, trajne namirnice, odjeću, pa čak i hranu za kućne ljubimce – objašnjava Olena.
Glinski pravoslavni hram, crkva Rođenja sv. Bogorodice, pretvoren je u skladište pomoći donirane sa svih strana svijeta. Zatičemo se ondje u trenutku dok vjernici istovaruju humanitarnu pomoć pristiglu iz Austrije. Rukave je s njima zasukao i paroh Goran Kalamanda.
- Dobri ljudi iz Austrije poslali su pomoć koju ćemo podijeliti Glinjanima. Ima tu svega: štednjaka, kreveta, posteljine, odjeće, hrane i dječjih igračaka. Sve je itekako potrebno, pa svatko u nevolji može doći ovamo i odabrati što mu treba. Pomoć, naravno, nema nikakve veze s vjerom, nacijom ili statusom. Namijenjena je svim Glinjanima i Glinjankama, koje i ovim putem pozivam da navrate do nas – poručuje paroh.
U Glini se još osjeća visoka humanitarna napetost i na svakom je koraku moguće zateći dobre, hrabre ljude iz Hrvatske i inozemstva kako krstare gradskim ulicama i stradalima nude pomoć. Tako je prije par dana kroz grad prošao kombi zagrebačke registracije pa su iz njega podijeljene čizme svima koji su ih htjeli; nit' je zabilježeno čije je to vozilo i tko je vozač, niti tko je donirao svu tu obuću, više stotina pari podijeljenih za tili čas i to bez prisutnosti medija i politike.
Doduše, tu i tamo poneka zgodica baci sjenu na cijelo to humanitarno ozračje u sablasnom gradu-ruševini, no to bude toliko zanemarivo i da nimalo ne okalja ovu dobrotu koja lebdi iznad Gline. Jedna stambena trokatnica u Ulici Ante Kovačića označena je žutom naljepnicom, pa je iz nje iseljena većina stanara, osim njih dvojice: zidari su im osposobili grijanje da bar hladnoću lakše prežive, a onda je kamionom ogulinske registracije za njih pred zgradu dopremljeno nekoliko metara već ispilanih drva. No radost tih 'posljednjih Mohikanaca' u Kovačićevoj kratko je potrajala, jer je netko pod okriljem prve noći nakon dopreme, drva jednostavno prisvojio i odvezao.
Po gradu se priča i o slučajevima da su neki čije su kuće označene zelenom naljepnicom dobili kontejner za stanovanje ili, primjerice, da je osoba koja vozi mercedes nagrabila hrane i ostalih stvari iz humanitarne pomoći za bar godinu dana uživanja. Ili o sitima koji i takvi dolaze po spomenute tople obroke. No sve su to, ponavljamo, sitnice, a možda i puste priče koje ne mogu zasjeniti solidarnost koja ovih hladnih dana vlada Glinom.
Tako je i vaš reporter prije par dana, vrativši se sa svog novinarskog zadatka, na pragu svoje oštećene kuće zatekao pet kilograma deterdženta za rublje – i bilo mu je nevažno od koga je točno, kad je već jasno da je od dobrih ljudi, spremnih pomoći drugima unatoč svim različitostima u identitetima i razmišljanjima.
