Novosti

Društvo

Guverner banijske narodne banke

Koliko je vješt u baratanju sitnišem za koji se danas ne može kupiti ni pišljivog boba, Radu Cvjetičanina iz Starog Sela kraj Topuskoga moglo bi se slobodno imenovati guvernerom nacionalne banke. Raspolaže s dvadeset centi po danu

Large juri%c5%a0i%c4%86 reporta%c5%bea

Sve je dobro dok još mogu raditi – Rade Cvjetičanin

Prošlog smo proljeća, u tekstu naslovljenom "Ministarka kućnih financija", pisali o 87-godišnjoj Zorki Landup iz Donjeg Dobretina kraj Dvora koja je preživljavala sa svega četiri kune dnevno. Kad je od svoje mršave mirovine od jedva 1.200 bivših kuna, izdvajala za režijske troškove i druge nužne izdatke, toj boležljivoj starici, izračunala je, preostajalo je točno toliko za sve druge svakodnevne potrebe, od hrane do lijekova. "Napiši, moj sinko, da Zorka Landup ne postoji ni za Crveni križ ni za Centar za socijalnu skrb”, kazala nam je tada.

Naša je sugovornica nedugo nakon našeg razgovora preminula, a prisjetili smo je se prošli tjedan, posjetivši Radu Cvjetičanina u Starom Selu kraj Topuskoga. Taj samotnjak koji puni šezdeset i osmu godinu života također prepinje kroz ušicu igle pa preživljava od svega 820 kuna nacionalne mirovine. To znači da mu po danu, primijenimo li računicu kakvu je Zorka bila prisiljena primjenjivati iz mjeseca u mjesec, ostaje tek kuna i pol ili, preračunato u novu valutu, punih 20 centi.

Ako je pokojna starica iz Dobretina bila prava ministrica financija, Radu bismo slobodno mogli imenovati guvernerom banijske narodne banke. Toliko je vješt u baratanju sitnišem za koji se danas, na tzv. slobodnom i zajedničkom EU-tržištu, ne može kupiti ni par deka pišljivog boba. Dokaz? Činjenica da je još živ.

- Računica je jednostavna, možeš računati koliko hoćeš: ja sam je stotinu puta prošao no rezultat je uvijek isti, bilo to u kunama ili u eurima - kaže nam Rade, pa nastavlja svoju životnu priču.

- Trinaest sam godina u topuskom pogonu Željezare Sisak bio tzv. referent fizičke i tehničke zaštite, a onda je 1991. sve to naprasno prekinuto. Oluja me potom otpuhala u Srbiju na sedam godina, da bih odmah po povratku sa svim mogućim i nemogućim papirima, otišao u Mirovinsko srediti kakvu-takvu penziju. Ondje su mi rekli da nemam dovoljno staža i da ništa od mirovine. Vidio sam da je vrag odnio šalu i prijavio se Zavodu za zapošljavanje. No kako me odande nisu zvali, načuo sam da u TIM-u Topusko primaju radnike, pa sam pokušao tamo naći neki posao. Nažalost, nisam uspio proći dalje od porte: čim sam portiru kazao da idem u kadrovski odsjek predati prijavu, hladno me otpilio riječima "Vi Srbi nemate što tražiti u Hrvatskoj!", pa tako ni u krug tvornice nisam uspio ući. Neko sam vrijeme primao socijalnu crkavicu, a onda su mi rekli da imam pravo na nacionalnu naknadu od 820 kuna mjesečno.

Čim je primio rješenje od Mirovinskoga a potom i prvu naknadu, dohvatio je olovku da pažljivo, u decimalu, izračuna s koliko novca zapravo raspolaže. S obzirom na to da ga režijski izdaci u prosjeku stoje sada 'nevažećih' 780 kuna, za rastezanje od početka do kraja mjeseca preostaje mu točno 40 kuna. Što, kad se preračuna u eure te podijeli po danima, ispadne manje od dvadeset centi. Toliko preostaje za svakodnevno preživljavanje tom čovjeku načeta zdravlja i s bremenom godina na plećima.

Ne preostaje mu ništa drugo doli raditi najteže poslove za najnižu dnevnicu. Uglavnom to bude sječa drva u šumi, ponekom nacijepa ili pokosi dvorište, okućnicu, livadu. Pored toga, ne zaboravlja svakoga dana popiti točno 12 tableta, šest izjutra a sedam uvečer. Protekle je jeseni uspio takvim radom privrediti pune četiri tisuće kuna, pa za taj novac kupiti svinju koju je neko dohranjivao, što mu je omogućilo da na tavan spremi zalihe hrane koje moraju dostajati barem do ljeta. A tada će mu, nada se, 'uletjeti' i pokoje novo nadničarenje.

- Kruh pečem sam, onaj iz pekarnice mi je preskup. Kad kapne kakva dodatna crkavica, kupim vreću brašna, pa gladi nema. Imam i nekakvu bašticu koja urodi s ponešto krumpira, luka i mahuna, ali da vam pravo kažem, najčešće jedem salamu, tako još najjeftinije prođem. Budem, dakle, sit, iako u džepu nema ni lipe ni centa – kaže nam kralj pretakanja ničega u ništa, svjestan krhkosti života po vlastitim nesretnim iskustvima, ali i najvećoj tragediji koja ga je zadesila: njegova kći Sandra preminula je 2014. u svojoj 25-oj od posljedica dijabetesa. Prije dvije godine sahranio je i njezinu mamu, svoju suprugu Nadu, pa od tada samuje. Kaže da bi se s lakoćom odrekao svojih mizernih primanja samo da su njih dvije još s njim: zajedno bi već nekako prošli svaku životnu turbulenciju. Onu koja je započela s Olujom preživjeli su nakon dugog i neizvjesnog putovanja u izbjegličkoj koloni u Rumi. Poslije sedam tegobnih godina Rade i Nada zajedničkim su snagama uspjeli popraviti i u pristojno stanje dovesti svoj opustošen dom, sretni što su žive glave sačuvali.

- Sve je dobro dok još mogu raditi i ponešto zaraditi, ali znam da će vrag kad-tad doći po svoje: što će sa mnom tada biti, ne usudim se ni pomisliti - zaključuje Rade Cvjetičanin svoj susret s nama.

 

'Socijala' viša od mirovine

Nakon posjeta Starom Selu, razgovarali smo s Vesnom Golub, pravnom savjetnicom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, institucije kroz koju se Radi Cvjetičaninu isplaćuje mjesečna naknada u obliku tzv. nacionalne mirovine.

- Najprije treba da ode u glinsku podružnicu Centra za socijalnu skrb s rješenjem HZMO-a, pa će ga ondje prijaviti kao svoga korisnika. Naime, njihova je naknada viša od naše, platit će mu se i neki režijski troškovi, a imat će pravo i na par drugih pogodnosti. Mislim da s tim prelaskom iz HZMO-a u Centar ne bi trebalo biti nikakvih problema - kazala nam je Golub.

Kad smo te informacije prenijeli Radi, zahvalio nam se od srca – pa nas pozvao da skupa zamezimo njegove kobasice, čim budu dovoljno suhe.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više