Protesti zbog kontroverznog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica ne smiruju se ni dva mjeseca nakon njegovog donošenja u crnogorskoj Skupštini. U litijama diljem te zemlje, ali i šire, sudjeluje velik broj vjernika, koje je crnogorski predsjednik Milo Đukanović nazvao luđacima. Međutim, očito je da ga je brojnost i odlučnost prosvjednika iznenadila. Situaciju za Novosti komentira protojerej stavrofor Gojko Perović, 48-godišnji rektor cetinjske bogoslovije, koji je još prije dvije godine, kada je postalo jasno da Đukanović kreće u obračun sa SPC-om, poslao otvoreno pismo predsjedniku u kojem mu je ukazao na ‘neraskidivu vezu svetosavlja i Crne Gore’.

Kako komentirate donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i tvrdnje da je on kreiran samo zato da bi imovina u vlasništvu SPC-a postala državna?

Te tvrdnje su tačne. Odnosno, o njima ne treba nagađati. U vrijeme dok je zakon bio u formi predloga, predsjednik Crne Gore, gospodin Milo Đukanović, više je puta najavio kako će on lično i njegova partija ‘obnoviti autokefalnost Crnogorske crkve’. Na taj način je narušen ustavom zagarantovani sekularni karakter države, a istovremeno je i obznanjen povod za donošenje zakona u kom jasno piše da će, u krajnjem raspletu tog scenarija, država raspolagati hramovima i određivati njihovu krajnju namjenu. Nigdje u okruženju nemamo primjer zakona o crkvama i vjerskim zajednicama koji u sebi ima elemente o svojinskim pravima. Ovo je, dakle, pravni izuzetak. I to jako loš.

Snaga litija

Donošenje zakona podiglo je tenzije, ali situacija se ipak smirila i litije prolaze u miru. Koliko ljudi u njima sudjeluje i kako će se situacija dalje razvijati?

Na ovaj ili onaj način – neki šetaju, a neki su fizički spriječeni starošću ili djetinjim uzrastom – na ulicama je barem četvrtina stanovništva Crne Gore. Ili trećina biračkog tijela, ako pričamo o građanima koji odlučuju o budućim donosiocima političkih odluka. Intonacija litija je takva da lako okuplja nove pridošlice, naročito mlade ljude. Ukoliko ne bude sluha od strane vlastodržaca, naroda će biti sve više. Svakako prisustvujemo svojevrsnom demokratskom preobražaju u kom građani postaju svjesni svoje uloge u društvu, one iskonske uloge učesnika društvenog ugovora, po kojoj građani daju suverenitet državi. U njihovim je rukama sudbina i budućnost države. Nema više straha od vlastodržaca, ma ko oni bili. Narod se oslobodio straha, jer vjeruje Crkvi. A opet – sve je tako mirno i dostojanstveno.

Vrijeđaju li vas tvrdnje da SPC ne priznaje crnogorsku državu i Crnogorce?

To su neosnovani iskazi. Ne postoji demokratski kriterijum po kome bi se mogao donijeti takav sud. Odnosno, takav sud može donijeti samo totalitarna svijest koja svaki oblik života, organizovanja i javnog djelovanja želi da podvede pod državnu službu, tj. službu državi. A to nije normalno. To ima svoje ružno ime u istoriji politike. Država je, u demokratskim uređenjima, u službi svih građana i ona ostvaruje slobodu djelovanja nevladinog sektora, kao i sekularnu distancu u odnosu na slobodno djelovanje crkvi i vjerskih organizacija. Srpska pravoslavna crkva jeste u službi svih crnogorskih građana koji su pravoslavne vjeroispovijesti, i to bez obzira na njihov nacionalni identitet, pa i u službi društvenog napretka, čovjekoljublja i očuvanja crnogorske kulturne baštine. Ali ona nema obavezu, niti je treba imati, prema državnoj politici ijedne zemlje, pa tako ni Crne Gore. Sve ovo opet ne znači da Crkva ne poštuje državu. Ona nju poštuje upravo tako što se ponaša u skladu sa sekularnim Ustavom i ne želi da se identifikuje sa državom. To prosto nije u prirodi Crkve niti u duhu savremene demokratije.

Zašto Srpska pravoslavna crkva nije registrirana u Crnoj Gori?

Zato što to od nje nije tražio niti jedan pozitivni propis u crnogorskoj legislativi. Prethodni zakon iz 1977. ni na jednom mjestu ne kaže da tradicionalne crkve i vjerske zajednice moraju da se registruju. To se tražilo samo od novoosnovanih vjerskih zajednica. Tradicionalnim crkvama se prosto priznavao status pravnog lica, kao nešto naslijeđeno iz prethodnog vremena društvenog i pravnog života. O tome najbolje govori činjenica da su se Rimokatolička crkva i Islamska zajednica registrovale tek 2010. godine, kada je uslijedio politički pritisak DPS-ove vlasti. Znali smo da iza toga stoji politička igra usmjerena naročito protiv SPC-a. Istrajali smo na slovu zakona, pa se nijesmo registrovali.

Uništavanje građanskog društva

Milo Đukanović u nedavnom intervjuu za France Presse tvrdi da se ovdje radi o izgradnji crnogorskog identiteta. Stječe se dojam da se to pokušava kroz uništavanje identiteta Srba u Crnoj Gori?

Prije svega je u pitanju uništavanje građanskog koncepta društva. Zamislite, na početku 21. vijeka ovdje se kodifikuje novi jezik, obnavlja se nacionalna, odnosno državna crkva!? Kome to treba? Crnogorsko društvo je u političkom i kulturnom smislu vitalno vjekovima i ono zna za svoj identitet. Crna Gora nije od juče pa da bismo joj sada morali graditi identitet, niti su crnogorski građani ljudi bez identiteta. Naprotiv, identitet ovdje već postoji i uloga građanske države je, po meni, upravo u tome – da obezbijedi nesmetan život i razvoj svih onih kulturnih, duhovnih, prosvjetnih, naučnih institucija koje brinu o očuvanju identiteta, a ne da država nekom utjeruje na silu taj identitet.

Tko sudjeluje u litijama? Jesu li to samo Srbi ili ima i Crnogoraca?

Nije normalno da od ta dva politička identiteta pravimo dva naroda. U pitanju je jedan te isti narod, koji je unutar sebe podijeljen različitim političkim identitetom. Nerijetko, imamo primjere u posljednjih 30 godina, da jedan isti čovjek mijenja taj identitet… Od Srbina do Crnogorca i nazad. Tim prije, u ovim litijama, koje imaju izrazito nadstranački i nadnacionalni karakter, učestvuju svi, bez obzira na ova gornja pitanja. Pripadnost Pravoslavnoj crkvi je ono dominantno što opredjeljuje ljude, a pouzdano znam da ima i onih koji su ateisti, agnostici ili pripadnici drugih vjera. Oni učestvuju u litijama kako bi odbranili osnovne principe ljudskih sloboda koji su ugroženi ovim zakonom.

Kakva je situacija s pokušajem stvaranja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve? Ima li taj slučaj poveznice sa situacijom u Makedoniji i Ukrajini?

Vlast forsira tu temu iako joj to ni po čemu ne pripada. Jedna multikonfesionalna, višenacionalna vlast istrajava na priči o ‘autokefalnoj Crkvi’, što je paradoks u savremenoj Evropi. Na kongresima vladajućeg DPS-a to je glavna tema. Mimo te i takve priče, među pravoslavcima u Crnoj Gori ne postoji ta težnja niti takva većina koja bi tražila samostalnost Crkve u Crnoj Gori. Niti sa najviših adresa u pravoslavlju dolazi podrška za ovu inicijativu vlasti. Pomenuli ste Ukrajinu. Pa šta se tamo desilo? Vlast je, mimo želje većinskog stanovništva, a uz neočekivanu i neobjašnjivu pomoć Carigrada, instruirala neku svoju državnu ‘Crkvu u Ukrajini’. I toj i takvoj crkvi niti je ko pristupio od sveštenstva, niti je ona dobila podršku pravoslavnog svijeta. Čak se takva organizacija ubrzo sama iznutra podijelila. Jednostavno, takve stvari ne idu na silu.

Kako će se ova priča razvijati dalje? Vidite li rješenje?

Vlast će morati da interveniše u pogledu spomenutog zakona. Nema drugog rješenja. Donošenjem boljeg zakona ne brani se položaj samo SPC-a, nego se prije svega crnogorska vlast – i ova sadašnja i neka buduća – odvraća od prakse da donosi antiustavne propise. Ko ih odvraća? Pa oni koji joj daju legitimitet, građani.

SPC manje od sto godina nosi taj naziv. Hoće li se jednog dana to promijeniti i je li nacionalni prefiks u nazivu crkve u koliziji s njenim univerzalnim poslanjem?

Činjenica jeste da su nacionalni nazivi pomjesnih crkava u pravoslavlju nešto što odudara od prirode Crkve i njenog jevanđelja, ali to jeste produkt jedne istorijske epohe i biće potrebno vremena da se takvo nešto prevaziđe. Sa druge strane, ti nazivi nose u sebi uspomenu na jedno vrijeme narodnog buđenja i objedinjavanja, u odnosu na vjekovna ropstva. Isto tako, oni sami po sebi nijesu neotkloniva smetnja za obavljanje crkvene misije. Konkretno, SPC u Crnoj Gori jeste kanonska crkva svih pravoslavnih vjernika, bez obzira šta su oni po naciji. Uporedimo to sa državom: evo recimo, naša država se zove Crna Gora, a ne Udruženje građana od Jadrana do Durmitora. Dakle, država ima nacionalni naziv. Da li to znači da svi njeni građani moraju biti Crnogorci po naciji? Ne. U njoj žive i Crnogorci, Srbi i Albanci… E, pa tako i crkva, bez obzira na svoj ‘nacionalni predznak’, koji više govori o istoriji i tradiciji, nego o tome kome je ona sada okrenuta – prima pod svoj krov sve vjerujuće.