Baš nekako u godini kad se u srpnju navršila 130. obljetnica rođenja Miroslava Krleže – svakako najvećeg i pisca i uma u književnosti koju u originalu čitaju i Hrvati i Srbi, i Slovenci i Bošnjaci, i Crnogorci i Makedonci: da se ne lažemo i da ne bude zabune u mentalnom aerosolu licemjerne farizejštine – zgodno je možda mimo lektirskih naslova s uobičajenom obligacijom ili čak petparačkih pucnjeva akonto nepročitane literature, obratiti pomnju na neke od faktâ što izmiču prvom redu falše nam ljubavi ili brige.
Jest, Krleža je jamačno prevelik zalogaj i za one kuražne muževe i prepotentne matrone sa širokim žvalama, ponajvećma onda ukoliko su te ralje predestinirane samo na verbalna bulažnjenja i šupljikave retoričke eskapade. Lako je moguće da oči njihove vrijeme nisu provodile lizeći po stranicama Fricovih britkih stranicâ romana i novela, ili, visoko sofisticiranim intelektualnošću prožetim paginama njegovih drama i eseja. Zjenice njihove, sva je prilika, nisu prešle ni preko zapaljivih polemičkih sumparela ili intrigantnošću sastavljenih eseja, a da o dijarijskim evidencijama svega oko sebe viđenoga i onoga u sebe doma pročitanoga, da se i ne govori.
Da, nikad neću pravo razumjeti zašto je poezija Krležina odgurnuta do u subalterni rov njegovog djelovanja – možda zato što joj je ipak superiorna ona književnost njegova što je mimo stihovlja stvorena u prozi… (?) Nisam siguran; jerbo, da je Krleža loš pjesnik – što sugerira percepcija njegove poezije u sveopćem nam literarnom prosijavanju! – ne da nisam siguran, nego sam posve uvjeren kako "tako" loš pjesnik, autor lirike koju će se sustavno mećati postrance, nikad ne bi mogao napisati onako veličanstveno i majestetično pjesničko djelo kakvo jest kajkavski pjevajući ostenzorij – "Balade Petrice Kerempuha".
Način kojim modulira glas, sama temperatura cijele igre, te izrazi lica, očiju i kretnje u prostoru… sve su to bili atributi koji pokazuju rasnu glumčinu kakav je Mustafa Nadarević bio u svakoj pori svojega sebe
A lirika je bila važna velikom Miroslavu Krleži i dok je gradio svoje estetski nenadmašne drame. Nema je koja je loša, prosječna, solidna ili dostojna uprizorbe jednom u "milijun godina". Mudri i lukavi šjor Fric nije sebi mogao dopustili luksuz oholosti u onolikoj mjeri da doma sjedne za radni stol i napiše dramu koju nitko neće htjeti izvesti. Ili će je podanički i zanatski ipak napisati, ali po cijenu rizika da ju nakon praizvedbe publika mlako primi ili počasti umjetnim pljeskom. Sve je drame Krleža napisao ad modum da posredstvom njih postavi neka važna pitanja u društvu, paradigmatski svevremena koja nikad neće izgubiti na aktualnosti ma kad da se za njima posegne; ali, istodobno, i tekstom kojim će ih izgraditi, te svoje drame, vrli pisac dat će i odgovore na postavljene izazove: lišen očekivanja ili obaveze koje štilac ili gledatelj unaprijed od njega očekuju.
Takva je i drama "Gospoda Glembajevi"…
Poticajnošću svojega arhetipskog teksta iz dramske literature, provokativnim impetusom dovinula se i do atrakcije za hotinjem da ju se pred znatiželjnika iznjedri i u vidu filma. Tom se izazovu odazvao redatelj Antun Vrdoljak, dotad uglavnom potvrđen u struci i javnosti kao uspješan autor partizanskih filmova, osobito nadahnut u svojem stvaralaštvu ostavštinom i dijarijskim svjedočanstvima iz "Ratnog dnevnika" Ivana Šibla. (Naravno, nećemo smetnuti iz očišta fokusa ni seriju "Prosjaci i sinovi" skrojenu po Ivanu Raosu, njegovom zavičajniku – svakako ostvaraj među reprezentativnijim pokaznicama svojega žanra, čijem enormnom uspjehu nemalo je doprinijelo i izvanserijsko tumačenje Rade Šerbedžije – što su prepoznali i kritika i publika, a koji je nepravedno dugo čamio u "bunkeru"!) Scenarije i dijaloge, bez obzira na to tko je stvorac predloška po kojemu on gradi svoj budući film, sastavljao je i pisao sâm Vrdoljak.
Preskačući u ovoj prilici njegove uspješnice iz 70-ih godina lanjskog vijeka i neposredno prije toga, tako je bilo i za film "Glembajevi" (1988.), kojemu častimo 35. obljetnicu od emitiranja, a tako je bilo i koju godinu ranije, kad je Vrdoljak snimio i "Kiklopa" (1982.) po Ranku Marinkoviću. Bila je to dojmljiva artistička tvorevina spravljena u svojoj birtijskoj makabrističnosti: premda u tehnici kolora, baš kao i kapolavoro "Maratonci trče počasni krug" Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana, učinjena je tako da ostavlja dojam crno-bijelog filma, i, učinjena je iste te 1982. godine…
Slaveći 130. rođendan Miroslava Krleže tako da svetkujemo 35. rođendan filma "Glembajevi", čini mi se nekako baš primjerenim. Em je izbjegnut klišej slaganja stereotipnih floskula i svođenja salda; em je ukazano na važno djelo koje pažnju zaslužuje, možda i najvažnije iz njegova (dramskog) opusa; em je favorizirana sama filmska umjetnost koja je potencijalu Krležinih tema i motiva itekako ostala unekoliko sasvim nepristojno dužna; em je u žarište pozornosti izbacila i 80. rođendan glumca Mustafe Nadarevića, važnoj karici ove umjetničke monstrance; em je na oltar primijećenosti izgurala i najvažniju i najveću filmsku ulogu neprežaljene dramske primadone Ene Begović, kao i Dražen Petrović, preko svakog reda prerano raspjevane labudice u svojemu najposljednijem pjevu… Ena Begović bila je neporeciva "mozartessa" sveopćega hrvatskoga glumišta!
Premda je u nukleus hrvatske književnosti ugradio neke među najvećim ispripovijedanim pričama ikada u nas, Miroslav Krleža nikad nije bio muzom filmskim trudbenicima da po njegovim zapletima i raspletima zamisle, pa onda razmrse i realiziraju nekakvo buduće djelo u formatu sineastskog izričaja. Ne vjerujem da je strahopoštovanje naspram originalu bilo branom ilitiga preprekom za možebitno rabotništvo ove sorte; ne, jerbo smo vazda imali i talentiranih i odvažnih scenarističkih trudbenika koji bi našli načina za valjanu transpoziciju ishodišnoga Krležinog romanesknog ili dramskog teksta do u scenarističku formu, sasvim prilagodljivu skorašnjoj emanaciji u film. Problem je, čini mi se, u raspoloživosti aktualnog strukovnog personala, izbrušenosti talenata i nedostatku odvažnosti u prihvaćanju bačene rukavice u lice.
Vrdoljak se usudio, možda je i riskirao, ali, uspio je… Osobno, žao mi je što skuliranih hazardera nije bilo i više. Recimo, čudim se da nitko dosad nije pokušao u opernoj formi vokalno prepričati baš dramu "Gospoda Glembajevi", kao što mi prepast u duši čini spoznaja kako Marinkovićeva "Glorija" – najkazališnija od svih kazališnih majstorija – nije dosad odzvonila u volakno-instrumentalnom i glazbeno-scenskome mediju… (?) Da su Giuseppe Verdi ili Richard Wagner mogli znati za njih, ne sumnjam da bi se aktivno angažirali po tom pitanju. A, vidjevši u kolikoj je mjeri i s koliko je obzira Giacomo Puccini pristupao i dramskom i muzičkom portretiranju bića svojih feminilnih junakinja, sasvim sam siguran kako njegovoj tankoćutnosti ne bi promaknula onoliko kazališno vibrantna i osobnoj mu preferenciji onako fragilan lik same Glorije: istodobno i cirkusantice i časne sestre! Pa bismo je mogli usporediti sa švorom iz njegove jednočinke "Sestra Angelica".
A da je Pucciniju bilo znati za dramu "Gospoda Glembajevi", nema nikakve sumnje da bi njegovi libretisti Giuseppe Adami i Renato Simoni – koji su mu bili pripravili predložak za zadnju njegovu operu "Turandot" – imbazdali i servirali tekst po kojem bi on sasvim sigurno mogao skladati glazbu dostojnu one u baš toj partituri. Uzmemo li u razmatranje lik princeze Turandot i barunice Castelli, možemo biti sigurni kako bi im maestro vjerno doskočio neprijepornim portretiranjem (višestruko potvrđenim!), pri čemu bi se zorno zrcalile istosti sadržane u tobožnjoj izvanjskoj svjetovnoj moći, kao i u sasvim konkretnoj unutarnjoj krhkosti koju nimalo ne ojačava načelna društvena veličina i snaga financija i ugleda iza zidina aristokratskog dvora. Šteta, jer je Krleža ovu dramu objavio 1929. godine, taman u vrijeme kad se navršila peta obljetnica Puccinijeve smrti.
Ta je Krležina drama, ta damska drama, toliko slojevita poput napolitanke i do te mjere razvedena kao finski arhipelag da, unutar same obitelji Glembaj – definitivno nefunkcionalne obitelji kojoj materijalnoga bogatstva i graciozne luksuznosti ne fali ni u promilima, ali je zato raskošno insuficijentna svake radosti i sreće – nije bio uspostavljen ni emocionalni kontakt ama ni koridor komunikacije u nuždi… Fiktivno odnjegovani srh građanstva razorio se u krhkosti duhovnog osiromašenja, implodiravši u naponu svoje nadmene laži. Ništa, čini se da je Krleža ipak još uvijek živ, i, da je ovaj kazališni komad napisao prošlog mjeseca ili minule godine, a jednako bi bio aktualan da je napisan i koju dekadu iza nas, kao što će – ne treba biti ni sitničav ni sumnjičav – drama "Gospoda Glembajevi" biti nova novcata i prihvati li ju se oživotvoriti koji redatelj dogodine, ili to, pak, učini današnji školarac ili student u desetljeću ili dva, tri, četiri što su pred nama…
Vratimo se filmu.
Ono kako je Mustafa Nadarević odigrao ulogu Leonea u filmu "Glembajevi", jednako je fantastičnom virtuozitetu kakvim je Anthony Hopkins briljirao u trilogiji o istodobno i genijalnom i pomračenom umu doktora Hannibala Lectera ("Kad jaganjci utihnu", "Hannibal" i "Crveni zmaj"). U svojoj je karijeri popularni i visoko cijenjeni Mujo iliti Mujica ostvario čitavu nisku famoznih rolâ vrlo različitih karaktera, od kazališnog Pometa Marina Držića na dubrovačkoj štokavštini do televizijskog Duje Miljenka Smoje na splitskoj čakavštini, a da i ne govorimo o prepredenjaku Izetu na materinskoj mu bošnjačkoj štokavštini, što je bio i njegov finale karijere u seriji "Lud, zbunjen, normalan". Ama, posebne su i njegove filmske uloge među kojima, sasvim sigurno, dominira ova Leonea Glembaja.
Način kojim modulira glas, sama temperatura cijele igre, te izrazi lica, očiju i kretnje u prostoru… sve su to bili atributi koji pokazuju rasnu glumčinu kakav je Mustafa Nadarević bio u svakoj pori svojega sebe.
Leone Glembaj ustvari je jednojajčani brat blizanac Jagu iz "Otela" Williama Shakespearea: on zapodijeva kavge, perfidno lomi odnose, loži naelektriziranu deluziju, dovodi do psihološkog loma lika, sapuna mu dasku ka otkliznuću i nestanku, ali bez klasičnoga hotinja za iskazivanje nenavidnosti ili ljubomore kako bi zauzeo ispražnjeno mjesto očišćeno refleksom spletke vlastite mržnje ili podlosti. Hohštapler i hulja dostojan svakog poštovanja infernalne Hudobe… A Mustafa ga je na filmu oživio s tolikom uvjerljivošću, da mu je moglo biti rizično izaći na ulicu da ga tko od prolaznika ne udari! (Kao što su Miljenka Smoju pobješnjele gledateljice klele i proklinjale, prijetile mu pri susretima uživo, nakon što je "ubio" Bepinu koja je umrla na kraju serije "Naše malo misto"!)
Ne bi li naglasio dramatičnost, Antun Vrdoljak je svojim redateljskim postupkom često fokusirao lica i oči svojih likova: upravo onako kako je to provodio kolega mu Sergio Leone u svojim špageti-vesternima, s naglaskom na "Dobar, loš, zao" (1966.) ili još i više u klasiku "Bilo jednom na divljem zapadu" (1968.). A imao je, ruku na srce, u Glembajevima i vrhunsku ekipu glumaca, tako da se i taj "trik" mogao rascvjetati u svojoj punini.
Uvjeren sam kako je najpotresniji i najveličanstveniji monolog u filmografiji bivše Jugoslavije – uključujući i srpsku i hrvatsku i svaku inu kinematografiju razvijenu nakon raspada rečene države – bio onaj što ga je i po svetim riječima scenarista i u blagoslovljenoj režiji Dušana Kovačevića bio izgovorio Danilo Bata Stojković tumačeći lik molierovskog umišljenog bolesnika Ilije Čvorovića u nadfilmu "Balkanski špijun" (1984.); i, po analoškoj paradigmi iste estetske validnosti i nadahnuća, bio bih sklon konstatirati kako nema većeg, jačeg i potentnijeg dijaloga u svekolikoj ovdašnjoj filmovnici, negoli što je to dijalog i disput između oca Ignjata i sina Leonea u ovom artističkom ostvarenju. Način na koji su Tonko Lonza i Mustafa Nadarević izveli i odigrali ovu ingeniozno osmišljenu i bravurozno napisanu scenu, reprezentira upravo egzemplar izvedbenog dualizma koji bi imao biti obaveznom demonstracijom na svakom glumačkom bilo elementarnom učenju bilo usavršateljskom studiju. Riječju, abeceda izvedbene scenske umjetnosti. Eliminacijski ispit pri svakom obliku selekcije…
Sve se navlas isto može primijeniti i na duet Leonea i barunice Castelli, gdje je došlo i do eksplozije nadnaravne darovitosti prije imenovane mirakuložaste Ene Begović. Poput kanonade odzvanja jedna njezina replika: "Svatko od nas nosi u sebi nešto zbog čega bi ga ljudi kamenovali!" Maestralan dijalog…
Film je, zapravo, sazdan od dva velika – dijaloga! I, imbazdan antologijskom glazbom Arsena Dedića.
Duh Miroslava Krleže može biti zadovoljan, baš kao i aktualnost djela njegova: pa i ob 130. obljetnici njegova rođenja.
