Znam da ništa ne znam izreka je grčkog filozofa Sokrata, a njegov poznati paradoks ovih je dana na novohrvatski preveo admiral Davor Domazet Lošo, poručivši hrvatskim povjesničarima da njihova znanstvena disciplina, s njegovog stajališta, ‘nije nikakva znanost’.
Ljutnju admirala koji je ljeto 1991., godinu dana nakon obaranja prvog balvana na cestu pored Knina, iskoristio radno kao polaznik Ratne škole JNA, izazvale su kritike dijela povjesničara koji su iznijeli niz primjedbi na vijest da članovi Hrvatskog generalskog zbora u sklopu nacionalnog programa edukacije o Domovinskom ratu održavaju predavanja profesorima povijesti o ratovima 1990-ih. Domovinski rat ionako je pretvoren u dogmu u koju nije uputno dirati, a na ovaj način dodatno se pojačava mitologiziranje vremena o kojem je mišljenje, kako je svojedobno izjavio Tomislav Karamarko, najbolje iznositi u svoja četiri zida. Uvrijeđen negativnim komentarima, Domazet Lošo kritičarima i cjelokupnom pučanstvu nadahnuto se obratio u programu HRT-a, rekavši da ‘temelj ove države nije ni antifašizam, ni 10. travnja, to da raščistimo. Temelj ove države je Domovinski rat. U Vukovaru se borilo protiv oba totalitarna simbola, crvene zvijezde i četničke kokarde…’ Što se tiče rata, za Domazeta Lošu ‘kako vrijeme odmiče, on dobiva pravu vrijednost’. Kako i ne bi kada je to ‘najčišći rat u povijesti u kojem je primijenjena najveća etika ratovanja…’
Koliko je jaka istina o kojoj govore generali najbolje se vidi na suđenjima za ratne zločine hrvatskim vojnicima, kada ‘živi svjedoci’ redovito dobivaju amneziju
Kada Domazet Lošo govori o etici, a posebno o etici ratovanja, treba ga uzeti ozbiljno. Dvije epizode iz njegovog života ukazuju na to da čovjek zna o čemu zbori. Jedna je iz 1991., kada je još bio visoki oficir JNA u Beogradu i kada je, prema tvrdnjama umirovljenog časnika HV-a Kuzme Pecotića, današnji ekspert za teorije zavjere bio svjedok optužbe protiv njega na Vojnom disciplinskom sudu, na kojem je Pecotić bio optužen zbog ‘širenja hrvatskog nacionalizma’. Pecotić je i sam tada još bio u službi JNA, a njegov se krimen sastojao u tome što je na predavanju u Ratnoj školi JNA izjavio da će odbiti zapovijed o izlasku na ulice u slučaju stvaranja konfederacije ili raspada zemlje. Pecotić je o sukobu s admiralom Domazetom Lošom svjedočio još 2000. u ‘Feral Tribuneu’.
Druga epizoda iz života Domazeta Loše koja svjedoči o njegovom poznavanju ‘etike ratovanja’ je iz 1993., kada je bio jedan od glavnih zapovjednika vojne akcije u Medačkom džepu, jedne od najsramotnijih epizoda HV-a u ratu. Nakon upada hrvatskih snaga u sela na Medačkom platou, tada je na najsvirepije načine, prema podacima Amnesty Internationala, pobijeno stotinjak civila, od kojih su mnogi osakaćeni i izmrcvareni, a mnoge žene silovane. Za ratne zločine u Lici 1993. osuđen je samo general Mirko Norac. Na optuženičkoj klupi, osim Norca, našao se i general Rahim Ademi, čija je obrana uspjela dokazati da nije kriv i da je postojala paralelna linija zapovijedanja. Na čelu operacije u Medačkom džepu bio je tadašnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general Janko Bobetko. Njegova produžena ruka na terenu bio je upravo Davor Domazet Lošo. U obrazloženju oslobađajuće presude generalu Ademiju 2008. sudac Marin Mrčela naglašava da je izravni zapovjednik generalu Norcu bio Davor Domazet Lošo. Norac je na kraju osuđen zbog stradanja 23 civila, miniranja i paljenja više stotina kuća. Iako je to bilo logično za očekivati, Domazet Lošo, koji je direktno zapovijedao topničkim napadima na civilne ciljeve, kao i general Mate Laušić, koji je zapovijedao Vojnom policijom koja se više puta oglušila o panične pozive Rahima Ademija da iziđe na teren, nikada nisu optuženi.
Oni koji su pozorno slušali predavanja generala u mirovini primijetili su da dio njih ne priznaje presude Haškog suda, a ne leže im ni presude države za koju su se borili
Nastup na HRT-u umirovljeni admiral iskoristio je i za prozivanje povjesničara koji, prema njegovom mišljenju, krivo interpretiraju činjenice, optuživši prvenstveno Tvrtka Jakovinu i Hrvoja Klasića da imaju ‘ideološke predrasude’ pa zastupaju tezu o ‘građanskom ratu, a to je na tragu velikosrpske politike’.
Upitali smo povjesničara Hrvoja Klasića za komentar admiralovih teza, ali i ukupnih aktivnosti članova Generalskog zbora oko edukacije povjesničara. Klasić kaže kako je poželjno da povjesničari ‘radi boljeg razumijevanja povijesnih događaja i procesa iz prošlosti konzultiraju i sudionike istih’. Međutim, osim generala, prema Klasićevom mišljenju trebalo bi konzultirati i neke druge koji o ratu imaju dosta toga reći.
- Kada je u pitanju Domovinski rat, to se prije svega odnosi na vojnike, ali i političare, novinare, a posebno žrtve, pa i pripadnike raznih mirovnih inicijativa. Stvaranje dogme, ‘službene povijesti’, nešto je što smo uglavnom vezali uz totalitarni komunistički sustav. U demokratskom društvu princip podučavanja povijesti trebao bi se temeljiti na kritičkoj analizi činjenica, dokumenata i svjedočanstava s naglašenim multiperspektivnim pristupom - ističe Klasić.
Osim Domazetu Loši, kritike i usporedbe sa SUBNOR-om i predavanjima partizanskih oficira po školama diljem Jugoslavije nisu se svidjele ni predsjedniku Hrvatskog generalskog zbora, generalu Pavlu Miljavcu, koji je intelektualnu širinu pokazao komentirajući izjave kritičara na ovaj način: ‘O čemu mi govorimo? Tko će bolje predavati o operacijama koje smo vodili nego generali? Hajde da kritizira netko tko je imao pušku u ruci, umjesto da se skrivao po fakultetu. Ne može biti jače istine od one koju prenose živi svjedoci, ljudi koji su bili na ratištu. A da smo blesavi, ne bismo dobili rat.’ Koliko je jaka istina o kojoj govori general Miljavac najbolje se vidi na suđenjima za ratne zločine hrvatskim vojnicima, na kojima ti ‘živi svjedoci’ redovito dobivaju amneziju kada trebaju govoriti o onome što su vidjeli na ratištu.
Predavanja se odvijaju još od kraja prošle godine, a na njih je javnosti skrenuta pažnja tek nedavno, kada je ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić održao sastanak s predstavnicima Generalskog zbora. Tako smo saznali da Ministarstvo branitelja u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje financira generalska sijela s povjesničarima. Na jednom od nedavnih generalskih predavanja, kako prenosi portal Lupiga.com, mogao se čuti još jedan nadahnuti istup Davora Domazeta Loše, koji je ponovio svoju sto puta javno iznesenu tezu kako su Jugoslaveni najveći problem Hrvatske. Povjesničari su tamo mogli dobiti i ekskluzivnu informaciju da je ratni zločinac Dario Kordić zapravo nevin jer je za masakr 116 civila u Ahmićima kriva britanska tajna služba. Domazet Lošo okupljene je obavijestio i kako je točno ono što je u svojim djelima tvrdio srpski parapovjesničar Pero Simić: da, Josip Broz Tito bio je Rus! Mnogima u Srbiji bit će drago kada čuju još jednu Lošinu ekskluzivu: Slobodan Milošević je živ. Zapravo, nije Domazet Lošo baš u to siguran, ali je, po njemu, sanduk na sprovodu u Požarevcu bio prazan.
Osim što su saznali kako neki generali ne priznaju presude Haškog suda, povjesničari koji su pozorno slušali predavanja generala u mirovini čuli su da im ne leže ni presude države za koju su se borili. Tako je general u mirovini Marinko Krešić izjavio da je dvaput osuđeni ratni zločinac i ubojica civila Mirko Norac za njega ‘heroj, a ne zločinac’, dok se Pavao Miljavac ograničio na vapaj da civilni sudovi ne razumiju konkretne ratne situacije.
Prozvani povjesničar Klasić ozbiljno sumnja u mogućnost da se ovakvim ‘predavanjima’, koja su po svom karakteru više politički skupovi, može doprinijeti procesu utvrđivanja činjenica o ratu, jer generali svaki disonantni ton proglašavaju ‘velikosrpskim i antihrvatskim’.
- Pokušavam zamisliti situaciju na jednom takvom seminaru na kojem nastavnik postavi pitanje generalu da pojasni okolnosti ubojstva Josipa Reihl-Kira ili Ante Paradžika, odnos ljudi u uniformama prema srpskim civilima 1991. ili 1995., ili da pojasni na primjer o čemu su na tako brojnim sastancima pričali predsjednici Tuđman i Milošević. Zar nakon posljednjih reakcija generala itko može zamisliti konstruktivnu raspravu o nekoj od tih tema? Ili je puno bliži scenarij po kojem bi spomenuti nastavnik bio nazvan hrvatskim izdajnikom i srpskim špijunom - kaže Klasić.
No Davor Domazet Lošo ne boji se kritičara. Klasića i Jakovinu optužuje da zastupaju teze srpske politike i Memoranduma 2. S prijateljskog HRT-a neustrašivo poručuje: ‘Oni me nikada nisu pozvali na kavu, evo ja ih izazivam, bacam im rukavicu, svi neka se postroje koliko ih ima, ja ću sam.’
Zatražili smo komentar ovog javno izrečenog junačkog iskaza od Hrvoja Klasića, koji je oduševljen prijedlogom Domazeta Loše.
- Pošto se prvenstveno bavim socijalističkim periodom, uvijek mi je veliki izazov imati kao sugovornika nekoga tko je bio visoki jugoslavenski oficir, vojni obavještajac i dugogodišnji član Saveza komunista. Ako sam kao povjesničar mogao razgovarati s ljudima koji su odležali zatvorske kazne zbog ‘razbijanja Jugoslavije’, kako me ne bi zanimala priča osobe čiji je posao bio očuvanje Jugoslavije - odgovara Klasić, koji optužbe da zastupa srpsku politiku i izmišljeni Memorandum 2 ne želi komentirati, jer je odlučio da neće ‘baš na svaku glupost u hrvatskom medijskom prostoru reagirati’.
Ideju da generali, nakon što je njihova predavanja već pohodilo oko 300 nastavnika, uđu u škole i počnu direktno poučavati djecu svom viđenju rata i svojoj istini koja se ima smatrati jedino ispravnom, povjesničar Dragan Markovina naziva ‘besmislenom i anakronom u svakom pogledu’. Problematičnim smatra da takva ideja polazi od pretpostavke da ‘djecu treba učiti dogmama i priječiti ih da razviju bilo kakav kritički aparat prema ičemu, a posebno prema društvenoj stvarnosti’. Drugi problem, prema Markovini, proizlazi iz generalskog stava da ‘povjesničari nemaju što tražiti na ratnim temama, jer nisu izravno sudjelovali u ratu’.
- Kada su Domazeta Lošu pitali zašto je u ljeto 1991. još bio u JNA, odgovorio je da je završavao radove na zubnoj protezi. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je izrada Lošinog zubala umnogome oblikovala tijek rata, ovakvo viđenje je prije svega glupo, jer zapravo znači da nas antici i srednjem vijeku ne bi imao tko učiti jer je struka nebitna. Temeljna ideja historiografije je da razvija kritički odnos prema mitologizacijama i ispravno kontekstualizira događaje, što generali očito vide kao problem. Kada se pak od svega toga izmaknemo, uvođenje rata kao nekakve posebne vrijednosti u škole i militarizacija društva svjedoče ponajprije o strašnom osjećaju nesigurnosti i nedostatku ikakvog suvislog koncepta o tome kakvo društvo želimo - kaže Markovina.
Jednu stvar generalima treba priznati. Oni osvajaju teren i u mirnodopskim uvjetima. Uz logističku podršku Vlade i civilnih institucija, koje su tu samo da ‘lupnu petama’ i plate što treba, bez snažnijeg otpora u vidu struke, kojoj demonstriraju kako se piše ljepša i herojskija povijest, osvajaju prostor bez gubitaka. ‘Povijest pišu pobjednici’, poručuje Davor Domazet Lošo, a oni koji su se ‘skrivali po fakultetima’ i na njima branili doktorate tu su da pronose umotvorine iz kuhinje Generalskog zbora. Učenici, po-zor!
