Uključimo se dakle u najnoviju rundu književnih susreta i razmimoilaženja između Hrvatske i Srbije, jer svi su već tamo. Počelo je prošli tjedan, izglasavanjem Zakona o kulturnom nasleđu u beogradskoj Narodnoj skupštini. I dok je u Srbiji žagor izazvalo prvotno zanemarivanje kosovskog pitanja u tom kontekstu, ovdje smo se fokusirali na Dubrovnik. Točnije, na zakonski član 23. koji pod "stara i retka bibliotečka građa" u prvom stavku ("stare srpske knjige") među ostalim kazuje: "Izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom." Jasno, bilo je to dovoljno da Hrvatskom jekne alarm na najvišoj institucionalnoj, kao i medijskoj razini.
I lako bismo se upleli u nanovo ukrštene argumente o tome čiji su i koliko Mavro Vetranović i Junije Palmotić. No definitivno nema smisla književnost tretirati poput mesa 'z tiblice ili varaždinskog zelja. Znate ono, autohtone delicije koje valja registrirati, u ime nacije i tržišta, pri Bruxellesu, ali onda Slovenija ispuni formular za ajvar, drevni podalpski veganski namaz, pa izazove probavne smetnje u Makedoniji i Srbiji.
Nema takvog ureda za književnost, srećom, a u ovoj smo se cirkusariji dosad jedva snalazili i s tobože udvojenom ostavštinom jednog Ive Andrića. Književnost se ne svrstava nacionalno, ili ma kako drukčije, pomoću uredbi i zakona, nego slijedom znanstveno utvrdivih književnih i jezičnih bliskosti. Pritom je Dubrovčane teško uvrstiti igdje mimo dalmatinskog renesansnog kruga, s efektom na razne kasnije pisce ponajviše u Hrvatskoj.
No među tima dolazećim ističe se plejada književnika i filologa i drugih intelektualaca u Dubrovniku 19. stoljeća, političkih i kulturnih optanata srpstva. Odgajali su mlade Obrenoviće i Karađorđeviće, smatrali da govore i pišu srpskim jezikom, te se nazivali srbokatolicima, a bilo je ondje i više svećenika – rimokatoličkih. Obilježili su posebno dubrovački fin de siècle, ali čitava struja nestaje sa scene ubrzo nakon osnutka Jugoslavije. Iščezli su kad je romantičarsko slobodarstvo naspram omražene Austro-Ugarske zgasnulo nedugo za njom. Osim toga, dotad izumire glavnina vlastelinskih loza starog Dubrovnika čija je klasna agonija uvelike odredila lojalnost bratskome slavjanskom dvoru.
Raguza njihova doba ostavila nam je tako više delikatnih tema za promišljanje, ali pod jednim uvjetom. Naime, da uzmemo u obzir tadašnji historijski okvir, umjesto da ih podvrgavamo današnjem, naročito po aspektu nacionalnog. I upravo tzv. dugo 19. stoljeće, do Prvog svjetskog rata, vrijeme je profiliranja samog pojma nacije, dok smo mi pak žarko skloni pripadajuće manifestacije podvrgavati ekskluzivnoj optici svog trenutka. A to je u najvećoj mjeri odlika nacionalizma koji naciji i svim njenim atributima, često i jeziku, pripisuje bezvremensku kvalitetu i porijeklo. Također, svojevrsnu organsku prirodnost koja sugerira da su nacije bile tu maltene i prije njihovih pripadnika. Pa se vratimo na pitanje dubrovačke književnosti: Marin Držić i Ivan Gundulić nisu ni mislili o svojoj nacionalnosti, nego tek o nekoj široj ili užoj pripadnosti, ali smo im doskočili.
Zakon o nasleđu utoliko ima primarno nacional-ideološku funkciju, potencijalno ekspanzionističku. Što se tiče bliskosti srpske kulture i dubrovačke književnosti, ona bi svakako bila veća bez jalovog ozakonjenja. Odnosno, da je ostala na objektivno velikom doprinosu koji su povjesničari i književni teoretičari iz Srbije ostvarili u istraživanju prošlosti Dubrovnika. Nešto slično, a to nimalo slučajno, važi za hrvatske reakcije na presezanja iz srpske skupštine. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek je skandalizirana, zahtijeva službenu reakciju na (među)državnoj instanci. Kao da ni sama ne poznaje vjerodostojnijih metoda zaštite eventualno ugrožene kulturne baštine od – birokratske.
Uostalom, tako je rješavala i otkup te nagrađivanje djela živućih pisaca, šikanirajući brojne od njih zbog nedovoljno hrvatolikog imena i prezimena. Sve skupa nimalo slučajno, rekosmo, jer je nekoliko dana prije srpskog zakona ovdje iznova puštena ideja o donošenju nekakvog zakona o upotrebi i zaštiti hrvatskog jezika. Nekoliko dana poslije, dojam o takoreći predmodernoj nedoraslosti svih aktera u ovoj priči je svojski upotpunjen. Oglasio se Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje čiji bi kulturrasistički prostakluk zaslužio poseban duži osvrt, da nije ovako jake konkurencije u zlonamjernosti. A da je jezik moguće zaštititi od samih takvih njegovih čuvara, i zakon bi imao neke svrhe.
