S početkom redovite lipanjske državne mature – kažu da je to najstresniji mjesec u životima netom svršenih srednjoškolaca – pojačavaju se reklamne kampanje sveučilišta, fakulteta i njihovih odsjeka na ovdašnjem tržištu visokog obrazovanja. A takvih je iz godine u godinu sve više. Jer dodjeljuju se akreditacije šakom i kapom, bujaju univerzitetski programi, otvaraju se privatni i javni fakulteti i sveučilišta po svim zamislivim i nezamislivim mjestima jedne male zemlje. Upravo obrnuto proporcionalno objektivnim potrebama i potražnji, ali sukladno konstantnom opadanju kvalitete i kriterija.
Opće je poznato kako se broj maturanata kontinuirano smanjuje – ove se godine spustio ispod psihološke granice od 30.000 i niži je za nevjerojatnih desetak hiljada u usporedbi s 2014./2015. – pa se i marketinške aktivnosti spomenutih institucija, s ciljem privlačenja potencijalnih korisnika njihovih usluga, studenata-klijenata, pojačavaju. Borba je beskompromisna. Zato je uvijek zanimljivo zaviriti u propagandni arsenal sudionika takvog sustava, pogledati kakvim se obećanjima, hvalospjevima i frazama služe.
Ako bismo tražili jednu povezujuću sintagmu koja ima potencijal objedinjavanja takvih aktivnosti, onda za tron definitivno konkurira ona prividno neproblematična, zdravorazumska floskula: "vještinama usmjereno obrazovanje". Obećavaju tako mnogi da ćete kod njih steći upotrebljiva znanja o umješnoj upotrebi "alata" i kako ih adekvatno primijeniti u praksi na tržištu rada. Razbacuje se pritom obilato epistemološkim rječnikom neopozitivizma i tehnokracije u takvoj oglašivačkoj propagandi, a zapravo klasičnom agitpropu. Sve pršti od diskursa statistike, scijentometrije, indeksa i grafova, kvantitativnih istraživačkih metoda, digitalnih tehnologija... Pritom je tržište rada alfa i omega, početak i kraj priče, konačni arbitar pri procijeni ima li određeni studijski program smisla ili ne.
A na tržištu rada caruju tzv. poslodavci. Još je to jedna "lijepa" riječ ovog jezika koja u sebi krije podvalu tranzicijskog kapitalizma. Poslo-davci, ljudi koji "daju posao". Takvi ne trebaju radnike i radnice, njihov rad i znanja. Oni su ti koji navodno imaju posao u svome posjedu pa ga velikodušno iznajmljuju, "daju" ga u najam. I sve je super, sve je krasno u takvim slikama. Smjenjuju se kao na pokretnoj traci manekenski nasmiješeni mladi ljudi, diplomanti/ce raznoraznih bernejza, baltazara i algebri. Osim što vam u takvom prizoru i doživljaju nije jasno gdje se pritom u svemu tome izgubilo obrazovanje. Ono obrazovanje koje je davalo orijentire i širi smisao životu i radu kritičkim razumijevanjem niza društvenih procesa u koje smo direktno ili indirektno uključeni. Obrazovanje u konfrontaciji sa stalnom povijesnom težnjom da nas se učini funkcionalnim, a pokornim fahidiotima.
