Nije vijest kada država izađe iz recesije, vijest je kada ne uđe u crkvu: pokret okupacije crkve sv. Marka u izvedbi pričuvnog zbora Tomislava Karamarka prošlog nam je petka još jednom pokazao kako izgleda uspješno premještanje predizbornih tema iz škakljive zone ekonomskih problema. Samo, novi nastavak starog sukoba crvenih i crkvenih nije bio jedini razlog mlake javne reakcije na istodobno statističko okončanje slobodnog gospodarskog pada države. Njega je vrlo brzo relativizirao tko god je stigao: dijelom zato što je aktualna vlada započela mandat najavom petpostotnog rasta da bi kraj dočekala slaveći deset puta manji pomak, dijelom zato što smo početkom 2011. iz recesije već bili izronili samo zato da bismo zatim u nju još dublje potonuli, dijelom zato što nas čak i ovaj napredak ostavlja na začelju evropskih zemalja… Ipak, čini se da je ključni razlog rezignacije sažeo glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić, ustvrdivši da to što smo izišli iz recesije ne znači i da smo izišli iz krize: dojam je da baš unutar ove fine distinkcije otkrivamo zašto najava oporavka djeluje poput fikcije.
Kao svaki ideologem, ‘kriza’ služi tome da općom panoramom prikrije partikularne interese pojedinaca: u ovom slučaju, prvenstveno interese Majetićevih ‘poslodavaca’, kojima je upravo ona glavna poluga pritiska na radnička prava i državnu gospodarsku politiku
Da bi dojam postao jasniji, traumatični sudar hrvatskog društva s ekonomskom krizom trebalo bi prethodno – makar provizorno i sasvim pojednostavljeno – pokušati rasporediti u koliko-toliko smislen narativ. Ako je sudar bio traumatičan, možda će pomoći poznata teorija o susretu s traumom kroz pet uzastopnih faza, koju je svojedobno razvila švicarska psihologica Elisabeth Kübler-Ross: riječ je, znamo, o fazama poricanja, bijesa, ‘cjenkanja’, depresije i, konačno, pomirljivog prihvaćanja novoga stanja stvari. Nije li otprilike tako izgledala i javna percepcija globalne ekonomske krize kod nas? Iako je vrlo brzo nakon njene detonacije na Wall Streetu postalo jasno kako će udar porušiti većinu svjetskih nacionalnih ekonomija, ovdašnje su nas političke elite – predvođene tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom – uporno uvjeravale da se Hrvatskoj ne može dogoditi ništa ozbiljno. Nakon što se početna iluzija raspršila, narastao je bijes: snažan i kratkotrajan, protutnjao je ulicama u neartikuliranim Facebook-prosvjedima. Samo da bi nas doveo do faze ‘cjenkanja’, pokazalo se: ali pokušaji da se sitnijim i krupnijim ustupcima – smanjenjem plaća i radničkih prava, mjerama štednje i ‘neizbježnim odricanjima’ – nekako izađe na kraj s ekonomskim kolapsom poslužili su i sami tek kao uvertira u opću depresiju. A danas, već smo zakoračili duboko u peti i posljednji čin gospodarske tragedije, prihvativši krizu kao neupitan i nepromjenjiv okvir društvene stvarnosti. Suhoparni statistički izvještaj o dvostrukom uzastopnom kvartalnom rastu BDP-a u odnosu na prošlu godinu od te je stvarnosti udaljen barem koliko i predizborna obećanja vlasti od njenih rezultata. Ako je recesija završila – uvjerljivo stoga zvuči poruka prvog među domaćim poslodavcima – iz krize nećemo izići još dugo, dugo vremena.
Što ako, međutim – pokušajmo na trenutak shvatiti tu poruku radikalnije nego što je izrečena – iz krize nećemo izići ni tada? Što ako nam popularna teorija švicarske psihologice ipak nudi nešto više od zgodnog priručnog modela za transformaciju traumatičnog iskustva u smislenu pripovijest: što ako je kriza tu da ostane, što ako je poredak koji prešutno smatramo nekom vrstom izvanredne situacije zapravo već uspostavio koordinate naše nove normalnosti? Što ako je – drugim riječima – ‘kriza’ zapravo sasvim neprecizan naziv za ekonomska, društvena i politička zbivanja u posljednjih šest godina: ako je naprosto ideološka alatka za disciplinirano održavanje novonastalog stanja i njegovog masovnog prihvaćanja? Kao i svaki ideologem, naime, ‘kriza’ generira sveobuhvatnu priču: ona je nešto što se događa ‘svima nama’, u što smo zajedno potonuli i iz čega zajednički pokušavamo izići. Kao i svaki ideologem, otporna je na činjenične provjere: iako pritom dobro vidimo da nije pogodila svakoga, da bogatstva najimućnijih u njoj rastu usporedo s profitima velikih kompanija i da neke društvene skupine – poput, recimo, ratnih veterana s trga sv. Marka – nimalo ne dodiruje, u osnovi je i dalje ne dovodimo u pitanje. Kao i svaki ideologem, konačno, ‘kriza’ služi tome da općom panoramom prikrije partikularne interese pojedinaca: u ovom slučaju, prvenstveno interese Majetićevih ‘poslodavaca’, kojima je upravo kriza glavna poluga pritiska na radnička prava i državnu gospodarsku politiku.
Tako nekako izgleda kriza izbliza: kada odmaknemo pokrov proračunske statistike i uklonimo privid zajedničke sudbine, vidimo samo novo preslagivanje snaga, preraspodjelu moći i materijalnog bogatstva. Nastavak socijalnog raslojavanja drugim sredstvima, dakle; možda se tu krije neizrečeni razlog apatične reakcije na službeni kraj recesije. Ne u niskoj stopi ekonomskog rasta, ni u iznevjerenim obećanjima vladajućih, ni u pouci iz 2011. Nego u prešutnom prihvaćanju novoga poretka stvarnosti: kao što kriza nije ista za sve, uči nas on, neće to biti ni izlazak iz nje. Uzalud stoga postoci i pozitivni pomaci; malo znači što smo dobili bitku protiv recesije ako unaprijed znamo da gubimo rast.
