Slikarsko djelo povelikih dimenzija, čini se da je riječ o ulju na platnu, prikazuje pomalo neobičan motiv. Na slici je simpatična gola debeljuškasta ženska beba – obrazi su joj jako rumeni, a osmijeh vrlo širok – koja s obje ručice drži veliku kriglu točenog piva, reklo bi se tipično bavarske sorte. Umjetnina je stara, u njenom desnom donjem kutu nalazi se podatak da datira još iz 1896., i zapravo je u funkciji arhaične reklame jer je pored opisanog djeteta na slici i kitnjasti oblačić s nazivom poznatog minhenskog piva. Beba sjedi na grbu puba u kojem slika visi sa stropa, postavljena je na najupečatljivijem zidu u glavnoj prostoriji. Riječ je o pivnici-restoranu lociranom u minhenskom naselju Maxworstadt – vibrantnom sveučilišnom kvartu u kojem sve vrvi od galerija, kafića, modernih restorančića i knjižara – na južnom rubu razvikanog Schwabinga, epicentra suvremene minhenske gentrifikacije.

Pub-restoran jedno je od kultnih mjesta u glavnom gradu Bavarske, počeci mu sežu do prvih godina 20. stoljeća. Iz mnoštva pripadajućih reklamnih narativa koji ga prate jasno se iščitava da je to svojevremeno, između dva svjetska rata, bilo jedno od glavnih mjesta minhenskog, bavarskog i njemačkog nadrealizma i dadaizma. Prostor u koji su rado i redovito svraćali – sasvim sigurno se i bjesomučno opijali – slikari, pisci, galeristi, umjetničko-intelektualna boemska škvadra koja je tada živjela u Minhenu. Zasigurno su mnogi među njima u velikim količinama ispijali i pivo koje reklamira beba s početka natuknice.

Reklama je i neposredan povod zašto o tome ovom prilikom pišemo. Iskorišteni motivi na njoj pripadaju standardima i vrijednostima jednog potpuno drugog povijesnog vremena. O tome razmišljam gledajući je dok naginjem treću kriglu vrlo solidnog piva. Bilo je to vrijeme u kojem je očito bilo moguće spontano, neopterećeno preuzeti i iskoristiti motiv golog djeteta za reklamu alkoholnog pića i mjesta kakvo je pivnica, makar reklama bila izvedena i u dojmljivom slikarsko-umjetničkom idiomu. U potpunoj je to suprotnosti sa standardima koji su se nametnuli u našoj epohi s kraja 20. i u 21. stoljeću. U vremenu koje je između ostalog obilježeno diktaturom političke korektnosti i licemjerne paradigmom kojom se deklarativno štiti prava svega i svih, te navodno širi kulturu tolerancije, dok se zapravo provodi režim totalnog nadzora, kontrole i restrikcije. Razdoblje je to u povijesti u kojem je nezamislivo i pomisliti da bi dijete – nago ili ne, svejedno – uopće moglo reklamirati alkoholno piće. Status djeteta u međuvremenu je uzdignut do sakralnih razina, kaže se da su društva postala child centred orijentirana. Jesu li zbog toga postala bolja, teško je reći. No znam da me veseli vidjeti da se suvremeni inkvizitori još nisu nakanili – ili možda drznuli? – skinuti spomenuto umjetničko djelo iz minhenske pivnice.