Jedna od rijetkih domaćih velikih prehrambenih kompanija koja je "nekim čudom" preživjela klasičan tranzicijski scenarij rasparčavanja do uništenja, koja službeno ima pozitivnu poslovnu bilancu i u kojoj je država zadržala značajan udio u vlasničkoj strukturi – no ni izbliza tako velik kao što je onaj mirovinskih fondova, odnosno najvećih inozemnih banaka na domaćem financijskom tržištu – reklamira se, između ostalog, i svojim tradicionalnim asortimanom bistrih juha. Pa kaže da se time "nastavlja dugogodišnja topla priča i donose pozitivne emocije svakom potrošaču". Naravno, jer želimo da toplina i tzv. pozitiva optoče svakoga koga naš proizvod nagovori. Takvi nam kupci trebaju, neopterećeni i nekritički ljudi koje je lako lansirati u oblak emocije pozitivnog raspoloženja, a za to je dostatna već i aluzija na mirisni podražaj koji će pokrenuti lavinu asocijacija.
Upravo to nudi i daje, tvrdi nam marketinški odjel kompanije, proizvod imenovan "Mamina juha". Ona recimo, kako navodi reklamni diskurs, asocira na lijepa sjećanja. A koja i kakva su to sjećanja? To je, kažu, topao dom kojim se širi miris tople juhe. Nadalje, to je sjećanje na zajedništvo i veselje kada se obitelj i prijatelji okupe za stolom. Već je dovoljna tek mala vrećica "Mamine juhe" da takvi osjećaji naprosto prokuljaju van iz arhiva naših duboko pohranjenih osobnih memorija. Ostaje samo da se opustimo, zatvorimo oči i raširimo nosnice, pa da nas preplave romantične reminiscencije. Ali ima toga još. Za potpuni doživljaj, kazuje nadalje narativ, tu je tjestenina u juhi koja je, zamislite, ni manje ni više nego skrojena u obliku srca! I baš je to konačni potpis i garancija proizvoda. Napravljeno s ljubavlju, onako kako samo majka umije.
Čini se da skoro ništa nije izostalo u takvom ultrakonzervativno skrojenom oglašivačkom uratku. Dom, majka, obitelj, zajedništvo, srce... Sve je tu, svi idiomi tradicionalno shvaćene zajednice. Reklamu kao da je kreirala udruga Željke Markić i njima slični. Svi i sve se u tom promidžbenom agitpropovskom uratku udobno i sigurno gnijezde. Dok napolju, izvan tog ovozemaljskog raja nanovo (re)kreiranog i neraskidivo povezanog toplim mirisom juhe iz djetinjstva, prijeti opasan svijet. A što je recimo s onima kojima dijapazon navedenih karakteristika izaziva sjećanja na tatu? Ima li takvih kupaca u poslovno-marketinškoj strategiji firme? Ili su takvi tropovi rezervirani za neka druga društva i tržišta, recimo skandinavska, u kojima za razliku od ovdašnjih i nije tako teško zamisliti prizor u kojem bi otac za obiteljsku trpezu servirao toplu juhu, dok majka sjedi udobno zavaljena u stolac? A što ćemo s onim obiteljima u kojima su dvije mame ili dva tate?
Kakve god bile, siromašne su obitelji u kojima će vrećica industrijske juhe, a ne ona napravljena od grincajga s placa, poslužiti reklamno opisanoj svrsi.
