Novosti su u svibnju 2017. otkrile da Luka Popov iz Zaklade Vigilare preko bloga Kontrarevolucija anonimno širi mržnju i netrpeljivost prema ženama, LGBT zajednici i nekršćanskim vjerama. Tamo je autor, sasvim doslovno, pozivao na povratak srednjovjekovnog poretka u evropske države, vladavinu aristokracije i poništavanje posljedica Francuske revolucije, komunizma i kontrakulture šezdesetih. Uz zabranu pobačaja, kontracepcijskih sredstava i gej prava, Popov je apelirao na zbacivanje posljedica ‘seksualne revolucije’, političke korektnosti, antidiskriminacijskih odredbi i uspostavu kršćanskih ‘naravnih’ zakona koji će gejeve (‘sodomite’) i žene staviti na mjesto građana drugoga reda. Popov se nakon toga povukao iz javnoga života, ali ideje i metode borbe koje je promovirao tek su dobile na životu jer čine srž evropskog transnacionalnog konzervativnog pokreta.

Za promoviranje ‘izvornih moralnih načela’ članovima se predlaže preuzimanje i izvrtanje ljudskopravaškog jezika u borbi protiv ljudskopravaša, umrežavanje, lobiranje, manipuliranje javnošću i ciljanje pozicija u evropskim institucijama

Otprilike u vrijeme nastanka spomenutih tekstova, 2013. godine, najutjecajniji evropski neokonzervativni aktivisti, političari i intelektualci sastančili su po evropskim metropolama ne bi li skovali zajednički program. Njihov manifest ‘Povratak na naravni poredak: Agenda za Evropu’, koji je nedavno u javnost dospio zahvaljujući istraživačkim novinarima njemačko-francuske televizije Arte, esencija je budućnosti koju priželjkuju: evropska društva temeljena na pravnom poretku u skladu s ‘naravnim zakonom’, s potpunom zabranom pobačaja, suzbijanjem ‘homoseksualizma’, kontracepcije i zakonskim otežavanjem razvoda.

Kao ključni cilj naveli su poništavanje efekata ‘kulture revolucije’, prije svega seksualne, ističući da je u protivnom zapadnoj civilizaciji preostalo deset do 20 godina. Za promoviranje ‘izvornih moralnih načela’ članovima se predlaže preuzimanje i izvrtanje ljudskopravaškog jezika u borbi protiv ljudskopravaša, umrežavanje, lobiranje, manipuliranje javnošću i ciljanje pozicija u evropskim pravosudno-političkim institucijama. Iako su se u međuvremenu Agendi za Evropu pridružili deseci organizacija, koncept, metode i razmjeri fanatizma u njenom ključnom dokumentu više od ičega prizivaju jedno ime – Plínio Corrêa de Oliveira.

Kontroverzni katolički intelektualac iz Brazila, koji je preminuo prije više od 20 godina, duhovni je otac Zaklade Vigilare i pedesetak drugih organizacija koje djeluju u deset evropskih država. Sve one sljednice su učenja organizacije Tradicija, obitelj i vlasništvo (TFP), koju je de Oliveira osnovao 1960-ih. Zahvaljujući analizi Neila Datte, tajnika Evropskog parlamentarnog foruma o populaciji i razvoju (EFF), saznali smo da se tamo nalazi i nekoliko organizacija koje potpadaju pod TFP. Štoviše, Datta je analizom sadržaja nepotpisanog manifesta zaključio da bi ključni izvor informacija mogao biti Jakob Cornides, zaposlenik Evropske komisije i pravni savjetnik instituta Ordo Iuris, poljskog ogranka TFP-a, koji djeluje i u Hrvatskoj, sudjelujući u raspravi o zakonu o pobačaju.

Bivši članovi opisivali su organizaciju kao sektu u kojoj de Oliveira beatificira samoga sebe i svoju majku te koja maloljetnicima ispire mozak u brojnim kampovima za obuku, gdje ih se uči baratanju oružjem

Plínio Corrêa de Oliveira, čovjek kojeg simpatizeri nazivaju ‘modernim križarom’, osnovao je TFP kao reakciju na velike društvene promjene što su zahvatile Južnu Ameriku 1960-ih. Iako su ga mučile ponešto liberalne promjene u Crkvi zahvaljujući Drugom vatikanskom koncilu, Kubanska revolucija i širenje ljevičarskih pokreta koje je prezirao, neposredni povod za akciju bila mu je agrarna reforma u Brazilu. Skupina sitnih i krupnih buržuja predvođenih imućnim de Oliveirom, koji su u jednoj sigurnosnoj procjeni američkog State Departmenta opisani kao bijeli muškarci kojima su najvažniji obiteljska loza, vlasništvo nad velikim rančem i gomila djece, veleposjedničku poziciju je pretvorila u vjersko-političku doktrinu. Zemljišne reforme u korist siromašnih okarakterizirane su kao antikršćanski komunistički eksperiment. Zahvaljujući karizmi osnivača, vještom marketingu i sposobnosti da se poruka prenese na šire slojeve, koncept Tradicije, obitelji i vlasništva dosta uspješno je promoviran kao interes najnižih klasa, premda ih je u viziji poželjne budućnosti TFP-a čekalo mjesto posluge. Status žena pritom nije bio uvjetovan klasnom pozicijom – one su u svakom slučaju bile ‘drugotne’. Iako malobrojnog članstva, TFP-u su ulične kampanje, raspačavanje časopisa, letaka i pisama, uz dobre političke veze, brzo omogućili javno etabliranje. Ipak, procvat djelatnosti desio se nakon uspostave diktatura u Brazilu, Argentini i potom u Čileu. Diktature su prigrlile TFP kao vjersku legitimaciju nasilne i nedemokratske politike, i to na obostrano zadovoljstvo. Po pojedinim analizama, TFP je u smjernicama poželjnoga društva još u šezdesetima opravdavao nasilje kakvo je bilo prisutno u vojnim diktaturama. U okolnostima cenzure i likvidacija intelektualaca i običnog stanovništva, oni su se glasno i žestoko bavili lijevim skretanjima u Katoličkoj crkvi. Crkvena borba za siromašne, jačanje sindikata, egalitarizam i socijalno pravednije društvo – teologija oslobođenja – bila je po mišljenju de Oliveire najopasniji rasadnik marksističkih ideja. Njegovi ljudi nemilosrdno su se obračunavali s ‘komunističkom infiltracijom’ u vrh latinskoameričke Crkve.

Paralelno sa širenjem organizacije u javnost su razmjerno brzo počele izlaziti i brojne priče o kontroverznim metodama vođe TFP-a i najbližih suradnika. Bivši članovi organizacije opisivali su ih kao sektu u kojoj de Oliveira beatificira samoga sebe i svoju majku te koja maloljetnicima ispire mozak u brojnim kampovima za obuku, gdje ih se uči i baratanju oružjem. Iako su lokalne vlasti koncem sedamdesetih u Francuskoj zatvorile školu njihove podružnice zbog opasne indoktrinacije djece, stvar je eskalirala u Venezueli, odakle su protjerani 1984. Tamo je pokrenuta istraga nakon što ih je više roditelja optužilo za psihičko otuđivanje djece od obitelji. Progonu je doprinijela i sumnja da su njihovi sljedbenici pripremali atentat na papu Ivana Pavla II. za posjeta Venezueli. Tri godine prije toga, pojedini francuski mediji pisali su o povezanosti TFP-a s jednim svećenikom koji je u drugoj prilici pokušao ubiti papu. Francuski parlament opisao je 1995. TFP kao pokret nalik kultu, a deset godina poslije u izvještaju za ured francuskog premijera preporučeno je da ga se stavi na popis nadziranih organizacija. Godine 1998. u Kanadi su TFP-ovci označeni kao ‘vjerska paravojna grupacija’, dok ih se u drugim zemljama, s naglaskom na Južnu Ameriku, povezuje s članovima fundamentalističkih organizacija, fašističkih falangi i ljudima s filonacističkom prošlošću. Iako nemaju vrhovno nadzorno tijelo, već na različite načine djeluju na lokalnim razinama, svim pripadajućim organizacijama zajednička je borba za povratak ‘naravnih zakona’.

Premda u SAD-u do danas djeluje jedna od najjačih podružnica, nadležne službe te zemlje nisu blagonaklono promatrale njihove djelatnosti. To, između ostalog, pokazuju i procjene koje su za američki Kongres izrađivale južnoameričke ambasade, objavljene prije nekoliko godina na WikiLeaksu. Komentirajući nerazjašnjenu seriju terorističkih napada protiv vlasnika medija i liberalnih svećenika u više brazilskih gradova, američka ambasada 1976. godine opisuje TFP kao ‘ekstremističku desničarsku organizaciju’. U martu 1979. na zahtjev jednog kongresmena, koji je čuo ‘zabrinjavajuće’ informacije o organizaciji što traži dozvolu za otvaranje škole u New Yorku, takve ocjene se ponavljaju. Američke službe procijenile su da se radi o ‘paravojnoj organizaciji čiji se članovi obučavaju da koriste automatsko oružje i antigerilske taktike’, dok je iz Argentine došla ocjena da je riječ o ‘ultradesnim, antikomunističkim, kontrarevolucionarnim katolicima’.

Iako su u američkom TFP-u imali takvih problema s vlastima, u isto vrijeme nastojali su se približiti tajnim službama, s kojima su dijelili prezir prema demokratski izabranim lijevim vladama u Južnoj Americi. Vrhu CIA-e članovi TFP-a poslali su studiju koja upozorava na širenje ljevičarskih pokreta, nudeći se za sve dodatne informacije o problematici. Sudeći prema jednom dopisu iz arhiva CIA-e, TFP je ponudio i da podriva lijeve vlade u nekim zemljama. ‘Organizacija pod vodstvom Oliveire navodno ima sposobnost i motivaciju poduzeti korake da zaustavi širenje komunizma u Portugalu’, napisao je predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku George W. Anderson zamjeniku direktora CIA-e Vernonu A. Waltersu. ‘Pretpostavljam da bi za svaki poduzeti korak TFP tražio novac od SAD-a. Ako želite dodatne informacije, molim vas da kontaktirate gospodina Schlaflyja’, poručio mu je Anderson. Gospodin Schlafly, u tom trenutku predsjednik Svjetske antikomunističke lige, bio je pored Paula Weyricha i Mortona Blackwella jedan od ključnih pojedinaca za širenje TFP-ove agende u Sjevernoj Americi.

Njih trojica pripadala su krugovima koji će za vrijeme predsjedništva Ronalda Reagana – Blackwell mu je bio i savjetnik – postati poznati kao Nova desnica. Riječ je o pokretu koji je imao velik doprinos u drastičnim političkim promjenama u SAD-u čije se posljedice osjećaju do danas. Neoliberalnoj eri pridali su neokonzervativizam kao vjersko amenovanje finalnog rastakanja sindikata, socijalne države, progresivnih poreza i drugih ostataka New Deala. Po mišljenju brojnih povjesničara, upravo su neokonzervativci, pored vjerskog, ponajviše forsirali ekonomski fundamentalizam.

Uspjeh Nove desnice po mnogočemu je uzrokovan promjenom pristupa politici. Osim sposobnosti prikupljanja novca, prigrlili su nove metode političke borbe: kada je riječ o pristupu aktivizmu, kopirali su, po vlastitom priznanju, poteze omraženih kontrakulturnih pokreta iz šezdesetih, mahom liberala, i njihove mehanizme mobiliziranja članstva kroz grassroots pokrete. Prisvajanje ideja, ali i ljudskopravaškog diskursa, u međuvremenu je postalo ključnim alatom globalnih neokonzervativnih pokreta, čemu, uostalom, svjedoči i opisani sadržaj manifesta Agende za Evropu. Sedamdesetih i osamdesetih te su metode Nove desnice izučavali i razvijali aktivisti TFP-a, primjenjujući ih u novim podružnicama po svijetu. Prikupljanje financija i simpatizera, širenje seta fundamentalističkih uvjerenja kroz prosvjede i politički utjecaj, otvaranje škola za oblikovanje budućih lidera i kampova za indoktrinaciju maloljetnih križara nešto je što se danas smatra standardom u djelovanju takvih organizacija. Padom komunističkog bloka te će taktike biti korištene za novi fokus TFP-ovih organizacija koje su postale opsjednute borbom protiv posljedica kulturne/seksualne revolucije ili, riječima de Oliveire, Četvrte revolucije. Srednjovjekovna vladavina aristokrata više se javno ne spominje, iako su pojedini predstavnici evropskih kraljevskih loza članovi i donatori njihovih organizacija. Teolozi koji su ih proučavali ističu da je njihovo približavanje vrhu Katoličke crkve, koja je desetljećima zazirala od njihovih metoda, nastupilo nakon smrti de Oliveire 1995. godine. Tada je krenula frakcijska pravna bitka za nekretnine i naslijeđe TFP-a koja je trajala gotovo deset godina. Jednoj frakciji sud je dodijelio pravo korištenja imena u Brazilu, dok druga operira po Sjevernoj Americi i Evropi.

Iako vjerski analitičari kažu da je TFP ublažio fanatični zazor prema umjerenim učenjima katoličkih poglavara, koncem prošle godine Vatikan je suspendirao vođu frakcije koju je institucionalno priznao. Biskup João Scognamiglio Clá Dias smijenjen je nakon što je otkrivena snimka u kojoj članovi organizacije kroz postupak nedozvoljenog egzorcizma ćaskaju sa sotonom. Osim što ih obavještava da pokojni vođa sada sjedi desno od Djevice Marije i uzrokuje klimatske promjene, nečastivi im otkriva da de Oliveira radi i na skraćivanju života pape Franje. ‘Vatikan je moj, moj, a papa čini što god želim! On je glup!’ poručuje demon, izazivajući na snimci odobravanje monsinjora Joãoa i podređenih.

Crkva je zbog ovih i sličnih priča možda odlučila stati na kraj bizarnostima sljedbenika de Oliveire, ali je s druge strane, pokazao je Neil Datta, podržala inicijativu Agenda za Evropu, čiji manifest više od ičega odiše duhom i učenjima kontroverznog brazilskog križara. U potonju inicijativu uključene su i organizacije iz druge frakcije, među kojima su najistaknutiji predstavnici istočnoevropskih zemalja, gdje se zadnjih godina kroz izgradnju neliberalnih demokracija stvara ambijent za njihov rast, slično kao za južnoameričkih diktatura sedamdesetih. Upravo ovaj skup organizacija kroz referendume, peticije i druge demokratske metode godinama vješto napada ‘protunaravne’ nacionalne zakone, međunarodne norme za zaštitu ljudskih prava i postavlja svoje članove u evropske institucije i izvršnu vlast pojedinih zemalja. Oni možda više ne koriste nasilne alate svojih uzora i ne vode kultove, ali žudnje, klasne pozicije i ciljevi ostali su identični.

Sudeći prema sadržaju citiranog manifesta neokonzervativaca, istu mračnu distopiju priželjkuju i druge vodeće fundamentalističke organizacije u Evropi. Utoliko je sasvim sigurno da iza tog dokumenta ne stoji isključivo učenje osnivača TFP-a; ipak je riječ o svjetonazorskom konsenzusu organizacija i pojedinaca koji dolaze iz različitih društvenih ambijenata i pogleda na ekonomska pitanja. Kratki historijat jedne nabrijane katoličke organizacije ovdje je prvenstveno prezentiran kao odgovor na pitanje što se desi kada vjerski fanatici s viškom slobodnog vremena i kapitala krenu oblikovati svijet po vlastitoj mjeri.