Nagovorilo me nedavno da na tražilici "najpoznatije i najrasprostranjenije" društvene mreže na svijetu ukucam naslovni pojam ove rubrike. Logikom personalizirane selekcije sadržaja, mini-sintagma "fragmenti grada" pred očima mi je izlistala paletu vizualnog i narativnog materijala, fotografija, tekstova i videozapisa.
U historijskom vremenu u kojem je vizualno, slika – nakon skoro dva stoljeća intenzivnih razvojnih mutacija u najrazličitijim formama – s digitalnom epohom konačno zagospodarila našim doživljajem, percepcijom i komunikacijom svijeta i života, ne može nas iznenaditi okolnost da softverskim algoritmom posredovana asocijacija na upisivanje riječi prvo odgovara slikom.
Dobio sam tako na svojoj stranici materijal predvođen kolažem odabranih fotografija. Bio je to sklop od nekoliko slika s relativno povezivim motivima: noćni prizor Ciboninog tornja na zagrebačkoj Savskoj, razglednica Mostara, nekakav amaterski pokušaj artističke ekspresije ruiniranih ostataka stare kuće... Uglavnom benigan, banalan materijal. Međutim, u njemu se izdvojila jedna fotografija koja je svojim sadržajem iskakala i nikako je nisam mogao smjestiti uz bok ostalima. Na njoj je uprizoren čovjek koji je duboko zaronio u poluotvoren kontejner za smeće, toliko da mu se vidi samo donji dio tijela s nogama visoko podignutim u zrak. U pozadini središnjeg prizora nalazi se dio žutog autobusa gradskog prijevoza. O fotografiji ne znamo puno, gotovo ništa. Ni ime autora, ni lokaciju mjesta prizora. Tek se na dijelu velike bijele naljepnice sa frontalnog dijela kontejnera vidi par slova, tiskanim slovima ćiriličnog pisma napisano "avanti". Stoga se možemo poigravati idejom da je fotografija napravljena na ulici nekog ruskog grada, ili u nekoj od zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.
Ali to nije ni bitno. Motiv je toliko globalno udomaćen da pripada svijetu. Kao što su normalizirani i naši doživljaji takvih scena. Trebalo je proći svega nekoliko godina tranzicijskih iskustava života u perifernom kapitalizmu pa da relativnu početnu nelagodu zbog prizora sugrađana koji kopaju po smeću tražeći plastične boce, ili penzionera u potrazi za ostacima odbačene hrane, zamijeni stanje hladne racionalizacije u percepciji takve društvene zbilje. Ili još gore od toga. Jedan od komentatora opisane fotografije posprdno poručuje: "al sam gladan, al sam gladan, mmm njam, njam..." Primjer je to bezočnog cinizma, ljudsko dno dna, umotano u celofan pseudošaljivosti.
Osviješten ili neosviješten, svejedno, odvratan je to kvazi "zeka-peka" komentar strašnog motiva svakodnevnog društvenog života. Toliko loša reakcija koja nas tjera da njenom subjektu poželimo da se makar na tjedan dana u svom životu nađe u situaciji prinudnog kušanja delicija s menija kontejnerske ponude.
