Kako komentirate slučaj Jakuševec, gdje je suspendiran dovoz smeća zbog novog odrona u kojem je teško ozlijeđen jedan radnik?
Nemam sve tehničke podatke o tom slučaju. No generalno, to je pokazatelj da su računi došli na naplatu. Odron otpada je samo posljedica višedesetljetnog odlaganja rješavanja problema. Može se opisati s onom poznatom "brigo moja, pređi na drugoga".
Kako teče sanacija odlagališta otpada i izgradnja centara za gospodarenje otpadom?
Implementacija novog sustava gospodarenja otpadom, na koji smo se obavezali još u predpristupnim ugovorima prije nekoliko desetljeća, podrazumijevala je da ćemo prvo sanirati sva postojeća odlagališta. Kako je to izvedeno, najbolji primjer je "crno brdo" u Ravnim kotarima. Kao drugo, obavezali smo se da ćemo raditi svu infrastrukturu (sortirnice) i moderne centre za gospodarenje otpadom, jer otpad više ne smijemo deponirati u okolišu. Cijeli sustav kasni desetljećima sa svojom provedbom, a ono što je dosad učinjeno napravljeno je loše i s katastrofalnim rezultatima u praksi. Primjeri za to su centri za gospodarenje otpadom, riječka Marišćina i pulski Kaštijun.
Poanta cijele priče je da se generira što manje otpada, a da ono što ipak nastane razvrstamo i da tako razvrstani otpad ide kao sirovina na ponovnu upotrebu. No u Hrvatskoj cijela priča kasni desetljećima, a do 2020. godine smo sve to trebali regulirati. Realno, moguće je u praksi da za 2/3 smanjimo otpad koji ide na odlagalište, a što od nas i traži EU.
Sustav gospodarenja otpadom civilizacijski je iskorak koji moramo poboljšati?
Iskorak je da ne stvaramo ogromne količine otpada, nego da ih postepeno trebamo smanjiti, razvrstati i reciklirati. Ključno je to da sustav gospodarenja otpadom nije samo odlaganje otpada. Sve počiva na četiri R. Kao prvo, moramo reducirati nastanak otpada odnosno smanjiti količinu otpada koji nastaje (reduce), tako da smanjimo ambalažu, da imamo veća pakiranja i dr. Drugo je ponovna upotreba otpada (reuse), pri čemu ne mislim samo na korištenje platnenih vrećica, nego općenito na ponovnu upotrebu proizvoda, na primjer osposobljavanje starih računala kako bi ih dali siromašnoj djeci. Treći je razvrstavanje otpada, dakle da kod kućnog komunalnog otpada imamo frakcije – plastika, metal, papir i, ono što najviše smrdi, biološka komponentna koja treba ići u kompost. Četvrto je recikliranje koje se odnosi na svaku od tih frakcija, da stari papir ide u novi papir, stara plastika u novu itd., dakle korištenje otpada kao sirovine za proizvodnju novih produkata.
Kakva je politika gradova i općina u Hrvatskoj po pitanju postupanja s otpadom?
Katastrofalna! Još uvijek se ne shvaća da otpadom ne moramo gospodariti zbog Europe nego zbog nas samih, pa desetljećima taj problem guramo pod tepih. Neki gospodare otpadom jako dobro. Primjer za to smo mi na Krku, gdje smo postigli 60 posto razvrstavanja otpada, a idemo ka tome da ostvarimo i 80 posto. Shvatili smo kako to nije tehnički problem komunalca, nego je riječ o konceptualnom pitanju cijelog sustava, ali i civilizacijskom iskoraku lokalne zajednice.
Nažalost, većina gradova u Hrvatskoj ne radi ništa po pitanju gospodarenja otpadom. Naravno, stvar je u tome da ta sustav moraju voditi najbolji menadžeri, a ne kronično nesposobni ljudi koji su na tim mjestima uhljebljeni zbog politike. Komunalna društva vode ljudi koji nisu kapacitirani za to, jer kad neka stranka osvoji vlast, onda svoje članove koji nisu sposobni da budu vijećnici zapošljava u turističkoj zajednici i komunalnom društvu. Jednostavno, pogrešni ljudi vode pogrešan posao na pogrešan način.
