Društvene strukture gusto su premrežene mnogobrojnim praksama, obredima i ritualima, individualnim i kolektivnim, koji se nikad ne dovršavaju i nikad ne prestaju. Rezultat su socijalizacija od najranijeg doba života, bilo da je riječ o mikrosocijalnim, osobno-obiteljskim razinama ili o sistemski organiziranim i provedenim makroinstitucijskim, odgojno-edukacijskim politikama.
Takve su prakse, barem velika većina njih, do te mjere internalizirane da ih ni ne propitujemo. Preuzimamo ih kao dio civilizacijsko-kulturne prtljage s tekućeg traka svakodnevice. Naprosto ih živimo, a njihove su mutacije najčešće suptilne i polagane, pa ih usvajamo i pratimo bez većih poteškoća. Utoliko je šokantnije zateći se u povijesnim momentima u kojima je potrebno iznenada, "preko noći", bez prethodnih najava, uvertira i priprema, adaptirati se na potpuno nova očekivanja spram društvenih rituala ili transformirati pristupe, navike i manire spram već postojećih i dobrano uhodanih praksi. Pandemijska kriza, koju živimo evo već drugu godinu, pravi je rasadnik takvih fenomena.
Tako su između ostalog toaleti kafića, restorana, šoping-centara, institucija i drugih javnih prostora u kratkom vremenu oblijepljeni plakatima koji nas upućuju kako je ispravno i uputno brinuti o higijeni naših ruku. Pritom nismo naprosto bombastično informirani – u vidu, recimo, isprintane obavijesti s povećanim fontom slova – kako je u vrijeme epidemije još važnije voditi računa o ionako važnoj praksi pranja ruku. Ne. Trebalo nas je podrobno podučiti, pa i vizualno – u vidu nanizanih sličica koje ponaosob uprizoruju svaku zadanu radnju – kako se pranje ruku pravilno izvodi. Učiti mlade, ali neprestano poučavati i stare kao da je riječ o odrasloj djeci. Infantilizirati. Ukoriti nas ako možda brzamo tamo gdje brzati ne bismo smjeli. Pogotovo ne sad, u ovako osjetljivom društvenom trenutku. Pa zadani postupak ne provodimo u propisanom roku od barem trideset sekundi. Valjalo nam je nacrtati ovaj ritual bazične higijene, da on započinje kvašenjem ruku i uzimanjem sapuna, a završava se zatvaranjem slavine. U međuprostoru, između crteža ta dva krajnja čina, smjerokazne su upute koje kazuju kako se kružnim pokretima jedne ruke utrljava palac te iste ruke o dlan druge ruke. Ili kako se obuhvaćaju prsti suprotne ruke i vrši trljanje. Vizualnim drilom stvoriti psihozu. Foucaultovim podrobnim epistemološkim analizama suptilnih mehanizama vladanja populacijom, što ih je imenovao biopolitikom, započetim institucionalnim praksama u epohi rane zapadnjačke modernosti, nisu ni izbliza anticipirani svi rukavci na mikrorazinama društva do kojih će biopolitika u 21. stoljeću dobaciti. Još se manje moglo pretpostaviti da će suvremeni oblici vladanja u sebe impregnirati i začudne oblike humornog, a pervertiranog cinizma.
