Iznova napeta situacija u tzv. regionu – kreirana prije svega nastojanjima kabadahije iz Laktaša, koji već decenijama poput mafijaškog bosa vedri i oblači manjim bosanskohercegovačkim entitetom, da uz blagoslov i podršku svojih političkih mentora i zaštitnika unese nemir i strahove od nekog novog rata, sve ne bi li tako preusmjerio fokus sa svojih dugogodišnjih koruptivno-pljačkaških afera enormnih razmjera – dovela je, između ostalog, do pojačane artikulacije starog, ali zapravo nikad nestalog diskursa u medijima i javnosti.
Ponovno je tako intenzivnije započela cirkulirati fraza o balkanskom "buretu baruta". Ova problematična sintagma – koja cilja na percepciju Balkana kao društveno-politički vječito nestabilnog, napetog i opasnog prostora na kojem je ponekad dovoljna, rečeno uvriježenom parabolom, i najmanja iskra pa da izbije požar – dugo je već u upotrebi. Mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije datira početke fraze "bure baruta" (tamo se piše o "bačvi") u povijesni kontekst raspada Osmanskog Carstva tokom 19. stoljeća i vrijeme tzv. balkanskih ratova, s kulminacijom u vidu sarajevskog atentata Gavrila Principa na austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda i početak Prvog svjetskog rata 1914.
Takav povijesni okvir i njemu pripadajuća percepcija Balkana kao "bureta baruta" i nisu tako sporni, koliko je sporna popratna prtljaga u vidu obilja stereotipizacija Balkana u ključu raznoraznih orijentalizama. To je ona dobro znana konstrukcija Balkana kao navodno divljeg prostora iracionalnosti, s najrazličitijim atavizmima, neartikuliranim bijesom, nasiljem, krvožednošću... Ali je tu i komplementaran kontrapunkt, vidljiv kroz svojevrsnu egzotizaciju Balkana, svijeta divljih strasti i neobuzdanog erosa života. Pa su na takvim reprezentacijama izvedene popularne propsihoanalitičke teorije o Balkanu kao prvom Drugom "racionalne, demokratske i uređene Evrope". To je Balkan kao podsvijest Evrope, evropsko nesvjesno. Ratovi, nasilja, krvoločnosti... sadržaji su kojima se puni zapremina "bureta baruta".
Stigmatizacija je tako snažna da je i sami "Balkanci" često preuzimaju. Nerijetko sebe u vlastitom imaginariju doživljavaju kao grube, neotesane i nasilne ljude, sklone destrukciji, nesklone redu i radu, poštivanju pravila i dogovora. Ideologizirani stereotip o "buretu baruta" ovjekovječen je i umjetničkim formama iz 1990-ih, u vidu upravo tako nazvanog poznatog filma Gorana Paskaljevića i istoimene teatarske predstave beogradskog JDP-a u režiji Dejana Dukovskog koja je vremenski prethodila filmu. Film/predstava nikada se nisu završili u stvarnom društveno-političkom životu. Mile, Bakir, Dragan i brojna svita njima bliskih i odanih kompradora iz klase "pobjednika tranzicije" ne dozvoljava da se "bure baruta" začepi.
